Pž-15676/2010-2 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE

HRVATSKE

ZAGREB

Broj: Pž-15676/2010

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorka Kučana predsjednika vijeća, te Koraljke Bašić i Jadranke Bočkaj Sertić članica vijeća, uz sudjelovanje Danijele Marotti Andrić u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog N.K., zbog prekršaja iz članka 65. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenog Nenad Klobučara, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Valpovu, broj: Pp III P-2008/10 od 21. lipnja 2010., na sjednici održanoj 20. ožujka 2013.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog N.K. i pobijana presuda potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom proglašen je krivim okrivljeni N.K. te je kažnjen, primjenom članka 37. točke 3. Prekršajnog zakona, ublaženom novčanom kaznom u iznosu od 1.670,00 kuna, zbog prekršaja iz članka 65. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, činjenično opisan od točkom 1. izreke, dok je za prekršaje iz članka 238. stavka 7., članka 114. stavka 2 i članka 229. stavka 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, činjenično opisani pod točkama 2., 3. i 4. izreke, temeljem članka 43. Prekršajnog zakona, okrivljeniku primijenjena mjera upozorenja opomena.

Istom presudom okrivljenik je u cijelosti oslobođen dužnosti naknade troškova prekršajnog postupka.

Protiv navedene presude okrivljeni N.K. je pravodobno podnio žalbu navodeći da istu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o kazni, iako iz sadržaja žalbe proizlazi da je ista podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na prekršaj činjenično i pravno opisan od točkom 1. izreke i zbog odluke o kazni.

Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud RH, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07), ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na prekršaj činjenično i pravno naveden pod točkom 1. izreke pobijane presude okrivljenik navodi da je točno da je predmetne zgode upravljao mopedom, kojeg nije osigurao od automobilske odgovornosti, međutim kako se radi o mopedu, to smatra da nije ni bio dužan isti osigurati. Stoga da u ovom slučaju ne postoji njegova prekršajna odgovornost.

U stvari, žalitelj ne obrazlaže zbog čega bi to činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, već isključivo osporava svoju prekršajnu odgovornost.

Međutim, suprotno navodima žalbe, razmatrajući presudu u pobijanom dijelu, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i ocijenio, a za što je u pobijanoj presudi iznio valjane razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

Naime, okrivljenik je svojoj obrani decidirano naveo da je točno da je predmetne zgode upravljao neosiguranim mopedom, koji je u njegovom vlasništvu. Također okrivljenik i u svojoj žalbi ponavlja da je točno da je upravljao svojim mopedom kojeg nije osigurao. Navodi žalbe ne ukazuju na postojanje takvih činjenica koje bi dovele u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

Naime, odredbom članak 4. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, određeno je da je vlasnik prijevoznog sredstva dužan, prije uporabe prijevoznog sredstva u prometu, sklopiti ugovor o osiguranju te ga obnavljati, sve dok je prijevozno sredstvo u prometu. Članak 3. stavak 1. točka 2. istog Zakona propisuje da je prijevozno sredstvo svako vozilo, točka 9. istog članka određuje da je vozilo svako motorno vozilo, a točka 10. istog članka određuje da je motorno vozilo svako vozilo koje se pokreće snagom vlastita motora.

Također, sukladno odredbi članka 2. stavka 1. točka 38. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, moped je motorno vozilo s dva ili tri kotača čiji radni obujam benzinskog motora nije veći od 50 cm[3] ili čija trajna snaga u slučaju elektromotora ne prelazi 4kW i koje na ravnoj cesti ne može razviti brzinu veću od 50 km na sat.

Stoga, kako je okrivljenik predmetne zgode upravljao mopedom, koji sukladno gore citiranim odredbama, predstavlja motorno vozilo, odnosno prijevozno sredstvo, a za kojeg okrivljenik, kao vlasnik prijevoznog sredstva, prije uporabe prijevoznog sredstva u prometu, nije sklopio ugovor o osiguranju, to je u postupku kao nesporno dokazano da je okrivljenik počinio prekršaj iz članak 65. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, pa isti u potpunosti prihvaća i ovaj Sud.

Kod tako, u svemu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, u ponašanju okrivljenika ostvarili su se svi bitni elementi bića prekršaja iz članka 65. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

Slijedom navedenog, žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Žaleći se zbog odluke o novčanoj kazni, okrivljenik ističe da je u mirovni s mjesečnim primanjima u iznosu od 825,00 kuna, da se hrani u Crvenom križu, te da je novčana kazna izrečena u previsokom iznosu.

Razmatrajući odluku o prekršajnopravnoj sankciji, prvenstveno treba naglasiti da je prvostupanjski sud, primjenjujući opomenu za prekršaje činjenično opisane pod točkama 2., 3. i 4. izreke pobijane presude, prekoračio ovlast koju ima po zakonu te u korist okrivljenika počinio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 5. u vezi sa člankom 43. stavkom 2. Prekršajnog zakona.

Naime, u ovom prekršajnom predmetu okrivljenik je proglašen krivim za četiri djela prekršaja počinjena u stjecaju. Prema odredbi članka 43. stavka 2. Prekršajnog zakona, opomena se može primijeniti za prekršaje počinjene u stjecaju samo ako su se za svaki od tih prekršaja stekli uvjeti iz stavka 1. tog članka, dakle da je za svaki prekršaj propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna.

Kako je odredbom članka 65. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim pod točkom 1. izreke pobijane presude, propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna, to je evidentno da za ovaj prekršaj nema zakonskih uvjeta iz članka 43. stavka 1. Prekršajnog zakona za primjenu opomene.

Dakle, kako u konkretnom slučaju nema zakonskih uvjeta za primjenu opomene za prekršaj iz članka 65. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, to sukladno gore citiranoj zakonskoj odredbi, nema niti zakonskih uvjeta za primjenu opomene za ostale prekršaje počinjene u stjecaju.

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud nije mogao primijeniti opomenu za prekršaje navedene pod točkama 2., 3. i 4. izreke pobijane presude, jer je time prekoračio ovlast koju ima po zakonu i u korist okrivljenika počinio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 5. u vezi sa člankom 43. stavkom 2. Prekršajnog zakona.

No, kako je žalba podnesena u korist okrivljenika, ovaj sud nije imao ovlasti navedenu povredu sanirati, već prihvatiti primijenjenu mjeru upozorenja opomenu za prekršaje navedene pod točkama 2., 3. i 4. izreke pobijane presude.

Ispitujući dalje pobijanu presudu u dijelu koji se odnosi na odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj, naveden pod točkom 1. izreke pobijane presude, izrekao mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

Naime, prvostupanjski sud je za počinjeni prekršaj, a naveden pod točkom 1. izreke pobijane presude, okrivljeniku izrekao novčanu kaznu uz primjenu propisa o ublažavanju i to gotovo do najniže moguće mjere.

Ovo stoga što je za prekršaj iz članka 65. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a za koji je okrivljenik proglašen krivim pod točkom 1. izreke pobijane presude, zakonom propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 20.000,00 kuna, pa novčana kazna u iznosu od 1.670,00 kuna izrečena okrivljeniku, predstavlja gotovo najnižu moguću mjeru do koje se propisana novčana kazna za taj prekršaj uopće može ublažiti. Naime, primjenom propisa o ublažavanju kazne iz članka 37. točke 3. Prekršajnog zakona, koje odredbe je prvostupanjski sud osnovano primijenio prilikom odmjeravanja kazne, kazna se mogla ublažiti najviše do jedne trećine posebnog minimuma, dakle do iznosa od 1.666,66 kuna.

Kod takvog stanja stvari, loše imovinske prilike okrivljenika te osobne prilike, koje se ističu u žalbi, našle su dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni, pri čemu se ponovno naglašava da je okrivljeniku novčana kazna ublažena do gotovo najniže moguće mjere.

Stoga, po ocjeni ovog suda, izrečena novčana kazna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. ožujka 2013.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Danijela Marotti Andrić, v.r.

Davorko Kučan, v.r.

Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Valpovu u 5 (pet) otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.

Suglasnost ovog otpravka s izvornikom ovjerava

Upraviteljica sudske pisarnice:

Ilka Letica