Gž-2234/2017-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-2234/2017-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, Dubravke Srečec Fletko članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. A. M., P., OIB: … (dalje: 1.-vo tužiteljica) i 2. G. F., P., OIB: …, (dalje: 2.-go tužiteljica), obje zastupane po punomoćniku N. B. iz P., protiv tuženika 1. P. d.o.o. za obavljanje djelatnosti javne odvodnje, OIB: … (dalje: 1.-vo tuženik), 2. Grada P., P., OIB: …, (dalje: 2.-go tuženik), radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola posl. broj P-1054/16 od 26. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2018.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba 1.-vo i 2.-go tužiteljica te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. broj P-1054/16 od 26. srpnja 2017. potvrđuje u toč. II izreke.

Obrazloženje

Uvodno citiranom pobijanom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljica te je naloženo 2.-go tuženiku da tužiteljicama isplati iznos od 9.551,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2016. pa do isplate (toč. I izreke), toč. II izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica u preostalom dijelu za solidarnom isplatom glavnice od 103.959,94 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. svibnja 2010. pa do isplate u odnosu na 2.-go tuženika, a toč. III izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica u odnosu na 1.-vo tuženika u cijelosti.

Protiv citirane presude pravovremene i dopuštene žalbe podnose 1.-vo i 2.-go tužiteljice pobijajući toč. II izreke iz žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/07, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP).

Predlažu da se njihova žalba uvaži i pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljica usvoji u odnosu na 2.-go tuženika, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužiteljica nije osnovana, ali iz drugih razloga.

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

- da su tužiteljice 17. svibnja 2005. sa pravnim prednikom 1.-vo tuženika sklopile Ugovor o financiranju izgradnje fekalne kanalizacije –ulica u P. (dalje: Ugovor) prema kojem su se obvezale sufinancirati troškove izgradnje u iznosu od 142.020,44 kn (polovinu od ukupnog iznosa od 284.040,87 kn)

- da je Ugovorom (čl. 6.) dogovoreno da će se naručiteljima izvršiti povrat sredstava i to 1.-vo i 2.-go tužiteljicama iznosa od 209.632,90 kn odnosno iznos koji se dobije nakon što se od sredstava koje su iste sufinancirale odbije iznos naknade za priključenje građevine

- da je u Ugovoru navedeno da će se povrat izvršiti bez kamata u roku koji ovisi o uplatama naknade za priključenje na kanalizacijsku mrežu a da isti ne može biti dulji od 5 godina od zaključenja ugovora

- da je za sklapanje Ugovora prethodno izdana suglasnost Upravnog odjela za komunalne poslove Grada P..

U obrazloženju pobijane presude se navodi da tužiteljicama pripada pravo na povrat uplaćenih sredstava za financiranje prema Ugovoru ali samo nakon što se ostali korisnici priključe na kanalizacijsku mrežu i to iznos umanjen za troškove priključenja tužiteljica, da je tuženik tužiteljici nudio isplatu iznosa od 9.551,50 kn koji je uplaćen od strane korisnika, te da ostali korisnici nisu izvršili uplatu naknade za priključenje, prigovor zastare istaknut od strane 2.-go tuženika se ocjenjuje neosnovanim jer da je Ugovor sastavljen po unaprijed odštampanom obrascu tuženika, te da je odredba Ugovora kojom je utvrđeno dospijeće obveze („ne dulje od 5 godina od dana sklapanja Ugovora“) nejasna pa da ju treba tumačiti u skladu s odredbom čl. 320. ZOO-a, a i da je tuženik dopisom od 3. veljače 2015. priznao potraživanje tužiteljica u iznosu od 9.551,50 kn pa da stoga primjenom odredbe čl. 240. ZOO- a prigovor zastare nije osnovan, prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na 1.-vo tuženika se ocjenjuje osnovanim jer da je čl. 6. Ugovora izričito navedeno da će 2.-go tuženik izvršiti povrat sredstava tužiteljicama a i da je odredbom čl. 37. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano da sredstva za financiranje gradnje u proteku roka od 5 godina vraća upravo jedinica lokalne samouprave – dakle 2.-go tuženik. U odnosu na 1.-vo tuženika se navodi da tužiteljice imaju pravo na povrat ali samo iznosa koji su ostali korisnici uplatili prilikom priključenja na kanalizacijsku mrežu, pa je stoga djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljica te je 2.-go tuženiku naloženo tužiteljicama isplatiti iznos od 9.551,50 kn koji iznos su uplatili korisnici J. i A. B., dok se o troškovima postupka odlučuje temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Tužiteljice u žalbi navode da je stav suda prvog stupnja da tužiteljice imaju pravo na povrat naknade za financiranje samo onog novčanog iznosa koji je uplaćen od ostalih investitora koji su priključeni potpuno pogrešan i u suprotnosti sa odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu i Odluke Grada P. o priključenju građevina na sustav odvodnje otpadnih i oborinskih voda te da su Zakonom o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09) odredbom čl. 258. ukinute odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu temeljem kojih su jedinice lokalne samouprave bile ovlaštene prikupljati novčane iznose za priključenje na sustav odvodnje otpadnih voda.

Ispitujući pobijanu odluku u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da prilikom donošenja iste nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, sud prvog stupnja je prilikom donošenja pobijane odluke pogrešno zaključio da u odnosu na potraživanje tužiteljica nije nastupila zastara.

S obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora temeljem kojeg tužiteljice od 2.-go tuženika potražuju isplatu (17. svibnja 2005.) na sporni pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91, a temeljem čl. 1163. st. 1. u svezi s čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05).

Iz sadržaja odredbe čl. 6. Ugovora proizlazi da potraživanje tužiteljica prema 2.-go tuženiku dospijeva u roku koji ovisi o uplatama naknade za priključenje na kanalizacijsku mrežu čija je izgradnja predmetom Ugovora, time da rok povrata ne može biti dulji od 5 godina od dana zaključenja Ugovora.

Iako ova ugovorna odredba u jednom dijelu (dospijeva u roku koji ovisi o uplatama naknade za priključenje na kanalizacijsku mrežu čija je izgradnja predmetom Ugovora) nije potpuno jasno određena, završetak te ugovorne odredbe sasvim jasno i nedvojbeno određuje krajnji rok dospijeća potraživanja tužiteljica (time da rok povrata ne može biti dulji od 5 godina od dana zaključenja Ugovora), dakle, a kako je Ugovor sklopljen 17. svibnja 2005. krajnji rok u kojem je 2.-go tuženik trebao izvršiti povrat sredstava tužiteljicama istekao je 17. svibnja 2010. i s tim datumom je potraživanje tužiteljica dospjelo.

Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 29. srpnja 2016. protekao je zastarni rok propisan odredbom čl. 371. ZOO-a te je temeljem čl. 362. ZOO-a nastupila zastara potraživanja tužiteljica.

Pravno su neutemeljeni navodi iz obrazloženja pobijane odluke da je naprijed navedena ugovorna odredba kojom je određeno dospijeće potraživanja tužiteljica nejasna, jer je jasno određen krajnji rok dospijeća potraživanja tužiteljica, a kako je naprijed opisano. Također navodi iz obrazloženja pobijane odluke da se ova ugovorna odredba kao nejasna ima tumačiti na štetu 2.-go tuženika jer je ugovor prethodno pripremljen na uobičajenom obrascu nisu pravno utemeljeni jer 2.-go tuženik nije uopće bio ugovorna stranka spornog Ugovora, već je samo dao prethodnu suglasnost na isti.

Nadalje, također je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je time što je 2.-go tuženik nudio tužiteljicama isplatu iznosa od 9.551,50 kn priznao dug pa da je došlo do prekida zastare, jer se priznanje zastarjele obveze mora izvršiti jasno i nedvosmisleno kako u pogledu na osnov tako i u pogledu na visinu potraživanja, a u konkretnom slučaju 2.-go tuženik je priznao dug prema tužiteljicama u iznosu u kojem isti nije osporavao niti tijekom ovog postupka, dok je u pogledu osnova preostalo potraživanje osporavao (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-523/11-2 od 23. travnja 2014, Rev-214/14-2 od 25. ožujka 2015.).

Slijedom navedenog, a kako je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrđeno da je prigovor zastare istaknut od strane 2.-go tuženika bio osnovan, pobijana presuda je potvrđena temeljem čl. 368. st. 2. ZPP-a te je odlučeno kao u izreci, dok se ostali žalbeni navodi tužiteljica nisu razmatrali jer s obzirom na činjenicu da je nastupila zastara njihovog potraživanja nisu pravno relevantni.

U odnosu na 1.-vo tuženika pobijana odluka nije bila predmetom ispitivanja pred ovim sudom i ostaje neizmijenjena.

Toč. I i III izreke kao nepobijane ostaju neizmijenjene.

U Rijeci 20. rujna 2018.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković

Općinskom sudu u Puli-Pola

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.