Rev-2390/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2390/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J EŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Ilije Čuljata, Vladimira Drakulića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.B. iz C., koga zastupa Ž.H., odvjetnik u K., protiv tuženika Č. iz Č., kojeg zastupa N.P., te C. d.d. iz Z., koju zastupa I.K., odvjetnik u K., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 2. ožujka 1995. godine broj Gž- 2064/95-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 31. kolovoza 1994. godine broj P-706/90-35, u sjednici održanoj dana 20. svibnja 1999. godine,

presudio i riješio je:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 2. ožujka 1995. godine broj Gž-2064/95-2 i presuda Općinskog suda u Križevcima od 31. kolovoza 1994. godine broj P-706/90-35 u dijelu kojim je odlučeno o naknadi nematerijalne štete za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 13.000,00 (trinaesttisuća) kuna i o naknadi materijalne štete zbog izgubljene zarade u buduće u obliku rente u iznosu od 220,00 (dvijestotinedvadeset) kuna mjesečno počevši od 1. lipnja 1994. godine kao i u odluci o parničnom trošku, pa se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja obvezani su tuženici solidarno platiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 24.500,00 kn, te na ime materijalne štete zbog izgubljene zarade 13.076,87 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom, te mu također nost u obliku rente iznos od 220,00 kn solidarno plaćati na ime izgubljene zarade za buduć

mjesečno također s kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugog stupnja tuženici su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije, ili da ukine presude obaju sudova nižeg stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije

izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Tužitelj u ovoj parnici je tražio naknadu nematerijalne i materijalne štete koja mu je nastala kao posljedica tjelesnih ozljeda koje je dobio u štetnom događaju dana 19. listopada 1989. godine.

Tuženici su u žalbi protiv presude suda prvog stupnja istakli prigovor zastare tužiteljeva potraživanja, a taj prigovor ponavljaju i u reviziji.

Kao što je prije spomenuto, štetni događaj dogodio se 19. listopada 1989. godine, a tužitelj je tužbu predao sudu 3. prosinca 1990. godine, i to zbog naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke boli i strah, te materijalne štete za izgubljenu zaradu za vrijeme radne nesposobnosti.

Prema tome, tužitelj je tužbu temeljem prije navedenih pravnih osnova podnio u roku od 3 godine od kada je doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila i to u skladu s odredbom čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Stoga nije osnovan prigovor u reviziji da je on zapravo svoj tužbeni zahtjev postavio tek dana 26. travnja 1994. godine, jer je toga dana samo povisio svoj zahtjev temeljem prije navedenih pravnih osnova (list 44 i 45).

Zato glede tih potraživanja nije nastupila zastara.

Glede potraživanja za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, te naknade štete zbog izgubljene zarade za buduće u obliku rente sud drugog stupnja je odbio spomenuti prigovor tuženika iz razloga što je kazneni postupka koji je vođen protiv vozača autobusa tuženika Č., čijim pogonom je tužitelju nastala šteta završio 18. lipnja 1992. godine, pa kako je štetna posljedica trajna taj sud je ocijenio prije spomenuti prigovor neosnovanim. U tom postupku tužitelj sa svojim zahtjevom nije upućen na parnicu.

Takvo pravno stajalište suda drugog stupnja nije pravilno.

Za potraživanje naknade nematerijalne štete zbog duševnih boli radi smanjenja životne aktivnosti zastarni rok počinje teči danom kada je liječenje oštećenika zbog posljedica ozljeda dobivenim u štetnom događaju završeno. Istovremeno t.j. nakon završenog liječenja može se procijeniti da li će ubuduće oštećenik biti potpuno ili djelomično nesposoban za rad, pa stoga od tada teče i zastarni rok za potraživanje temeljem naknade štete za izgubljenu zaradu ubuduće.

Kako je sud drugog stupnja odbio spomenuti prigovor glede potraživanja tužitelja temeljem navedenih dvaju pravnih osnova, a da nije utvrdio vrijeme kada je liječenje tužitelja završeno, to je pogrešno primijenio materijalno pravo, a budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio prije navedenu odlučnu činjenicu nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je stoga reviziju kao osnovanu trebalo prihvatiti, te u tom dijelu ukinuti presude obaju sudova nižeg stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP).

Nije osnovan prigovor tuženika utvrđenom opsegu njihove odgovornosti.

Sud prvog stupnja je utvrdio da se autobus tuženika Č. neposredno prije štetnog događaja kretao brzinom od 75 km/h noću kod oborenih svjetala i da je ta brzina za oko 20 km/h veća od dopuštene s obzirom na domet oborenih svjetala.

Također je taj sud utvrdio da se tužitelj kretao uz lijevi rub ceste, i to na udaljenosti od oko 60 cm od toga ruba, da je bio pod utjecajem alkohola, te da je u momentu udarca autobusa u tužitelja ovaj bio svojom prednjom više desnom stranom tijela okrenut autobusom time da mu je desna noga bila iskoračena naprijed.

Dalje je sud utvrdio da je vozač autobusa vidio tužitelja na udaljenosti od svega nekoliko metara dok je on tužitelja mogao vidjeti na udaljenosti od oko 30 metara.

Na temelju tih činjenica ovaj sud smatra da doprinos tužitelja štetnim posljedicama nije veći od 50%, a to kad se uzme u obzir kako značenje njegova propusta da se na vrijeme skloni sa kolnika tako i značenje propusta vozača autobusa tuženika Č. koji je vozio osjetno većom brzinom od dozvoljene.

Iz tih razloga je u tom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno (čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima), pa je utoliko reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 20. svibnja 1999. godine.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.