I Kž-198/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 198/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 99. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 - dalje u tekstu: KZ/97) i dr.,

i opt. D. D., podnesenima protiv odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. M. M.

presude Županijskog suda u Puli-Poli od 22. siječnja 2014. broj K-18/10, u sjednici održanoj 30. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

i opt. D. D. odbijaju se kao neosnovane te se Žalbe državnog odvjetnika, opt. M. M.

potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

zbog

Pobijanom presudom Županijski sud u Puli-Pola proglasio je krivim opt. M. M. kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ/97 te ga je na temelju citiranog propisa osudio na kaznu zatora u trajanju od osam mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. st. 2. do 5. KZ/97 odgodio kroz period provjeravanja od tri godine.

Na temelju čl. 122. st. 1. u vezi st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – obavezan je na platež troškova tog dijela kaznenog postupka dalje u tekstu: ZKP/97) opt. M.

u iznosu od 2.460,00 kn koji se odnosi na troškove sudskomedicinskog vještačenja, zatim iznosa od 11.545,55 kn koji se odnosi na troškove psihološko-psihijatrijskog vještačenja i iznosa od 3.000,00 kn koji se odnosi na plaćanje paušala.

I Kž 198/14-4

Na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP/97 protiv opt. M. M. prvostupanjski je sud pobijanom presudom odbio optužbu zbog dva kaznena djela protiv života i tijela, i to jednog ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane iz čl. 90. u vezi čl. 29. st. 3. KZ/97 i jednog ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi čl. 33. KZ/97.

Na temelju čl. 463. st. 1. ZKP/97 od opt. M. M. oduzeo revolver marke „Browing“ call. 357 magnum serijskog borja R355323 te je riješeno da će se navedeni revolver na temelju čl. 159. st. 3. ZKP/97 predati Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, dok je na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/97 u odnosu na taj dio postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Istom je presudom prvostupanjski sud proglasio krivim opt. D. D. zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva u pokušaju iz čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. i u vezi čl. 33. st. 1. KZ/97 te ga je na temelju čl. 218. st. 2. KZ/97 uz primjenu čl. 33. st. 2., čl. 57. st. 1. i st. 4. toč. c. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u koju kaznu mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 11. prosinca 2009. do 11. lipnja 2010.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 odlučeno da se opt. D. D. u cijelosti oslobađa obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP/97.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenim sankcijama s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na oba optuženika preinači u odluci o kazni i da im se izreknu strože kazne zatvora.

Optuženik M. M. je žalbu podnio putem braniteljice M. B., odvjetnice iz P., i to u odnosu na osuđujući dio presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i troškova kaznenog postupka te u odnosu na odbijajući dio zbog odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženik D. D. je podnio žalbu podnio putem branitelja M. V., odvjetnika iz P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači i da ga se oslobodi od optužbe uz naknada troškova kaznenog postupka.

putem braniteljice s

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika je podnio opt. M. M.

prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana, dok je državni odvjetnik podnio odgovor na žalbe oba optuženika, s prijedlogom da se te žalbe odbiju kao neosnovane.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

I Kž 198/14-4

Nije u pravu opt. M. kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 jer da nije u obrazloženju presude iznio razloge o svojim odlukama o razdvajanju kaznenog postupka protiv D. M. zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. KZ/97 i o odbijanju prijedloga za razdvajanje postupka protiv opt. M. za to kazneno djelo.

Naime, kada je rješenjem od 6. ožujka 2013. broj Kv-64/13 (K-18/10), protiv kojeg žalba nije dopuštena, pravomoćno odlučeno o razdvajanju postupka u odnosu na opt. D. M., tada sud prvog stupnja nije niti trebao o tome u obrazloženju presude iznositi razloge. Promašena je tvrdnja opt. M. da time što protiv rješenja o razdvajanju postupka posebna žalba nije dopuštena, proizlazi da je sud prvog stupnja u donošenju odluke o glavnoj stvari dužan o toj odluci iznijeti razloge kako bi se na nju mogla izjaviti žalba.

Prije svega, u čl. 30. st. 3. ZKP/97 se izričito navodi da protiv rješenja o razdvajanju postupka ili kojim je odbijen prijedlog za razdvajanje postupka nije dopuštena žalba, dakle, ne navodi se, kao je to netočno navedeno u žalbi opt. M. da nije dopuštena posebna žalba, što bi impliciralo da se rješenje može pobijati u okviru žalbe protiv presude (kao što je to propisano npr. u čl. 39. st. 4. ZKP/97, čl. 330. st. 2. ZKP/97). Prema tome, sud prvog stupnja nije u presudi bio dužan ponovno obrazlagati zašto je postupak protiv D. M. razdvojio jer je o tome odlučeno pravomoćnim rješenjem, a što se tiče razloga o odbijanju prijedloga da se postupak razdvoji, o tome je sud prvog stupnja u obrazloženu presude iznio razloge (str. protiv opt. M.

7.5. odlomak i str. 8. 1. i 2. odlomak), tako da nije osnovana tvrdnja opt. M. da je sud prvog stupnja počinio navedene bitne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97.

iste ove prigovore ističe i alternativno kao postupovne povrede iz Optuženik M. M.

čl. 367. st. 3. ZKP/97 navodeći da mu je pri donošenju rješenja o razdvajanju povrijeđeno pravo na obranu jer je rješenje o razdvajanju protivno odredbi čl. 30. st. 2. ZKP/97 donijeto bez njegova saslušanja što je utjecalo na presudu i da je time što je odbijen njegov prijedlog da se i u odnosu na njega postupak zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. KZ/97 razdvoji i dostavi Općinskom sudu u Puli-Pola koji vodi kazneni postupak protiv opt. D. M. kako bi se ti postupci spojili, mu onemogućeno da ispita D. M., što je moglo utjecati na presudu.

Međutim, odluka suda prvog stupnja o razdvajanju postupka u odnosu na opt. D. M. je pravilno donijeta na temelju čl. 30. ZKP/97, koja se u smislu odredbe čl. 30. st. 2. ZKP/97 donosi nakon saslušanja tužitelja i okrivljenika (ne imperativno već ako je okrivljenik nazočan) jer se zbog njegove bolesti jedinstven postupak nije mogao provesti.

Nadalje, odluka suda prvog stupnja kojom se odbija prijedlog za razdvajanje je također osnovana i utemeljena je posve ispravno na odredbi čl. 30. st. 3. ZKP/97 s obzirom na vremensko i prostorno jedinstvo predmetnih radnji za koje se u ovom kaznenom postupku i opt. D. i povezanost dokaza, a u nedostatku važnih razloga za razdvajanje, niti terete opt. M.

postoje razlozi svrhovitosti, sve u smislu odredbe čl. 30. st. 1. ZKP/97.

Dakle, sud prvog stupnja pri donošenju odluka o razdvajanju i odbijanju prijedloga za razdvajanje nije u smislu odredbe čl. 367. st. 3. ZKP/97 povrijedio bilo koju odredbu ZKP/97, i stoga počinio navedenu relativnu povredu odredaba kaznenog postupka.

I Kž 198/14-4

Neosnovano ovaj optuženik tvrdi da mu je na glavnoj raspravi povrijeđeno pravo na obranu jer nemogućnost ispitivanja D. M. od strane ovog optuženika nije utjecala niti je mogla utjecati na presudu. Naime, sud prvog stupnja je odluku o dokazanosti navoda optužbe protiv opt. M. za kaznenog djelo iz čl. 99. st. 1. KZ/97 donio na temelju njegove obrane koju je iznio u tijeku istrage, zatim obrane opt. D. i čitavog niza indicija koji u potpunosti korespondiraju s navedenim obranama, tako da se ispitivanjem opt. M. doista ne ukazuje relevantnim. Uostalom, ovaj prigovor je u biti činjeničnog, a ne postupovnog karaktera, jer se njime zapravo nastoji dovesti u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, tako da će očitovanje o tom prigovoru uslijediti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik D. D. ističe u uvodu žalbe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a u obrazloženju navodi da je ta povreda počinjena time što sud prvog stupnja nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i nije sa jednakom pažnjom ocijenio dokaze koji mu idu na štetu i korist, već je cijenio samo dokaze koji ga terete. Optuženik ne konkretizira koji su to dokazi cijenjeni pristrano, a koji su ignorirani, već se u okviru ove žalbene osnove polemizira s zaključcima suda u vezi pronađenih plastičnih stega i maskirnih kapa s otvorima za oči.

Međutim, suprotno navedenim prigovorima, sud prvog stupnja je sve relevantne dokaze ocijenio na posve objektivan način i za sva je svoja utvrđenja iznio uvjerljive razloge. Stoga nije počinio relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 351. st. 2. ZKP/97 na koju se žalbom sugerira, a navedeni prigovori su u biti također činjeničnog karaktera, kao i ostali koji se navode u daljnjem dijelu žalbe ovog optuženika.

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od navedenih postupovnih povreda na koje žalbe optuženika ukazuju, kao niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tako da su žalbe u ovom dijelu neosnovane.

Optuženik M. M. tvrdi da je sud prvog stupnja činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdio jer se u izreci presude utvrđuje da su on i D. M. ošt. D. D. tukli po glavi i i bejzbol palicom, a da to ne proizlazi niti iz jednog tijelu rukama i nogama, a opt. M.

dokaza, posebice ne iz medicinske dokumentacije te iz iskaza opt. M. iz istrage i iskaza ošt. D. koje sud prihvaća.

Kao što je već u prethodnom dijelu obrazloženja navedeno, sud prvog stupnja je, na koju je iznio u tijeku istrage i u kojoj je priznao da je ošt. D. koji je u temelju obrane opt. M. 1

bijegu prethodno pao u dvorištu, najprije udario u glavu od čega se ovaj skotrljao s podesta na niži dio dvorišta, a potom ga je, kada mu ovaj nije htio reći tko ga je poslao, udarao rukama i

i opt. nogama po tijelu kud je stigao, zatim obrane opt. D. D. koji je potvrdio da su ga opt. M. M. rukama i nogama udarali, da ga jedan od njih udario i pištoljem po glavi te mu je jedan od njih nogom stao na glavu uslijed čega je došlo do loma nosnih kostiju kao i medicinske dokumentacije o ozljedama oštećenika, nedvojbeno zaključio da je tešku tjelesnu ozljedu ošt. zajedno s opt. M. . Prema tome, prigovori opt. M. koji se odnose na D. D. nanio opt. M.

nelogičnosti između opisane dinamike događanja i izostanka drugih ozljeda na tijelu oštećenika su posve neodlučni.

I Kž 198/14-4

Nadalje, opt. M. u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi da je udario oštećenika zbog toga jer je ovaj posezao u džepove jakne što je u konkretnoj situaciji ukazivalo opt. M. da ovaj poseže ustvari za oružjem pa se stoga nalazio u putativnoj nužnoj obrani. Međutim, sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio niti ovu tezu obrane opt. M. ističući da u situaciji kada je ošt. D. ranjen, i to nakon što je netom ubijen A. A., a osobe koje su naoružane se nalaze pored njega spremne da djeluju vatrenim oružjem tako da im se potpuno pokoravao, nije životno da bi oštećenik posezao za bilo čime, jer mu je jedino bilo stalo da ga se ne ubije. Niti ovom sudu drugog stupnja nije logično da bi oštećenik u navedenim okolnostima, i kada mu je zbog ranjavanja jedna ruka nepokretna bilo što pokušavao što bi ukazivalo na predstojeći napad, pogotovo kada se ima u vidu da oštećenik u jakni doista nema ništa čime bi taj napad moga ostvariti, jer je imao samo plastične stege, ljepljive trake i sprej. Kada se uz sve navedeno ima u vidu, po prvostupanjskom sudu ispravno utvrđena, okolnost da je oštećenik na rukama imao rukavice koje su ga ionako onemogućavale da brzo poseže u džepove jakne, tada je izvan svake sumnje da se u konkretnoj situaciji opt. M. nije nalazio u zabludi o okolnostima koja bi u smislu odredbe čl. 47. st. 3. KZ/97 isključivala protupravnost.

Nadalje, sud prvog stupnja je potpuno pravilno utvrdio da u konkretnoj situaciji opt. M. nije bio u nužnoj obrani, jer sve navedene okolnosti, uz činjenicu da je oštećenik nakon se otkotrljao na niži nivo ranjavanja pokušavao pobjeći, ali je pri tom pao i nakon udarca M.

dvorišta, nedvojbeno ukazuju da oštećenik nije mogao biti napadač.

Kraj takvog stanja stvari, kada dakle ne postoji nužna obrana, promašena je i slijedeća teza obrane opt. M. da je on pod utjecajem asteničnog afekta koji je verificiran medicinskim vještačenjem postupao u prekoračenju nužne obrane uslijed jake prepasti izazvane neskrivljenim napadom. Nije u pitanju tzv. intenzivni eksces kada se može govoriti o prekoračenju granica nužne obrane, odnosno o prekoračenju zbog jake razdraženosti ili prepasti iz čl. 29. st. 3. KZ/97, jer nužne obrane uopće nema budući da u smislu odredbe čl. 29. st. 2. KZ/97 ne postoji istodobni odnosno izravno predstojeći napad.

na sadržaj nalaza i mišljenja Psihijatrijske Stoga je irelevantno i pozivanje opt. M.

bolnice Vrapče u vezi intenziteta asteničnog afekta jer se ovaj optuženik uopće ne nalazi u zoni nužne obrane, tako da nema niti njenog prekoračenja. U istom je kontekstu promašena tvrdnja ovog optuženika da je sud krivo interpretirao nalaz i mišljenje vještaka M. G. od 13. studenog 2013. te da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 jer to pitanje s aspekta instituta nužne obrane odnosno njenog prekoračenja u navedenim okolnostima nije odlučno.

Iz navedenih razloga, budući je sud prvog stupnja s potpunom izvjesnošću utvrdio sve odlučne činjenice koje se odnose na ovo kazneno djelo, to što u postupku nije ispitan drugi supočinitelj nije značajno jer nije utjecalo niti je moglo utjecati na utvrđeno stanje stvari.

Optuženik D. D. neosnovano tvrdi da je sud ocjenjivao samo dokaze koji ga terete i to na način da podupru tezu da je namjera opt. D. bila usmjerena na počinjenje kaznenog djela razbojništva. U tom pravcu opt. D. u žalbi daje svoju ocjenu onih posrednih dokaza, dakle, činjenica koje je utvrdio sud koje s izvjesnošću ukazuju da je ovaj optuženik zajedno s pok. A. A. namjeravao počiniti razbojništvo. Tako ističe da je pogrešan zaključak suda da je notorno da plastične stege služe za vezivanje žrtava, a ljepljive trake za prekrivanje usta jer su

I Kž 198/14-4

stege i trake služile kao sredstva koja su olakšavala provaljivanje kroz prozore, kape s otvorima za oči nisu služile za prikrivanje napadača pri počinjenju kaznenog djela razbojništva, već za skrivanje identiteta pri dolasku u kuću i kao psihološka potpora te ističe da nije mogao vidjeti pištolj kod A. A.

Međutim, na sve je ove prigovore sud prvog stupnja odgovorio u dijelu obrazloženja u kojem je iznosio razloge za činjenična utvrđenja (str. 19.-25.) tako da se zbog nepotrebno ponavljanja žalitelj upućuje na doista uvjerljive i logične razloge suda prvog stupnja.

Prema tome, doista je neuvjerljiva i neprihvatljiva tvrdnja žalitelja da je išao provaliti u praznu kuću i da nije vidio pištolj kod A., kraj nedvojbeno utvrđenih činjenica da su se A. i opt. D. desetak dana pripremali, da su opservirali kuću oštećenika prije spornog događaja, da su se maskirali kapama s prorezima za oči i usta, da su imali sredstva za onesposobljavanje (pištolj sa streljivom, sprej, bejzbol palicu) i za vezivanje (ljepljive trake i stege), da su vidjeli automobile pred kućom i svjetla kroz prozore, da je A. prije ulaska u kuću isključio struju, da se opt. D. u trenutku kada pok, A. udara pištoljem u glavu M.M. nalazi u neposrednoj blizini, gotovo naslonjen na pok, A., te je pištolj nedvojbeno morao vidjeti.

Pravilan je stoga zaključak suda prvog stupnja da je opt. D. namjeravao s pok. A. počiniti kazneno djelo razbojništva uz uporabu oružja, ali u tom nije uspio zbog pruženog i D. M., čime je opt. D. počinio kazneno djelo razbojništva iz otpora koji su im pružili M. M.

čl. 218. st. 2. u vezi čl. 33. st. 1. KZ/97.

Osim naprijed navedenih činjeničnih prigovora opt. D. D. iznosi i ničim i M. sve unaprijed znali i bili su pripremljeni te su cijelu obranu argumentiranu tezu da su M.

1 2

vatrenim oružjem inscenirali na način da su ubijenom A. stavili pištolj u ruke, jer za takve sumnje opt. D. nema niti jednog dokaza, i time se niti u najmanjoj mjeri ne dovode u sumnju zaključci suda prvog stupnja.

Optuženik D. neosnovano tvrdi da može odgovarati samo za kazneno djelo pokušaja teške krađe koje je jedino bilo obuhvaćeno njegovom namjerom, a ne i za radnje pok. A., sugerirajući da se tu radi o tzv. ekscesu supočinitelja, jer da on nije sudjelovao ni u kakvom napadu na život i tijelo trećih osoba. Međutim, to što opt. D. nije osobno imao oružje i nije osobno uporabio silu, nije relevantno jer je i on supočinitelj predmetnog kaznenog djela u smislu teorije vlasti nad djelom iz čl. 35. st. 3. KZ/97 budući da je sudjelovao u dogovoru da se počini razbojništvo i svojom je ulogom trebao sudjelovati u radnji počinjenja savladavanjem otpora ukućana, na što ukazuju sredstva za vezivanje, te je ujedno trebao bitno pridonositi počinjenju kaznenog djela.

Iz svih naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik D. D. povredu kaznenog zakona posebno ne obrazlaže osim što ukazuje da je uslijed svih istaknutih postupovnih i činjeničnih povreda sud prvog stupnja ujedno i povrijedio kazneni zakon primjenjujući odredbu čl. 218. st. 2. KZ/97, dok se iz ove žalbene niti ne žali, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, osnove opt. M. 1

na temelju čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP/97 ispitao po službenoj dužnosti pobijanu presudu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon.

I Kž 198/14-4

Optuženik D. D. uvodno u žalbi ističe da se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali tu osnovu ne obrazlaže, dok se M. M . ne žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, međutim, kako se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ima se uzeti, u smislu odredbe čl. 382. ZKP/97 da se žali i iz te osnove.

Međutim, žalbe optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama nisu osnovane jer kazna zatvora zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. KZ/97 izrečena opt. M.M. u trajanju od osam mjeseci čije je izvršenje primjenom uvjetne osude iz čl. 67. KZ/97 odgođeno pod uvjetom da u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo i kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ/97 izrečena opt. D. D. su primjerene i nisu prestroge.

Naime, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno utvrđene sve olakotne i otegotne okolnosti koje je u odnosu na oba optuženika utvrdio sud prvog stupnja. U odnosu na opt. M. sud prvog stupnja je pravilno kao olakotne okolnosti utvrdio njegovu neosuđivanost, obiteljske prilike, životnu dob, primjeren dosadašnji život, činjenicu da je bio izložen napadu u obiteljskom domu, smanjenu ubrojivost i doprinos ošt. D., a otegotno mu je cijenio pogibeljnost djela, postupanje prema ranjenoj osobi kojoj je prethodno ubijen prijatelj i to zajedno s D. M. U odnosu na opt. D. je sud prvog stupnja ispravno kao otegotno utvrdio stupanj krivnje, pogibeljnost, odlučnost i upornost, da je djelo bilo usmjereno prema većem broju osoba pa i djetetu, uz uporabu oružja i sredstava za vezivanje, a olakotnim mu je cijenjena neosuđivanost i usklađeno ponašanje sa zakonom, obiteljske prilike, životna dob, primjereno ponašanje nakon počinjenja djela te činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju. U odnosu na opt. D. je sud, zbog činjenice što je djelo ostalo u pokušaju, primijenio odredbe o zakonskom ublažavanju iz čl. 57. st. 1. i st. 4. toč. c. KZ/97 te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, dakle ispod zakonskog minimuma koji za predmetno kazneno djelo iznosi tri godine.

Prema tome, ne radi se o prestrogim kaznenim sankcijama jer blaže od izrečenih ne bi ispunile svrhe kažnjavanja i izricanja kaznenih sankcija, kako u smislu generalne tako ni u smislu individualne prevencije.

Međutim, nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenim sankcijama jer upravo zbog čitavog niza olakotnih okolnosti optuženicima nije potrebno izricati strožu društvenu osudu.

Državni odvjetnik u biti niti ne osporava pravilnost utvrđenih otegotnih i olakotnih okolnosti, ali smatra da ih sud prvog stupnja nije pravilno valorizirao te u tom pravcu dodatno ističe određene okolnosti u postupanju optuženika.

se ističe da nije ništa poduzeo da nakon ozljeđivanja pomogne ošt. D. već Za opt. M. 1

ga je nastavio ispitivati svojatajući si ovlasti koje imaju samo državna tijela i smatra da takva blaga sankcija neće ispuniti svrhe generalne prevencije za koju tvrdi da ju sud prvog stupnja nije niti obrazložio, dok se za opt. D. tvrdi da sve okolnosti počinjenja kaznenog djela razbojništva nadilaze uobičajene modalitete izvršenja ovakvih kaznenih djela, da sud nije konkretizirao u čemu se sastoji ponašanje i držanje opt. D. nakon počinjenja kaznenog djela

I Kž 198/14-4

što mu je cijenjeno kao olakotno, te i u odnosu na ovog optuženika smatra da kazna neće ispuniti opću svrhu kažnjavanja.

Navedeni prigovori državnog odvjetnika u pogledu pravilnosti ocjene i vrednovanja okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kaznene sankcije nisu osnovani i ne dovode u dvojbu pitanje zakonitost izrečenih sankcija. Bez obzira što je opt. M. izrečena uvjetna osuda, a opt. D. je kazna zatvora izrečena ispod posebnog minimuma, i te će kaznene sankcije djelovati ne samo na počinitelje da usklade svoje ponašanje sa zakonom, već i na sve ostale moguće počinitelje da ne čine kaznena djela i da poštuju prani sustav.

Odluka o oduzimanju revolvera marke Browing 357 se ispravno temelji na propisu citiranim u izreci.

Stoga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Neosnovano se opt. M. žali zbog odluke o troškovima.

U odnosu na troškove koji su odnose na kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. KZ/97 za koje je proglašen krivim sud prvog stupnja ga je pravilno obvezao na platež troškova u iznosima koji se navode u izreci jer su to izdaci koji su bili potrebni radi utvrđivanja relevantnih okolnosti i to sudskomedicinsko vještačenje radi utvrđivanja karaktera tjelesne ozljede i načina njena nastanka, a psihijatrijsko-psihološkog vještačenja radi utvrđivanja stanja svijesti i stupnja

. To što su potonji troškovi nastali zbog vještačenja koje se provodilo u ubrojivosti opt. M.

vrijeme kada je egzistirala i optužba zbog kaznenih djela ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane i pokušaja ubojstva, za koje je donijeta odbijajuća presuda, nije odlučno jer se ukupni troškovi tog vještačenja, u smislu odredbe čl. 122. st. 2. ZKP/97, ne mogu zasebno izdvajati na paušalan način kako to sugerira žalba.

Odluka suda prvog stupnja o plaćanju paušala je pravilno donijeta sukladno odredbi čl. 119. st. 3. ZKP/97 s obzirom na složenost i trajanje ovog kaznenog postupka i imovno što je sud na ispravan način opširno i obrazložio (str. 29., 2. odlomak). Tvrdnje stanje opt. M.

opt. M. da nije u mogućnosti platiti troškove jer da će time ugroziti egzistenciju djece koju je dužan uzdržavati nije odlučna jer ukoliko se te okolnosti utvrde nakon donošenja odluke o troškovima, predsjednik vijeća može ga na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 osloboditi dužnosti naknade troškova.

U odnosu na troškove koji se odnose na odbijajući dio presude za koje je sud odredio da u smislu odredbe čl. 123. st. 1. ZKP/97 padaju na teret proračunskih sredstava takva je odluka u dovoljnoj mjeri određena i nije potrebno posebno navoditi koje to troškove opt. M. ne mora platiti, jer je samo po sebi jasno da osim onih troškova koje ovaj optuženik mora platiti a koji se odnose na osuđujući dio presude, ostale troškove ne mora. Što se tiče troškova zastupanja po branitelju i na njih se odnosi sve što je rečeno u pogledu troškova vještačenja, jer niti te troškove nije u smislu odredbe čl. 122. st. 2. ZKP/97 moguće posebno izdvajati.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, trebalo ih je na temelju čl. 387. ZKP/97 kao neosnovane odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

I Kž 198/14-4

U Zagrebu, 30. travnja 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.