Revt-124/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 124/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak- Radej, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske ceste d.o.o. Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., kojeg zastupa Š. S., odvjetnik iz Z., radi isplate 611.839,40 kn i u pravnoj stvari protutužbe radi isplate 8,351.910,76 kn, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj XXV Pž-5882/06-4 od 16. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj III P- 1198/06 od 20. lipnja 2006., u sjednici održanoj 24. studenog 2010.,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 2. izreke za utvrđeni iznos tuženikove tražbine od 611.839,40 kn i u dijelu pod toč. 3. izreke kojim je utvrđeno da se ta tuženikova tražbina prebija s tražbinom tužitelja utvrđenom u toč. 1. izreke prvostupanjske presude, revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja djelomično se prihvaća, nižestupanjske presude se ukidaju u dijelu kojim je utvrđena tražbina tuženika iznad iznosa od 611.839,40 kn (za iznos od 7,740.071,36 kn), te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizija tuženika odbacuje se kao neobrazložena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„1. Utvrđuje se potraživanje tužitelja/protutuženika prema tuženiku/protutužitelju u visini 611.839,40 kn.

2. Utvrđuje se potraživanje tuženika/protutužitelja prema tužitelju/protutuženiku u visini 8.351.910,76 kn.

3. Utvrđuje se da se potraživanje tužitelja i tuženika prebijaju u visini 611.839,40 kn. 4. Tužitelj/protutuženik je dužan isplatiti tuženiku/protutužitelju iznos od 7.740.071,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 24.3.2000. do isplate u roku od 8 dana.

5. Tužitelj/protutuženik je dužan tuženiku/protutužitelju u roku od 8 dana nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.745.301,00 kn.“

Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka te je prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje stranke.

Tužitelj pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda da bude preinačena ili ukinuta.

Tuženik pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da pobijana presuda bude preinačena na način da se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 611.839,40 kn odbije u cijelosti.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju tužitelja u kojem se ističe da su 31. ožujka 2008. stranke sklopile nagodbu kojom su „uredile dinamiku isplate po presudama iz ove pravne stvari“ i da su tom nagodbom uredile pitanje svojih međusobnih potraživanja iz ove pravne stvari, pa da stoga više ne postoji pravni interes tužitelja za vođenje parnice. Osim toga, tuženik osporava revizijske navode tužitelja i predlaže da revizija tužitelja bude odbačena, a podredno da bude odbijena kao neosnovana.

Revizija tužitelja djelomično je osnovana, a revizija tuženika je nedopuštena.

Ovu parnicu tužitelj je pokrenuo 1993. tužbom u kojoj je istakao regresni zahtjev prema tuženiku za povrat iznosa naknade štete kojeg je kao štetnik isplatio oštećenici J. P. na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Sisku broj P-637/91.

U pisanom odgovoru na tužbu od 1. prosinca 1993. (list 35 spisa) tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva ističući prigovor kompenzacije uz tvrdnju da postoji njegova dospjela tražbina prema tužitelju u iznosu od 246,057.077,00 HRD, a nakon izvođenja dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem koje je provedeno radi utvrđenja postojana i visine tuženikove protutražbine, tuženik je podneskom od 6. rujna 1997. (list 51 i 52 spisa) podnio protutužbu u kojoj je istaknut protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5,070.886,92 kn, a podneskom od 6. rujna 2000. protutužbu je preinačio tako da je osim prigovora kompenzacije za iznos od 611.839,40 kn povećao protutužbeni zahtjev na iznos od 7,740.071,36 kn.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu sudovi su utvrdili postojanje tužiteljevog potraživanja prema tuženiku u visini utuženih 611.739,40 kn navodeći da je na temelju izvedenih dokaza, a naročito na temelju nalaza vještaka utvrđeno da tužitelj od tuženika na temelju utuženih obračunatih premija osiguranja imovine i osoba potražuje taj iznos. Pobijajući drugostupanjsku presudu u dijelu koji se tiče odluke o tužbenom zahtjevu, u reviziji se samo navodi da „sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 912. i čl. 897. Zakona o obveznim odnosima, kad je donio odluku da postoji potraživanje Hrvatskih cesta d.o.o. prema C. o. d.d. u iznosu od 611.839,40 kn“, jer da „C. o. d.d. ne duguje ništa Hrvatskim cestama d.o.o., a što je jasno razvidno iz dokumentacije u spisu“.

Prema nenoveliranoj odredbi čl. 392.a ZPP, koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prema odredbama čl. 386. ZPP ako je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP izjavljena iz razloga zbog kojeg je nedopuštena ili koji nije obrazložen odbacit će je sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda, a ako je to propustio učiniti, reviziju će odbaciti sudac izvjestitelj revizijskog suda.

S obzirom na naprijed naveden sadržaj revizije tuženika u kojoj se u odnosu na istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava samo paušalno navodi da sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 912. i 897. ZOO, iako u tužbenom zahtjevu nije odlučeno primjenom tih odredaba, osnovano je zaključiti da revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena nije obrazložen, pa je reviziju tuženika valjalo odbaciti.

U odgovoru na reviziju tužitelja tuženik neodlučno navodi da su nakon podnošenja revizije stranke sklopile nagodbu kojom su „uredile dinamiku isplate po presudama iz ove pravne stvari“ te neosnovano smatra da zbog toga reviziju tužitelja treba odbaciti. Navedena okolnost reviziju tužitelja ne čini nedopuštenom, a revizija nije nedopuštena niti iz nekog drugog razloga.

Odlučujući o protutužbenom zahtjevu sudovi su utvrdili postojanje potraživanja tužitelja prema tuženiku u visini 8,351.910,76 kn ocijenivši neosnovanim tužiteljeve prigovore promašene pasivne legitimacije i zastare potraživanja, kao i tvrdnju da je svako potraživanje tuženika prema tužitelju prestalo kompenzacijom.

U reviziji tužitelja neosnovano se ističe da sudovi nisu ocijenili tvrdnju tužitelja da je 6. lipnja 2005. došlo do višestrukog prijeboja koji su potpisale ugovorne strane Hrvatske ceste i C. o., te Filijala C. u S. i Tehnička ispostava za ceste S., i da s obzirom na tu izjavu o prijeboju tužitelj nije dugovao niti duguje tuženiku „niti jednu kunu“.

Suprotno tim navodima u obrazloženju svoje presude prvostupanjski sud je naveo da tužitelj nije dokazao da je dugovanje iz protutužbe podmirio, jer da se dokumentacija koju je dostavio ne odnosi na utužene račune i obračune kamata i da stoga to dugovanje nije obuhvaćeno kompenzacijom od 6. lipnja 1995.

U reviziji tužitelja također se neosnovano ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticani prigovor promašene pasivne legitimacije tužitelja kao tuženika iz protutužbe, koji se temelji na tvrdnji da C. o. – Filijala S. nije mogla sklopiti ugovor s Tehničkom ispostavom za ceste S. budući, da poslovne jedinice nemaju pravnu osobnost. Ocjenjujući taj prigovor drugostupanjski sud je pravilno zaključio da u situaciji kada postoji aktivna legitimacija tužitelja za isticanje tužbenog zahtjeva koji se temelji na ugovoru o osiguranju koji je njegov prednik Poduzeće za ceste S. sklopilo sa C. o. Z. RV S. (sada Filijala S.), postoji i pasivna legitimacija tužitelja za postavljanje protutužbenog zahtjeva kojim tuženik C. o. ostvaruje potraživanje koje se odnosi na njegovu filijalu u S..

Međutim, tužitelj osnovano ističe postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ostvarenog u svezi pitanja zastare tuženikovog potraživanja.

Ocjenjujući prigovor zastare prvostupanjski sud je zaključio da zastara nije nastupila navodeći da su najstariji računi iz protutužbe iz 1991., da zastarni rok iznosi tri godine, a parnični postupak da je pokrenut 1993. kada je istaknut prigovor prijeboja i podnesena protutužba.

U žalbi protiv prvostupanjske presude tuženik nije osporavao navedeno zaključivanje prvostupanjskog suda, no to je učinio u reviziji ističući da je parnični postupak pokrenut 1993., ali da ga je pokrenuo tužitelj dok je tuženik podnio protutužbu 1997.

Pitanje zastare je materijalnopravno pitanje, pa budući da su ti revizijski navodi tuženika bitni za ocjenu pitanja pravilnosti primjene materijalnog prava, tuženik ih je mogao iznijeti i u reviziji iako ih nije iznosio u žalbi.

Prema odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, a prema odredbi čl. 392. st. 1. ZOO nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Osim tužbe, s kojom se izjednačuje i protutužba, kao vjerovnika radnja koja ima za posljedicu prekid zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO smatra se i prigovor prebijanja.

U slučaju kompenzacije istaknute u obliku prigovora prebijanja zastara protutražbine se prekida samo do visine tužbenog zahtjeva, a u slučaju kompenzacije istaknute u obliku protutužbe zastara se prekida za utuženu protutražbinu u cijelosti.

Tuženik je istakao prigovor kompenzacije podneskom podnijetim sudu 6. prosinca 1993., pa je tada nastupio prekid zastare njegove tražbine do iznosa utužene tražbine tužitelja od 611.839,40 kn, a za preostali dio tuženikove tražbine od 7,740.071,36 kn prekid zastare mogao je nastupiti tek podnošenjem protutužbe koja je podnesena 1997.

Stoga je za ocjenu pitanja zastare dijela tuženikove tražbine u iznosu od 7,740.071,36 kn od odlučnog značaja bilo utvrditi dospjelost te tražbine, odnosno početak tijeka zastare.

Slijedom izloženog proizlazi da je u odnosu na navedeni dio protutužbenog zahtjeva pitanje zastare ocijenjeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava i da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP uz djelomično prihvaćanje revizije tužitelja nižestupanjske presude valjalo ukinuti u dijelu kojim je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku 7,740.071,36 kn i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na temelju odredbe čl. 166. st. 4. ZPP ukinuta je i odluka o parničnim troškovima, te će o troškovima biti odlučeno u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 24. studenog 2010.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.