Revr-379/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 379/17-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku u N. G., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-46/2016-2 od 23. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-16/2015 od 7. prosinca 2015., u sjednici održanoj 26. rujna 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukidaju presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-46/2016-2 od 23. veljače 2017. i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-16/2015 od 7. prosinca 2015., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-16/2015 od 7. prosinca 2015. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 96.746,10 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose za razdoblje od travnja 2011. do studenog 2013. (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 11.645,83 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke).

Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-46/2016-2 od 23. veljače 2017. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, a nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju, predlažući njeno odbacivanje kao nedopuštene, a podredno odbijanje kao neosnovane. Zatražio je trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja – policijskog službenika Postaje pomorske policije za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i u smjenama za razdoblje od travnja 2011. do zaključno sa studenim 2013.

Nižestupanjski su sudovi zaključili da je ukupno vrijeme koje je tužitelj u predmetnom razdoblju, za koje je tijekom postupka utvrđeno da je proveo u višednevnoj službi na brodu koje je dulje od 40 sati tjedno, prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10 i 89/12 – dalje: KU). Polazeći od navedenog zaključka sudovi su računali broj sati prekovremenog rada na način da su takvim radom računali ukupan broj sati provedenih na brodu iznad 40 sati tjedno.

Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova, tuženik u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje:

''Može li se tužitelju sve vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu koja je duža od 40 sati tjedno, priznati (platiti) kao prekovremeni rad?''

Obrazlažući važnost navedenog pitanja tuženik ukazuje na pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odlukama poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., Revr-1127/13-2 od 11. svibnja 2016. i Revr-598/15 od 1. lipnja 2016. u kojima je o navedenom pitanju zauzeto drugačije shvaćanje od onoga na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka, odnosno da se pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad sukladno odredbama KU-a može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Ovaj sud smatra da je pogrešan pravni pristup sudova nižeg stupnja prema kojem službenik pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz čl. 44. st. 1. KU-a ostvaruje za sve vrijeme (sate) provedene u višednevnoj službi na brodu koje je duže od 40 sati tjedno. Naime, nižestupanjski sudovi su svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno) temeljili na činjenici da on tijekom boravka na terenu nije slobodan napustiti radno mjesto, odnosno da je dužan boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom. S takvim obrazloženjem odbili su i prigovore tuženika da tužitelj za vrijeme plovidbe broda, u luci ili na sidru ne radi 24 sata, jer se prema mišljenju sudova, sve to vrijeme tretira kao aktivno dežurstvo na radnom mjestu, pa stoga tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije životno i logično da bi efektivni (stvarni, faktični) rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u odlukama Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009., Revr-1127/13-2 od 11. svibnja 2016. i Revr-598/15 od 1. lipnja 2016.). Naime, životno i logično je da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz čl. 44. st. 1. KU-a službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

S obzirom da sudovi nižeg stupnja, zbog ovog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrdili odlučne činjenice – stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog – zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, a čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 26. rujna 2017.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.