Revr-532/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 532/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica M. G. iz S., i J. P. iz S., koje zastupa punomoćnik I. B., dipl. pravnik u HUS-u, Ž.U. u S., protiv tuženika A. P. d.d. S., kojeg zastupa T. L., odvjetnik iz S., radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa, rješavajući revizije tužiteljica protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž 707/03 od 27. studenog 2002. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. IV P 810/01 od 27. studenog 2002. godine, u sjednici održanoj dana 16. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljica odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom suda drugog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljica kojom su zatražile da se ponište odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljica i tuženiku naloži da tužiteljice vrati na radno mjesto na kojem su radile prije nego su donesene pobijane odluke ili na drugo radno mjesto koje odgovara njihovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, te da im isplati razliku plaće koju bi ostvarile za vrijeme od 20. ožujka 1993. godine pa do dana povratka na rad i zakonske zatezne kamate od dospijeća pojedinog obroka pa do isplate, kao i naknadi troškove postupka. Tužiteljicama je naloženo da naknade troškove postupka tuženiku.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja pravovremenu potpunu i dopuštenu reviziju izjavile su tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da se pobijana presuda preinači u smislu navoda revizije ili da se presude nižih sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljica za poništenje odluka tuženika o trajnom prestanku potrebe za radom tužiteljica, vraćanje tužiteljica na rad i isplatu im plaće.

U postupku je utvrđeno, da je tuženik zbog gospodarskih razloga znatno smanjio proizvodnju radi čega je trajno prestala potreba za radom većeg broja radnika. Kako tuženik dijelu radnika nije mogao osigurati poslove na kojim su radili ili na drugom radnom mjestu tuženik je donio Program rješavanja viška radnika 8. ožujka 1993. godine (dalje: program) i taj program je dostavljen Zavodu za zapošljavanje 20. travnja 1993. godine, a radnici su o programu obaviješteni na način da je izvješen na oglasnoj ploči tuženika 8. ožujka 1993. godine i usmenom obaviješću predstavnika sindikata.

Program sadrži objektivno i stručno utvrđene razloge nastanka viška radnika, mogućnost promjene organizacije u procesu rada, te rasporeda djela radnika, a u smislu odredbe čl. 25. st. 1. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 – dalje: ZORO).

Sindikat tuženika utvrdio je bodovni prijedlog razrade kriterija iz čl. 25. st. 3. ZORO i suglasnošću sindikata i direktora tuženika je od propisanih kriterija prednost dana uspješnosti u radu, a što je autonomno pravo poslodavca da odredi kojem će kriteriju dati prednost odnosno sa kolikim brojem bodova će biti bodovan pojedini kriterij, s tim da je to bodovanje izvršeno na prijedlog sindikata te suglasnošću sindikata i direktora tuženika.

Tužiteljica M. G. radila je na radnom mjestu rukovoditeljice službe zaštite i općih poslova i to radno mjesto je ukinuto, a poslovi uvršteni u poslove rukovoditelja osiguranja zaštite i općih poslova pa ih obavlja radnik koji je i ranije bio rukovoditelj osiguranja zaštite i općih poslova.

Ova tužiteljica nije bila privremeno nesposobna za rad, radi čega joj temeljem odredbe čl. 78. st. 1. ZORO ne bi mogao prestati radni odnos, a u upravnom postupku smanjena radna sposobnost ovoj tužiteljici je utvrđena od 11. listopada 1995. godine, dakle, nakon prestanka radnog odnosa.

Tužiteljica J. P. je radila na radnom mjestu šefa općeg odjela i to radno mjesto je ukinuto, a zadržano samo radno mjesto referenta općih poslova, koje također organizacijski pripada osiguranju zaštite i općih poslova, pa svakako da na radno mjesto ove tužiteljice nije mogao biti raspoređen drugi radnik kad je radno mjesto ukinuto.

Ova tužiteljica neosnovano i u reviziji prigovara da joj nije mogao prestati radni odnos zbog prestanka potrebe za njenim radom, jer je bila sindikalni povjerenik a temeljem odredbe čl. 78. st. 1. toč. 8. ZORO. To zato, jer je u postupku utvrđeno da je ova tužiteljica do dana 20. prosinca 1990. godine bila predsjednik Izvršnog odbora sindikata, pa joj po navedenoj zakonskoj odredbi radni odnos zbog prestanka potrebe za njezinim radom nije mogao prestati do dana 20. prosinca 1991. godine, a pobijana odluka donesena je tek 1993. godine. Predsjednik žalbenog vijeća, sudac mr. sc. D. P. nije sudjelovao u donošenju presude suda prvog stupnja br. IV P 810/01, a da li je sudjelovao u donošenju presude br. IV P 1958/94, koja je u žalbenom postupku ukinuta u predmetu spora nije odlučno, pa neosnovano u reviziji revidentice ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), jer bi ova povreda bila počinjena da je navedeni sudac sudjelovao u donošenju presude suda prvog stupnja koja se pobijala žalbom.

Iz svih iznesenih razloga slijedi da nisu ostvareni revizijski razlozi koje su revidentice istakle u svojoj reviziji, a kako ovaj sud ne nalazi da bi u postupku bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je reviziju tužiteljica trebalo odbiti kao neosnovanu, a temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 16. lipnja 2004. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.