Rev-1664/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1664/1991-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u gradjansko- pravnoj stvari tužiteljice S. V. iz O., protiv tuženika S. D. iz O., koga zastupa O. N., odvjetnik u O., radi iseljenja, rješavajući "reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 24. siječnja 1991. br. Gž-121/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Osijeku od 10. listopada 1990. br. P-224/90-6, u sjednici održanoj dana 19. studenog 1991. ,

riješio je:

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku od 10. listopada 1990. godine, br. P-224/90-6 kao i presuda Okružnog suda u Osijeku od 24. siječnja 1991. godine broj Gž-121/91-2 i predmet.se vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom odlukom potvrdjena je prvostepena presuda kojom je tuženiku naloženo da iseli iz stana u O., … i da taj stan slobodan od osoba i stvari preda tužiteljici uz obavezu tužiteljici da tuženiku prilikom iseljenja osigura nužni smještaj.

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavio tuženik iz svih razloga predvidjenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, obje odluke -ili preinače, ili pak ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio.

Revizija je osnovana.

Na osnovi podataka iz odgovora na tužbu prvostepeni sud ocjenjuje da tužiteljica kao stanar na temelju odredbe čl. 68. Zakona o stambenim odnosima ima pravo da zahtijeva iseljenje tuženika iz stana kao člana porodičnog domaćinstva budući da su njihovi medjusobni odnosi toliko poremećeni da je zajednica života postala nepodnošljiva, a stanje nepodnošljivosti po ocjeni toga suda dokazuje činjenica što je tuženik iz toga stana iselio. Takovo utvrdjenje i ocjenu u cijelosti prihvaća i drugostepeni sud uz poseban navod da spomenuta zakonska odredba omogućava stanaru da svakom članu porodičnog domaćinstva, osim zakonom zaštićenim osobama, uskrati pravo stanovanja i bez obzira na okolnost, da li je nesnošljivo stanje posljedica skrivljenog ili neskrivljenog ponašanja bilo koje strane, pa se na osnovi činjenice što je tužiteljica ključ od stana predala tuženiku, nakon što je ovaj ishodio posjedovnu zaštitu ne može zaključiti da je tužiteljica kao stanar svoje pravo zloupotrijebila.

Činjenično opravdanje za prihvaćanje tužbenog zahtjeva sudovi nalaze isključivo na osnovi podataka koje je tuženik iznosio u svom odgovoru na tužbu od 1. veljače 1990. godine (2). Medjutim, u odgovoru na tužbu pored ostalog tuženik je istakao "da tužiteljica ima interesa da mu onemogući stanovanje u spornom stanu, zbog čega se pod uticajem kćerke (sestra tuženika) prema, tuženiku nekorektno ponaša koji za takvo ponašanje ne daje nikakvog povoda". U tome je faktički sadržana tvrdnja tuženika da tužiteljica, zloupotrebljava svoje pravo, što bi nalagalo donošenje odluke kojom se zahtjev tužbe odbija ukoliko ne bi bile utvrdjene i druge važne okolnosti koje takovu tvrdnju tuženika osporavaju. Naime, ako je doista ponašanje stanara usmjereno na stvaranje nesnošljivih odnosa s članom porodičnog domaćinstva u tom slučaju stanar ne bi imao pravo tražiti njegovo iseljenje, jer bi se u takovoj pravnoj situaciji radilo o zloupotrebi prava, a pravni poredak ne dopušta da se subjektivno pravo koristi na šikanozan način. Te okolnosti sudovi nisu cijenili. Zato je za sada, u ovoj parnici zbog pogrešnog pristupa, nepotpuno utvrdjenih odlučnih činjenica i došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je reviziju tuženika trebalo prihvatiti, obje odluke ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje (čl. 395. st. 2. ZPP-a). U nastavku postupka potrebno je izvodjenjem odredjenih dokaza koje će stranke predložiti, uključujući i dokaz saslušanjem stranaka, koji će sudu o odlučnim činjenicama moći dati pouzdale obavijestio suštini spora a time i mogućnost utvrdjenja relevantne procesne gradje za donošenje zakonite i pravilne odluke o sporu.

U Zagrebu, 19. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.