Gž-1287/2016-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1287/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, Nataše Jerković kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ivice Botice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. E., iz T., koju zastupaju punomoćnici V. L., Ž. V. i I. M., odvjetnici u S., protiv tuženika H. U. Z. O., Z., kojega zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz odvjetničkog društva G. &. P., pisarnica S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj Pn - 542/15 od 15. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 11. listopada 2017.,

p r e s u d i o j e:

1.) Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj Pn - 542/15 od 15. lipnja 2015. u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev (odbijajući dio pod točkom I izreke te presude i točka II izreke u cijelosti).

2.) Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju, poslovni broj Pn - 542/15 od 15. lipnja 2015. u pobijanom dijelu kojim je pod točkom I izreke te presude prihvaćen tužbeni zahtjev i u tom dijelu sudi:

„Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iz osnove naknade nematerijalne štete iznos od 33.000,00 kn, iz osnove naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć te troškove liječenja iznos od 1.290,00 kn, sve sa zateznom kamatom na te iznose koja teče od 15. lipnja 2015. do isplate i to po stopi koja se za razdoblje od 15. lipnja 2015. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a potom po stopi koja se od 1. kolovoza 2015. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se za više traženo za ove oblike štete tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan i to za nematerijalnu štetu iznos od 55.500,00 kn a za materijalnu štetu iznos od 1.650,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na ove iznose od 15. lipnja 2015. do isplate“.

3.) Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

- naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iz osnove naknade nematerijalne štete iznos od 88.500,00 kn, iz osnove naknade materijalne štete tuđe njege i pomoći i troškova liječenja iznos od 2.940,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja 15. lipnja 2015. do isplate po stopi pobliže označenoj u izreci te presude, dok se odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan za više traženo na ime nematerijalne štete, tuđe njege i pomoći i troškova liječenja za iznos od 164.410,00 kn te za više tražene zatezne kamate (točka I izreke),

- odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iz osnove rente i to u iznosima: 8.696,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2002. do isplate, 19.303,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2003. do isplate, 21.016,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2004. do isplate, 21.034,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2005. do isplate, 22.750,69 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2006. do isplate, 23.772,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2007. do isplate, 24.964,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2008. do isplate, 26.871,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2009. do isplate, 27.535,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2010. do isplate, 27.562,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2011. do isplate, 27.988,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2012. do isplate, 28.291,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2013. do isplate, 28.526,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2014. do isplate te 28.501,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 1. 2015. do isplate (točka II izreke),

- odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (toč. III izreke).

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli:

- tužiteljica, pobijajući istu u odbijajućem dijelu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91 - 25/13; dalje: ZPP) s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, sve uz naknadu joj parničnog troška, uključivo i troška žalbe,

- tuženik, pobijajući istu u dosuđujućem dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP) s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, sve uz naknadu mu parničnog troška, uključivo i troška žalbe.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužiteljice nije osnovana, žalba tuženika je djelomično osnovana.

Pobijana presuda, suprotno uopćenoj tvrdnji tužiteljice, može se ispitati jer ista sadrži jasne razloge o pravno odlučnim činjenicama pri čemu nije ustanovljeno bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica ne ukazuje a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju trpi kao posljedicu ozljeđivanja u prometnoj nesreći od 14. rujna 1999. u kojoj je, u svojstvu pješaka a u namjeri prelaženja kolnika, stradala tako što ju je oborilo teretno vozilo „MAN“s prikolicom, stranih registracijskih oznaka, za koje nesporno odgovara tuženik. Obveza tuženika za ovu štetu ocjenjuje se po kriteriju objektivne odgovornosti (čl. 173. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ br. 53/91 - 88/01, dalje: ZOO, u vezi čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine" br. 35/05 - 78/15).

U ovom stadiju postupka kao temeljno sporno i nadalje ostaje pitanje u kojem stupnju se tuženik može djelomično osloboditi od odgovornosti u smislu odredbe čl. 177. st. 3. ZOO, odnosno koliki je doprinos tužiteljice u nastanku štete, a što je odlučno za ocjenu pitanja opsega štete jer u smislu čl. 192. st. 1. i čl. 205. ZOO oštećenik koji je pridonio da šteta nastane, ili bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu.

Tužiteljica, naime, tvrdi da je za ovu nezgodu pretežito odgovoran vozač teretnog vozila smatrajući da je i sama suodgovorna za 30%, dok tuženik smatra da je pretežita odgovornost, i to od 90%, na strani tužiteljice budući da se ista upustila u pretrčavanje kolnika, u žurbi da stigne na autobus, u času kad joj je nailazeće teretno vozilo bilo na maloj udaljenosti pa da je upravo njeno postupanje uzrokovalo u tim okolnostima neizbježan udes.

Na prednjim stavovima stranke ustraju u žalbi osporavajući ocjenu prvostupanjskog suda prema kojoj su tužiteljica i vozač teretnog vozila podjednako odgovorni za nastanak nezgode, dakle da je i sam tužiteljica suodgovorna za 50%.

Prednju ocjenu prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- 14. rujna 1999. u J., na državnoj cesti D – 60, dogodila se prometna nezgoda u kojoj je kao pješak stradala tužiteljica na način da je na nju, dok je pokušavala prijeći kolnik i stići na autobusno ugibalište na drugoj strani ceste, naletjelo teretno vozilo „MAN“ s prikolicom,

- vozač teretnog vozila (kamion s prikolicom) je u kaznenom postupku pravomoćno oglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. KZ-a koje je počinio tako što je poduzeo vožnju navedenom cestom u smjeru K., brzinom od 60 km/h, nastavljajući vožnju nesmanjenom brzinom premda je na vrijeme i na dovoljno udaljenosti ispred sebe s desne strane kolika uočio troje pješak od kojih je jedno dijete, koji su dolazili sa sporednog puta i nastavili kretanje uz kolnik njemu s desne strane, te ih je propustio upozoriti zvučnim znakom na nailazak vozila, lakomisleno smatrajući da neće ugroziti sigurnost istih, a što se upravo dogodilo kad je pješakinja I. E. (ovdje tužiteljica) poduzela prelaženje kolnika njemu s desne na lijevu stranu kolnika, te zbog voženja opisani način i pored poduzetog kočenja i skretanja u lijevo nije uspio izbjeći istu, već ju je prednjim desnim dijelom prikolice zahvatio i oborio na kolnik, uslijed čega je I. E. zadobila teške ozljede,

- navedeni vozač mogao je uočiti tužiteljicu, kao i sama tužiteljica nailazeće vozilo, na udaljenosti od 80,00 m,

- vozilo se kretalo brzinom od 60 km/h pred nesreću, a tolika je brzina bila i u trenutku sraza s tužiteljicom, dok se tužiteljica kretala brzinom od 4,68 km/h, mjesto sraza nalazi se za oko 1,10 metara od južnog ruba asfaltnog kolnika,

- zaustavna brzina teretnog vozila iznosila je 18 km/h,

- tužiteljica je neoprezno započela prijelaz kolnika, nesporno van obilježenog pješačkog prijelaza, tako što je na kolnik stupila bez da je pogledala da li može prijeći cestu i to u trenutku kada je frontalni dio kamiona bio na udaljenosti od 7 metara.

Kod tako utvrđenih činjenica, koje u ovom stupnju postupka nisu sporne, neosnovano tužiteljica tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio njenu suodgovornost. Suprotno tome tuženik je, i to dijelom, u pravu kada tvrdi da je prvostupanjski sud potcijenivši skrivljeni doprinos tužiteljice pogrešno primijenio materijalno pravo.

Naime, u utvrđenim okolnostima nastanka ove prometne nesreće, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, doprinos tužiteljice nastanku iste iznosi 75%, slijedom čega ona, sukladno odredbama čl. 192. st. 1. i čl. 205. ZOO, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu odnosno 25% od ukupno nastale joj štete.

Ocjenjujući stupanj suodgovornosti tužiteljice ovaj se sud rukovodio propisima koji uređuju postupanje sudionika u prometu, konkretno odredbama u času nezgode važećeg Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 84/92. - 59/96., dalje: ZSCP). I pješak je sudionik u prometu (čl. 4. toč. 56. ZSCP) pa je isti dužan postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima (čl. 9. st. 1. ZSCP). Kretanje pješaka bilo je uređeno odredbama članaka 99. – 107. ZSCP pa tako, između ostalog, pješak je dužan preko kolnika prelaziti pažljivo nakon što se prije stupanja na kolnik uvjeri da to može učiniti na siguran način (čl. 104. st. 1. ZSPC), pri čemu je na cesti koja ima obilježene pješačke prelaze dužan pri prelaženju ceste kretati se tim prijelazima, ako isti od njega nisu udaljeni više od 50 m u naselju odnosno 100 m izvan naselja (st. 2. istog članka). Pješak koji namjerava prijeći preko kolnika na mjestu na kojem ne postoji obilježeni pješački prijelaz ne smije stupiti na kolnik ako time ometa promet vozila (čl. 106. ZSPC). Upuštajući se kritične prigode u prelaženje kolnika bez da je uopće pogledala nailazi li kakvo vozilo, pri čemu je na kolnik stupila u času kada je prednji – frontalni dio njoj s leđa nailazeći kamiona bio na udaljenosti od samo 7 metara, mada ga je mogla uočiti na udaljenosti od 80,00 metara, tužiteljica je grubo prekršila zabranu stupanja na kolnik iz čl. 106. ZSPC čime je njena suodgovornost veća od one utvrđene po prvostupanjskom sudu te iznosi 75%.

Zbog navedenih razloga, a temeljem odredaba iz čl. 192. st. 1. i čl. 205. ZOO, tužiteljica ima pravo na razmjerno smanjenu naknadu materijalne i nematerijalne štete, dakle 25% od ukupno nastale joj štete, u kom smislu je prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu valjalo preinačiti. Inače u ovom stupnju postupka nisu sporna činjenična utvrđenja i pravni zaključci prvostupanjskog suda tj. primjena materijalnog prava i to u pogledu:

- visine nastale nematerijalne štete koja je, u primjeni odredaba iz čl. 200. ZOO, utvrđena u iznosu od ukupno 222.000,00 kn, od čega za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti 132.000,00 kn, za pretrpljene fizičke bolove 25.000,00 kn, za pretrpljeni strah 35.000,00 kn i za naruženost 30.000,00 kn,

- visine nastale materijalne štete za tuđu njegu i pomoć te troškove liječenja, na koju naknadu tužiteljica ima pravo temeljem čl. 195. ZOO, u ukupnom iznosu od 6.600,00 kn, od čega za tuđu njegu i pomoć 3.600,00 kn a za troškove liječenja 3.000,00 kn. Slijedom izloženog proizlazi da primjenom citiranih propisa tužiteljica ima pravo na razmjerno smanjenu naknadu i to:

- nematerijalne štete u iznosu od 55.500,00 kn,

- materijalne štete za tuđu njegu i pomoć te troškove liječenja u iznosu od 1.650,00 kn. Stoga, i jer je u ranijem stadiju postupka tužiteljici već pravomoćno dosuđena naknada i to za nematerijalnu štetu u iznosu od 22.500,00 kn te citirani oblik materijalne štete u iznosu od 360,00 kn, u konačnici je, uz uračunavanje dosuđenih iznosa, trebalo tužiteljici dosuditi daljnjih 33.000,00 kn na ime naknade nematerijalne štete te daljnjih 1.290,00 kn na ime naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć te troškove liječenja, a za više traženo iz ove osnove tužbeni zahtjev odbiti, u kom smislu je pobijana presuda preinačena u dosuđujućem dijelu.

U odnosu pak na odštetni zahtjev iz osnove izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad za razdoblje od 2. srpnja 2001. pa nadalje, a koji zahtjev je odbijen pod točkom II izreke pobijane presude, prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio, u bitnom za spor, da je tužiteljici prestao radni odnos kod poslodavca – trgovačkog društva zbog likvidacije tog društva te da njena nezaposlenost nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

Kod tako utvrđenih činjenica, koje tužiteljica nije dovela u sumnju žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete iz osnove izgubljene zarade za razdoblje od 2. srpnja 2001. pa nadalje jer u navedenim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke odštetne odgovornosti za ovaj oblik štete. Smanjenje radne sposobnosti, naime, samo po sebi ne daje osnovu za dosuđivanje naknade štete, već samo eventualne posljedice takvog smanjenja i to one koje su u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.

Zbog navedenih razloga, i jer nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), na temelju odredaba iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP je odlučeno kao pod točkama I i II izreke ove presude.

S obzirom na djelomično preinačenje pobijane presude valjalo je odlučiti i o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP) i to tako da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (čl. 154. st. 2. ZPP) sve s obzirom na podjednake troškove i konačni uspjeh stranaka u sporu, pri čemu je uspjeh valjalo sagledavati ne samo kroz visinu već i spornu osnovu tužbenog zahtjeva.

U Splitu 11. listopada 2017.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović, v. r.