Rev-2436/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2436/10-2

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G.-D. d.o.o. iz M., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika S. d.o.o. iz M., i drugotuženika S. d.o.o iz S., koje zastupa punomoćnik A. N., odvjetnik u M., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-987/09 od 21. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-383/03-29 od 4. lipnja 2008., u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2014.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-987/09 od 21. svibnja 2010. u dijelu pod točkom b) i c) izreke i presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-383/03-29 od 4. lipnja 2008. u dijelu pod točkom I.2., II. i III. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je I. tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 4. lipnja 2008. do isplate (točka I. 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 343.188,90 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2003. do 3. lipnja 2008. u odnosu na I. tuženika (točka I.2. izreke), tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika odbijen je u cijelosti (točka II. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi I. i II. tuženiku parnični trošak u iznosu od 51.250,98 kuna u roku od 15 dana (točka III. izreke).

Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužba povučena u odnosu na III. tuženika.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i I. tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkama I.1, I.2 i točkom III. izreke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače tako da se usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, a podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku pred sudovima prvog i drugog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

Predmet spora je naknada štete na stvarima tužitelja zbog izvođenja radova na nekretnini u vlasništvu prvotuženika, a koje radove je izvodio drugotuženik.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je prvotuženik vlasnik prostorije koja se nalazi pored prostorije u kojoj je tužitelj držao svoju robu,

- da su se na nekretnini u vlasništvu prvotuženika vršili građevinski radovi (rušenje),

- da je drugotuženik izvođač radova rušenja na nekretnini prvotuženika,

- da je na robi tužitelja nastala šteta,

- da je utvrđeno da nema uzročne veze između štete i postupanja tuženika, jer da tužitelj za to nije dao nikakve razloge,

- da je Sporazumom od 27. ožujka 2003. prvotuženik priznao postojanje štete na stvarima tužitelja do iznosa od 10.000,00 kuna te mu se istu obvezao naknaditi,

- da tužitelj nije dokazao visinu štete.

S obzirom na ovakva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da nema mjesta primjeni čl. 207. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), jer osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika proizlazi iz ugovorne obveze, pa su utvrdili da tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika nije osnovan, a u preostalom dijelu (preko 10.000,00 kuna) u odnosu na prvotuženika da nije osnovan, jer nije utvrđeno postojanje uzročne veze pa stoga nema niti odgovornosti istog sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 173. ZOO.

U ovom sporu odlučna činjenica je postoji li uzročna veza između postupanja prvo i drugotuženika i štete koja je nastala tužitelju, kao i postoji li odgovornost prvo i drugotuženika za nastalu štetu.

Tijekom postupka tužitelj je tvrdio da mu je šteta nastala upravo poduzimanjem građevinskih radova odnosno rušenjem susjednog objekta.

Cijeneći sporazum od 27. ožujka 2003. sklopljen između tužitelja i prvotuženika kao i iskaz zakonskog zastupnika tužitelja danog na ročištu 29. travnja 2008. prvostupanjski sud je zaključio da je prvotuženik priznao štetu tužitelju u određenom opsegu (10.000,00 kuna), pa time i činjenične navode tužitelja.

Međutim, unatoč tome prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao uzročnu vezu. Navodi da je tužitelj znao da se objekt ruši i da robu nije posebno zaštitio ne znači da tuženici svojim postupanjem nisu uzrokovali štetu tužitelju već mogu upućivati samo na eventualan doprinos tužitelja nastaloj šteti.

Nadalje, prvostupanjski sud pogrešno navodi da u odnosu na drugotuženika nije moguće primijeniti odredbu čl. 207. ZOO, jer da osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika proizlazi iz ugovorne obveze, dok da u odnosu na drugotuženika tužitelj nije pružio nikakve dokaze da bi isti bio odgovoran za nastalu štetu.

Obveza prvotuženika u konkretnom slučaju ne proizlazi iz ugovorne obveze, već se radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, jer sporazum između tužitelja i prvotuženika na kojem prvostupanjski sud temelji svoje utvrđenje o odgovornosti za štetu tužitelju do iznosa od 10.000,00 kuna nema svoj temelj u ugovoru odnosno ugovornoj obvezi, već isti proizlazi upravo iz izvanugovorne odgovornosti za štetu koju je prvotuženik (a i drugotuženik kao izvođač radova) prouzročio tužitelju svojim postupanjem (rušenjem) na predmetnoj nekretnini. Navedenim sporazumom prvotuženik je priznao postojanje štete (izvanugovorne) u određenom iznosu, a time i postojanje uzročne veze između svog postupanja i štete koju je pretrpio tužitelj.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda, s obzirom da osnovanost zahtjeva u odnosu na prvotuženika ne proizlazi iz ugovorne odgovornosti, pogrešno je ocijenjena i odgovornost drugotuženika te je stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa pogrešno odnosno nepotpuno je utvrđeno činjenično stanje koje se odnosi na postojanje uzročne veze, pa je u ponovljenom postupku potrebno otkloniti navedene nedostatke kao i ocijeniti da li tuženici za štetu odgovaraju solidarno. Također je potrebno razmotriti navode tužitelja u odnosu na naknadu parničnog troška.

Stoga je na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1. ZPP, prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 27. kolovoza 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.

ZA TOČNOST OTPRAVKA

Ovlašteni službenik:

Voditelj Pisarnice za prijem i otpremu

Štefica Klepac