Revt-121/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 121/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga, Mirjane Magud, Damira Kontreca i Marine Paulić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatsko mirovinsko osiguranje d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćniku V. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženih P. I. T. d.o.o. iz Z., i P. I. d.o.o. iz Z., zastupanih po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1245/04-3 od 20. studenog 2007., kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 2261/01 od 30. listopada 2003., u sjednici održanoj 26. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana u odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništav ugovor o ustupanju ugovora broj 56/94 o prodaji dionica Dioničkog društva „D.“ iz Z., koji su dana 15. siječnja 1997. sklopili prvotuženik kao preuzimatelj i drugotuženik kao ustupitelj, a uz suglasnost tužitelja.

r i j e š i o j e:

Ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1245/04-3 od 20. studenog 2007. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2261/01 od 30. listopada 2003. u odnosu na tužbeni zahtjev da je prvotuženik dužan tužitelju isplatiti 3.359.800,00 DEM sa kamatom koju Privredna banka d.d. Zagreb plaća na devizne štedne uloge po viđenju, tekućom od 7. travnja 1998. pa do isplate, a sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom u kojem je tražio utvrđenje da je ništav ugovor o ustupanju ugovora broj 56/94 o prodaji dionica Dioničkog društva „D.“ iz Z., a koji ugovor su 15. siječnja 1997. sklopili prvotuženik kao preuzimatelj i drugotuženik kao ustupitelj, a uz suglasnost tužitelja. U toč. II. prvostupanjske presude odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tužitelj od prvotuženog tražio platež iznosa 3.359.800,00 DEM sa kamatom koju Privredna banka d.d. Zagreb plaća na devizne štedne uloge po viđenju za DEM, tekućom od 7. travnja 1998. pa do isplate, a sve plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U toč. III. izreke prvostupanjske presude tužitelju je naloženo da drugotuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.586.000,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, dok je drugostupanjskim rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu gdje je naloženo tužitelju da naknadi prouzročeni parnični trošak drugotuženiku, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Tuženi nisu dostavili odgovor na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavim ugovor o ustupanju ugovora koji su sklopili prvotuženik kao preuzimatelj i drugotuženik kao ustupitelj, a uz suglasnost tužitelja, te podredno eventualno kumulirani zahtjev u odnosu na prvotuženika za isplatu protuvrijednosti dionica koje su bile predmet ugovora o prodaji između tužitelja i drugotuženika.

U postupku je utvrđeno:

-da su tužitelj kao prodavatelj i drugotuženik kao kupac sklopili 9. svibnja 1994. ugovor broj 56/94 o prodaji dionica Dioničkog društva „D.“ d.d. iz Z.,

-da je kupoprodajna cijena dionica u navedenom ugovoru iznosila 3.359.800,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, a što je predstavljalo nominalnu vrijednost dionica,

-da je ugovorena obročna otplata navedenih dionica u 59 mjesečnih obroka s dospijećem prvog obroka 1. lipnja 1994. a posljednjeg 1. svibnja 1999.,

-da su drugotuženik kao ustupitelj i prvotuženik kao preuzimatelj sklopili 15. siječnja 1997. ugovor o ustupanju ugovora broj 56/94 o prodaji dionica Dioničkog društva „D.“ d.d.,

-da je tužitelj dao svoju suglasnost na navedeni ugovor o ustupanju ugovora broj 56/94,

-da u trenutku sklapanja ugovora o ustupanju ugovora drugotuženik nije bio imatelj dionica Dioničkog društva „D.“ d.d., koje su u tom trenutku već bile prenesene na treću osobu (G. g. d.d.),

-da je tužitelj izjavom o raskidu ugovora od 8. travnja 1998. raskinuo ugovor broj 56/94 sklopljen između tužitelja i drugotuženika,

-da su ugovorom od 15. travnja 1998. i ispravkom tog ugovora od 11. listopada 1998. tužitelj i prvotuženik regulirali pravne učinke raskida osnovnog ugovora o kupoprodaji (prijenosu) dionica,

-da se ugovorom od 15. travnja 1998., ispravljenog ugovorom od 11. listopada 1998. utvrđuje da prvotuženik vraća tužitelju dionice „D.“ d.d. stečene temeljem osnovnog ugovora broj 56/94, a tužitelj je u obvezi temeljem osnovnog ugovora prvotuženiku vratiti primljena novčana sredstva s naslova ugovora broj 56/94.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavim ugovora o ustupanju ugovora, jer ne postoje pretpostavke za ništavost tog ugovora temeljem čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), odnosno da se u konkretnom slučaju ne može uzeti da se radi o prividnom ugovoru. Sudovi prvenstveno tumače da se u situaciji kad je tužitelj dao suglasnost na ugovor o ustupanju ugovora i bez obzira što drugotuženik u tom trenutku nije bio imatelj dionica koje su bile predmet prodaje, ugovor nije prividan niti postoje drugi razlozi za ništavost istog ugovora. Sudovi također odbijaju eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu protuvrijednosti u novcu dionica smatrajući da je prvotuženik s tužiteljem iskoristio svoja prava iz čl. 132. ZOO kojim se regulira učinak raskida ugovora, a na način da tužitelj vraća primljene novčane iznose a prvotuženik se obvezao vratiti dionice „D.“ d.d.

Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pri čemu ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da su razlozi pobijane presude nejasni i proturječni, a poziva se i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP odnosno da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident u bitnom smatra da je sporni ugovor o ustupanju ugovora prividan ugovor koji je sklopljen samo s razlogom izbjegavanja plaćanja cijene dionica tužitelju, a što proizlazi iz činjenice da su dionice već u trenutku sklapanja ugovora o ustupanju ugovora bile otuđene trećoj osobi. Tužitelj smatra da ugovor o ustupanju ugovora nema nikakav smisao ako su dionice već bile otuđene trećoj osobi, te se radi o prividnom ugovoru. Revident također smatra da je neosnovano odbijen eventualno kumulirani zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika za isplatu protuvrijednosti cijene dionica, jer je u postupku utvrđeno da prvotuženik nije imatelj dionica slijedom čega ne može niti ispuniti svoju obvezu o povratu dionica iz ugovora kojim su prvotuženik i tužitelj regulirali pravne učinke raskida ugovora te su sudovi trebali dosuditi tužitelju kunsku protuvrijednost u vrijednosti dionica koje nisu vraćene tužitelju.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se tužitelj poziva u reviziji, odnosno drugostupanjska presuda sadrži dostatne i jasne razloge o odlučnim činjenicama slijedom čega se drugostupanjska presuda može valjano ispitati. Drugostupanjski sud je također odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a koji se odnose na to zašto smatra da nisu ispunjene pretpostavke za ništavnost spornog ugovora i zbog čega smatra da tužitelj nema pravo na isplatu kunske protuvrijednosti dionica. Slijedom toga nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili i materijalno pravo iz čl. 66. ZOO kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavosti ugovora o ustupanju ugovora.

U smislu čl. 66. st. 1. ZOO prividan ugovor nema učinka između ugovorih strana. Da bi se radilo o prividnom ugovoru potrebno je da stranke sklapaju određeni ugovor pri čemu njihova prava volja nije na sklapanje tog ugovora niti stranke žele pravne učinke takvog ugovora. U konkretnom slučaju drugotuženik je na prvotuženika u cijelosti prenio svoj položaj u ugovoru o prodaji dionica broj 56/94, pri čemu nije od značaja što u tom trenutku drugotuženik više nije bio imatelj dionica koje su bile predmet osnovnog ugovora. Drugotuženik je u tom trenutku i dalje u obvezi bio plaćati cijenu dionica u obrocima, a koju obvezu je prenio ugovorom o ustupanju ugovora na prvotuženika. Osim toga, tužitelj je dao suglasnost na takvo ustupanje ugovora, slijedom čega prema pravnom shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju ne može se raditi o prividnom ugovoru, te nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na taj zahtjev tužitelja.

Međutim, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj je u smislu čl. 188. st. 2. ZPP podnio zahtjev u odnosu na prvotuženika za isplatu protuvrijednosti dionica, a obzirom da prvotuženik nije vratio tužitelju dionice, niti mu ih može vratiti. Ugovorom od 11. listopada 1998. i ispravkom tog ugovora od 27. prosinca 1998. prvotuženik se obvezao tužitelju vratiti dionice „D.“ d.d. stečene temeljem osnovnog ugovora, a tužitelj se obvezao vratiti primljene novčane iznose za do tada plaćene obroke. Prvotuženik i tužitelj su u smislu čl. 132. ZOO regulirali pravne učinke raskida osnovnog ugovora, pa tako u smislu čl. 132. st. 1. ZOO raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete. Osnovno je pravilo u smislu čl. 132. st. 2. ZOO da ako je jedna strana izvršila ugovor djelomično da ima pravo na povrat onoga što je dala. Prema pravnom shvaćanju ovog suda u smislu čl. 132. st. 1. ZOO ukoliko strana koja je djelomično izvršila ugovor, i koja ima pravo na povrat onoga što je dala, ne može od druge strane primiti povrat onoga što je dala, ima pravo na naknadu eventualne štete, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na isplatu kunske protuvrijednosti dionica koje mu ne mogu biti vraćene. Kod toga je potrebno napomenuti da bez obzira što je tužitelj izjavu o raskidu ugovora broj 56/94 naslovio u odnosu na drugotuženika, pravni učinci raskida tog ugovora odnose se i na prvotuženika, što u ostalom potvrđuje upravo i sklapanje ugovora od 11. listopada 1998. i ugovora od 27. prosinca 1998. gdje upravo tužitelj i prvotuženik reguliraju sve pravne učinke raskida osnovnog ugovora.

Obzirom da prvotuženik ne može vratiti dionice dužan je naknaditi njihovu vrijednost a sudovi pogrešno smatraju da su tužitelj i prvotuženik regulirali sve svoje odnose i obveze navedenim ugovorima jer prvotuženik svoju obvezu nije izvršio niti je može izvršiti. Stoga kao što je navedeno, tužitelju pripada pravo na naknadu štete, a koja bi se sastojala u protuvrijednosti dionica koje je prvotuženik bio dužan vratiti tužitelju. Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja, slijedom čega je činjenično stanje u svezi novčanog iznosa u protuvrijednosti dionica koje je prvotuženik bio dužan vratiti tužitelju ostalo neutvrđeno.

Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu reviziju tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP valjalo je ukinuti nižestupanjske presude u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev za isplatu.

U Zagrebu, 26. svibnja 2011.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v. r.