Rev-159/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 159/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Marijana Ramušćaka i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. Š. iz V., zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika INA- Industrija nafte d.d. Zagreb, zastupanog po punomoćnici L. O.-M., dipl. iur., zaposlenoj kod tuženika, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. veljače 2004. godine, broj Gž-2872/03-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 05. lipnja 2003. godine, broj P-9647/02, u sjednici održanoj dana 21. veljače 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Trošak odgovora na reviziju, tužitelju se ne dosuđuje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 151.071,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01. studenog 1996. godine do isplate, te daljnji iznos od 12.537,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. listopada 1996. godine do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 64.150,00 kn, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Ujedno je istom odlukom odlučeno da se tužitelju ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se revizija prihvati, a nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje pred drugim vijećem prvostupanjskog suda, a podredno, da se revizija prihvati i pobijane presude preinače uz naknadu parničnog troška tuženiku.

U odgovoru na reviziju tužitelj se ovoj usprotivio smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se revizija odbije.

Tužitelj je zatražio i naknadu troška odgovora na reviziju.

Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP) sukladno čl. 386. ZPP-a, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni kako istaknuti revizijski razlozi, tako niti onaj na kojeg ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Tako, suprotno reviziji, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud slijedom odluke drugostupanjskog suda, u ponovnom suđenju ovo održao u izmijenjenom sastavu (ročište od 13. svibnja 2003. godine – list 131 spisa), kao što je tuženik bio uredno pozvan na to ročište, ali i na sljedeće ročište od 05. lipnja 2003. godine (list 133 spisa), a rasprava je, nakon ukidne odluke drugostupanjskog suda, pred izmijenjenim sucem, održana iznova.

Time je u svemu postupljeno i sukladno čl. 315. st. 3. ZPP.

I materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbenom zahtjevu udovoljeno.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio sud drugog stupnja, da je presudom nekadašnjeg Suda udruženog rada u Zagrebu, broj S-2696/89 od 07. prosinca 1989. godine, poništena konačna odluka tuženika od 27. lipnja 1988. godine, kojom je radniku tuženika I. P. dodijeljen dvosobni stan na korištenje u V., u ulici …, a kojeg je trebalo dodijeliti tužitelju.

Utvrđeno je nadalje, da je tuženik tijekom vođenja postupka pred Sudom udruženog rada sa I. P. zaključio i ugovor o čuvanju prijepornog stana dana 07. listopada 1988. godine, ali je nakon donošenja presude Suda udruženog rada, svojom Odlukom od 04. listopada 1990. godine predmetni stan dodijelio tužitelju.

Utvrđeno je da je tužitelj protiv I. P. i tuženika vodio parnični postupak pred Općinskim sudom u Vinkovcima pod posl. brojem P-290/91, radi utvrđenja stanarskog prava i predaje posjeda spornog stana tužitelju, te je nakon pravomoćnosti presude tek u ovršnom postupku, po presudi ishođenoj u tom postupku, uselio 1996. godine u predmetni stan iz kojega je prethodno iseljen I. P.

Utvrđeno je, da je kroz svo razdoblje tužitelj stanovao kao podstanar, te da je plaćao najamninu trećima kroz razdoblje od 01. travnja 1988. do 31. listopada 1996. godine, kada useljava u prijeporni stan. A ukupan iznos najamnine plaćene trećima kroz navedeno razdoblje čini iznos od 151.071,86 kn.

Nadalje je utvrđeno da je tužitelj prije useljenja, a nakon iseljenja I. P., snosio troškove uređenja prijepornog stana u iznosu od 12.537,00 kn.

Slijedom takvih utvrđenja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženica u obvezi naknade izdataka tužitelju koje je on plaćao s osnove najamnine, kada je živio kroz utuženo razdoblje u podstanarskom odnosu, te troškova nastalih u svrhu uređenja stana po iseljenju I. P.

Naime, odredbom iz čl. 59. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86 i 22/92 – dalje ZSO), bilo je propisano da se stanarsko pravo stječe danom useljenja u stan, na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako tim zakonom nije drukčije određeno. Odredbom pak iz čl. 79. ZSO, propisano je da davatelj stana na korištenje donosi odluku o davanju stana osobi koja treba useliti u taj stan, u skladu sa svojim aktom o davanju stana na korištenje.

Prema tome, stanarsko pravo stjecalo se u vrijeme nastanka prijepornog odnosa, useljenjem na temelju odluke o davanju stana na korištenje. To je dalje podrazumijevalo da davatelj stana na korištenje donese odluku o davanju stana na korištenje, ali uz to i da osobi kojoj dodjeljuje stanarsko pravo omogući njezino useljenje.

Tuženica na takav način nije postupila.

Slijedom nađenih utvrđenja tužitelj je bio prisiljen voditi postupak pred Sudom udruženog rada koji je povoljno završio po tužitelja, a kroz koji je utvrđeno da je tuženica nezakonito dodijelila prijeporni stan I. P., umjesto tužitelju, ali je nakon toga tužitelj bio prisiljen voditi i drugi parnični postupak pred Općinskim sudom u Vinkovcima, radi utvrđenja stanarskog prava i predaje prijepornog stana slobodnog od osoba i stvari tužitelju i to ne samo prema I. P. nego i prema tuženici koja se zahtjevu tužitelja za useljenje protivila, iako je svojom odlukom iz 1990. godine prijeporni stan, nakon donošenja presude Suda udruženog rada, dodijelila tužitelju.

Zbog svega toga, upravo je ponašanjem tuženice tužitelj bio prisiljen na troškove plaćanja najma od 1988. godine pa do 1996. godine, kada je tek u ovršnom postupku u kojem su ovršenici bili I. P., ali i tuženica, uselio u prijeporni stan.

Suprotno reviziji, tuženica je odgovorna za nastalu štetu tužitelju i izdatke, a po čl. 154. st. 1. i čl. 218. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96 – dalje ZOO), jer je tužitelj pretrpio štetu plaćanjem troškova najma drugog stana za stanovanje kroz utuženo razdoblje i snosio je troškove osposobljavanja stana za stanovanje, po iseljenju I. P., kojem je upravo tuženica nezakonitim postupanjem dozvolila korištenje ovog stana.

Suprotno reviziji, a ako presuda Suda udruženog rada nije tuženicu niti obvezivala na bilo kakvo činjenje u smislu iseljenja I. P. kojem je bila nezakonito dodijelila prijeporni stan, tada svakako ista ta presuda nije obvezivala tuženicu niti na sačinjavanje Ugovora o čuvanju prijepornog stana sa I. P., već suprotno. Zato tuženica snosi odgovornost i za nastalu štetu tužitelju do vremena donošenja odluke o davanju stana na korištenje tužitelju 1990. godine, a ne samo poslije tog razdoblja, jer takvim svojim ponašanjem i postupcima, tužitelju nije omogućila useljenje i korištenje stana iako je na prijeporni stan imao zakonsko pravo, kako to proizlazi iz svih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Slijedom svega navedenog, revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

Valjalo je zato reviziju tuženika kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP-a.

Troškovi odgovora na reviziju tužitelju nisu dosuđeni, jer je ocijenjeno da oni nisu bili potrebni u postupku izjavljivanja revizije (čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 21. veljače 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.