I Kž-664/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 664/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ante Potrebice, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv R. L. i dr., zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi opt. R. L. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-158/02 od 13. svibnja 2004. godine, u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2005. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe opt. R. L., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni tako da se ne opoziva uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Zagrebu broj Ko-662/99 od 3. travnja 2000. godine, koja je preinačena u odluci o kazni presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-809/00 od 16. siječnja 2001. godine, te se uslijed toga opt. R. L. za kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, na temelju tih zakonskih propisa izriče kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca.

Temeljem čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona u izrečenu kaznu opt. R. L. uračunava se vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 26. veljače 2002. godine do 16. travnja 2002. godine.

II. Odbija se žalba opt. R. L. kao neosnovana i u pobijanom a ne preinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivim R. L. zbog čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (KZ) u svezi s čl. kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz

25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (ZID KZ), a D. N. i R. N. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a. Optuženiku R. L. za kazneno djelo za koje ga je proglasio krivim sud je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, a temeljem čl. 69. st. 1. KZ-a opozvao mu je uvjetnu osudu koja je izrečena presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Ko-662/99 od 3. travnja 2000. godine, te uzeo kao utvrđenu iz

I Kž 664/04-3

te presude kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa mu je temeljem čl. 60. st. 2. toč. c) KZ- a izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a u izrečenu kaznu sud mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru.

Temeljem čl. 82. KZ-a optuženiku je oduzeta imovinska korist u iznosu od 2.000,00 kn.

Prema optuženicima D. N. i R. N. sud je, temeljem čl. 67. KZ-a primijenio uvjetne osude tako da je D. N. izrekao kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, a R. N. u trajanju od tri mjeseca, pa je izvršenje ovih kazni odgodio je obojici optuženika na rok od jedne godine, pod uvjetom da u tom roku ne počine novo kazneno djelo.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a obojici ovih optuženika sud je u izrečenu kaznu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, za slučaj da dođe do opoziva uvjetne osude.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) svi optuženici oslobođeni su dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. tog Zakona.

Protiv ove presude podnio je žalbu opt. R. L. putem svoga branitelja Lj. P.-V., odvjetnika iz Zajedničkog ureda R. & V. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, predloživši da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili da se preinači u dijelu kojim mu je opozvana uvjetna osuda tako da se ona ne opoziva, a zatim da mu se izreče blaža kazna.

Odgovor na žalbu optuženika nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavko Zadnik predložio je da se odbije žalba optuženika kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda, a kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Petar Pulišelić, koji je bio nazočan sjednici vijeća.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o njegovoj odgovornosti, pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Žalitelj prigovara ocjeni dokaza suda prvog stupnja tvrdeći da je olako i bez dovoljne kritičnosti prihvatio kao istinite iskaze svjedoka D. B., odvjetnika i Ž. Z., djelatnika policije, da je opt. D. N. davao iskaz pred policijom u nazočnosti branitelja, pa je upravo na tom iskazu temeljio utvrđenje da je žalitelj prodavao, u više navrata, drogu heroin i proglasio ga krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a iako je opt. N. na glavnoj raspravi decidirano tvrdio da od njega nikada nije kupio heroin i vrlo uvjerljivo objasnio zbog čega ga je teretio prilikom ispitivanja pred policijom.

I Kž 664/04-3

Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja vrlo temeljito proveo sve dokaze, pažljivo ih i s potrebno kritičnošću ocjenjivao svaki ponaosob i uspoređujući ih međusobno, te osnovano zaključio da je iskaz opt. N., koji je dao pred redarstvenim vlastima, vjerodostojan, za razliku od iskaza koji je dao na glavnoj raspravi, pa je tako utvrdio da je žalitelj u više navrata prodavao tom optuženiku heroin, o čemu je u presudi naveo logične i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.

Nesporno je da je odvjetnik D. B. bio u Odjelu kriminaliteta droga Sektora kriminalističke policije 20. 2. 2002. godine i da je potpisao zapisnik o ispitivanju opt. D. N. u kojemu je konstatirano da je bio prisutan njegovom ispitivanju. U zapisniku je navedeno da je opt. D. N. "u dogovoru sa svojim braniteljem D. B. odlučio iznijeti svoju obranu". Zapisnik sa takvim sadržajem opt. N. je potpisao navodeći da ga smatra vjerodostojnim i ne stavljajući nikakve primjedbe.

Pravilno sud prvog stupnja polazi upravo od tih okolnosti kada ocjenjuje, s jedne strane, obranu opt. N. koju je dao na glavnoj raspravi, kada je tvrdio da je odvjetnik B. došao naknadno, nakon što ga je ispitao policijski djelatnik i napisao zapisnik o ispitivanju, a s druge strane iskaze odvjetnika B. i policijskog djelatnika Z., koji tvrdi da je branitelj B. bio prisutan ispitivanju optuženika, pa je osnovano zaključio da obrana opt. N. u tom dijelu nije prihvatljiva, za razliku od iskaza navedenih svjedoka.

Valja naglasiti da opt. N. ne poriče da je pred policijom rekao da mu je žalitelj prodavao drogu, ali tvrdi da je to rekao "iz straha da će ostati bez posla ako se sve dozna". Osnovano sud prvog stupnja ocjenjuje da je to obrazloženje opt. N. potpuno neuvjerljivo. On ni u jednom trenutku nije poricao da je kod sebe držao heroin i to je bilo predmetom kaznenog postupka koji je vođen protiv njega. Samo to se moglo reflektirati na njegov radno-pravni status, a potpuno je pri tome irelevantno kada je, gdje i od koga nabavio drogu koju je nesumnjivo posjedovao.

Nesporno je da je kod njega pronađeno 0,5 g heroina, a on je samoinicijativno govorio i o heroinu koji je ranije nabavljao od žalitelja, o čemu policija do tada nije imala saznanja.

Osoba koja je u strahu da će ostati bez posla nastojala bi umanjiti svoju odgovornost, a ne govoriti da je u više navrata kupovala i konzumirala heroin, kao što je pred policijom govorio opt. N. Pogotovo nije bilo nikakvog razloga da lažno tereti žalitelja kao osobu koja mu je heroin prodavala.

Kada se, dakle, usporede sa sadržajem zapisnika o ispitivanju opt. N. pred redarstvenim vlastima, njegova obrana koju je dao na glavnoj raspravi i iskaz svjedoka B. i Z., te vodi računa da i obrana žalitelja i opt. N. nisu sukladne u odnosu na određene okolnosti, kao npr. da li je N. ikada boravio u stanu žalitelja, pri čemu žalitelj tvrdi da nije bio nikada kod njega, a N. tijekom postupka mijenja iskaz, tvrdeći najprije da nikada nije bio u stanu žalitelja, a zatim da je bio dva puta, osnovano sud prvog stupnja zaključuje da su iskazi svjedoka B. i Z. uvjerljivi, te obrana opt. N. koju je dao pred policijom, za razliku od obrane koju je dao na glavnoj raspravi koju je izmijenio samo radi toga da bi olakšao procesni položaj žalitelja.

I Kž 664/04-3

Ovaj sud, stoga, smatra da je činjenično stanje, na kojemu se temelji odluka o odgovornosti žalitelja, pravilno utvrđeno.

U žalbi se navodi da se presuda pobija i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali se ne tvrdi da je sud propustio provesti bilo kakve dokaze kojima bi se utvrdile odlučne činjenice, a ne ukazuje se ni na nove dokaze, pa ovaj sud ocjenjuje da je i u tom dijelu žalba neosnovana.

Iako žalitelj ne pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj je sud, temeljem čl. 379. st. 1. toč. 1. po službenoj dužnosti i u tom dijelu ispitao pobijanu presudu.

Tvrdnjom da je opt. N. ispitan pred policijom bez prisutnosti branitelja, a sud je prvog stupnja upravo na tom iskazu temeljio odluku o odgovornosti žalitelja, žalitelj sugerira zaključak da se presuda temelji na nezakonitom dokazu, odnosno da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a. Međutim, kako je ovo vijeće ocijenilo da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je opt. N. pred redarstvenim vlastima ispitan u prisutnosti branitelja, zapisnik o njegovom ispitivanju predstavlja valjan dokaz, na kojemu se može temeljiti sudska odluka. Stoga se ocjenjuje da nije počinjena bitna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP-a.

Utvrđeno je, nadalje, da sud prvog stupnja nije počinio niti druge postupovne povrede na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti.

Ocjenjujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a ovo je vijeće utvrdilo da je sud prvog stupnja na štetu opt. R. L. povrijedio kazneni zakon kada mu je opozvao uvjetnu osudu iz presude Općinskog suda u Zagrebu broj Ko-662/99 od 3. travnja 2000. godine, koja je u odluci o kazni preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-809/00-3 od 16. siječnja 2001. godine.

Tom je presudom optuženiku, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ-a, izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, na koju je primijenjena uvjetna osuda tako da je izvršenje kazne odgođeno na rok od dvije godine.

Prema odredbi čl. 69. st. 7. KZ-a uvjetna se osuda ne može opozvati nakon što je protekla jedna godina dana od isteka roka provjeravanja.

U konkretnom slučaju rok je provjeravanja počeo teći 16. siječnja 2001.godine, pa se uvjetna osuda mogla opozvati samo do 16. siječnja 2004. godine.

Sud je pobijanu presudu u kojoj je opozvao ovu uvjetnu osudu donio 13. svibnja 2004. godine, dakle nakon isteka roka propisanog u čl. 69. st. 7. KZ-a, pa je time na štetu optuženika povrijedio zakon u odredbi čl. 368. toč. 5. ZKP-a, jer je opozivom uvjetne osude prekoračio ovlasti koje ima po zakonu, na što je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti. Nije u pravu optuženik kada tvrdi da mu je izrečena prestroga kazna.

I Kž 664/04-3

Pobijajući u tom dijelu presudu suda prvog stupnja žalitelj ne tvrdi da je kazna koju mu je sud utvrdio za kazneno djelo za koje ga je proglasio krivim prestroga, već smatra da "nije bilo razloga koji bi upućivali na nužnost opoziva uvjetne osude", radi čega izrečenu jedinstvenu kaznu smatra prestrogom.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je u čl. 69. st. 2. KZ-a propisano da sud može opozvati uvjetnu osudu ako osuđena osoba u vrijeme provjeravanja počini kazneno djelo za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju manje od dvije godine ili novčana kazna. U konkretnom slučaju optuženiku je utvrđena za djelo za koje je proglašen krivim kazna zatvora manja od dvije godine, u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, pa je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 69. st. 1. KZ-a, kada mu je opozvao uvjetnu osudu, jer se i ne radi o obligatornom, nego o fakultativnom opozivu uvjetne osude.

Međutim, kako je ovaj sud utvrdio da uopće nije bilo uvjeta za opoziv uvjetne osude iz presude Općinskog suda u Zagrebu to je povodom žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti, preinačena pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji tako da je određeno da se navedena uvjetna osuda ne opoziva.

Uslijed toga valjalo je optuženiku izreći kaznu zatvora za kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

Ovaj sud smatra da kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, koja je pobijanom presudom utvrđena optuženiku za kazneno djelo za koje je proglašen krivim, nije prestroga. Naime, mora se voditi računa o tome da je optuženik neovlašteno prodavao drogu i za vrijeme kada se protiv njega vodio kazneni postupak u spisu Općinskog suda u Zagrebu broj Ko-662/99, a i za vrijeme trajanja roka kušnje. Stoga kazna zatvora, koja je samo tri mjeseca stroža od minimalne kazne zapriječene za kazneno djelo za koje je proglašen krivim, po ocjeni ovog suda nije prestroga, već je primjerena i stupnju optuženikove krivnje i težini kaznenog djela koje je počinio, a i svim olakotnim okolnostima koje je utvrdio sud prvog stupnja, dok optuženik takovih novih okolnosti u žalbi ne navodi.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je povodom žalbe optuženika, a po službenoj

đeno

dužnosti preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji na način kao što je utvr pod toč. I. izreke ove presude, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu (čl. 390. st. 1. i 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 4. listopada 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.