Revr-469/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 469/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. P. iz Z., kojega zastupaju punomoćnici dr. sc. K. O. i B. H., odvjetnici u Z., protiv tuženika K. d.d. Z., kojega zastupa punomoćnik dr. sc. Lj. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-937/05 od 28. veljače 2006. kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinskog građanskog suda u Zagrebu) poslovni broj Pr-3348/97 od 23. prosinca 2004. u st. I. izreke, u sjednici održanoj 18. veljače 2009.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-937/05 od 28. veljače 2006. u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3348/97 od 23. prosinca 2004. u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev i ukida presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3348/97 od 23. prosinca 2004. (sada Općinskog građanskog suda u Zagrebu) u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Djelomičnom presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju iznos od 120.840,33 kn sa zateznom kamatom pobliže označenom u st. 1. izreke, dok je u st. 2. i 3. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 170.469,89 kn i iznos od 3.283,71 kn. U st. 4. izreke odlučeno da se odluka o trošku parničnog postupka ostavlja za kasniju presudu.

Drugostupanjski sud je potvrdio djelomičnu presudu suda prvog stupnja.

Tuženik je podnio reviziju protiv dijela pravomoćne drugostupanjske presude kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i u pobijanom dijelu predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

U revizijskoj fazi postupka je sporno je li osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime neisplaćene plaće isplati iznos od 120.840,33 kn ili bi taj iznos valjalo umanjiti za iznos mirovine koju je tužitelj ostvario u istom razdoblju.

Pravomoćnom sudskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na dosadašnje radno mjesto te je tužitelj došao u položaj kao da mu svojstvo radnika nije ni prestao i pripadaju mu sva prava iz radnog odnosa pa i pravo na isplatu plaće propisanu odredbom čl. 49. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 19/92, 26/93 – dalje: ZOPRO) i čl. 61. st. 1. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92 – pročišćeni tekst).

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužitelj ima pravo na isplatu plaće za razdoblje od 26. ožujka 1993. od kojeg datuma zbog nezakonite odluke tuženika nije radio. Tužitelj je 18. kolovoza 1995. navršio 65 godina života, a tijekom postupka nije utvrđeno da bi tuženik odlučio da tužitelj i nakon tog datuma može ostati u radnom odnosu pa su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 75. st. 3. ZOPRO koji je bio na snazi u predmetno vrijeme utvrdili da je tužitelju tog dana obzirom na navršenih 65 godina života prestao radni odnos.

Tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj za vrijeme dok nije radio kod tuženika zbog nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa ostvario pravo na prijevremenu mirovinu te mu je na teret mirovinskog i invalidskog osiguranja za razdoblje od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa 25. ožujka 1993. pa do 22. siječnja 1997. s osnove mirovine isplaćeno ukupno 253.754,16 kn.

Nižestupanjski sudovi polaze od činjenice da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1208/95 poništena kao nezakonita odluka tuženika broj 1/93 od 12. veljače 1993. kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa te je tuženiku naloženo da tužitelja vrati na dosadašnje radno mjesto, jer tužitelj zbog nezakonite odluke tuženika nije radio u razdoblju od 25. ožujka 1993. Utvrdivši da je tužitelj dana 18. kolovoza 1995. navršio 65 godina života nižestupanjski sudovi djelomično prihvaćaju tužbeni zahtjev i obvezuju tuženika za razdoblje od 26. ožujka 1993. do 18. kolovoza 1995. tužitelju isplati plaću u punom iznosu ocijenivši da činjenice što je tužitelj kroz to vrijeme primao mirovinu ne umanjuje obvezu tuženika na isplatu plaće. Stajalište je sudova nižeg stupnja da tužitelju pripadaju sva prava koja bi imao da mu nije nezakonito prestao radni odnos uključivši i pravo na isplatu pune plaće bez umanjenja za iznose primljene mirovine u tom razdoblju, jer to nije iznos kojeg je tužitelj primio od tuženika te se tuženik ne može osloboditi svoje obveze djelomično pozivajući se u ovom postupku na eventualni odnos tužitelja i treće osobe (konkretno HZMO).

Tuženik osnovano ističe u reviziji da su nižestupanjske presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Iz odredbe čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05) proizlazi da osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje: Zavod). Iz spomenute zakonske odredbe proizlazi da je tužitelj u obvezi vratiti Zavodu novčani iznos koji je primio na ime mirovine za razdoblje kada su mu uspostavljena sva prava iz radnog odnosa pa tako i pravo na naknadu plaće.

Odredbom čl. 90. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da korisnik mirovine koji se zaposli i počne obavljati djelatnost na temelju kojeg postoji obveza osiguranja isplata mirovine se obustavlja.

Za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovom predmetu bilo je potrebno utvrditi je li otpala osnova po kojoj je tužitelj u spornom razdoblju primao mirovinu i ovisno o tome ako osnova nije otpala, utvrditi iznose primljene mirovine u razdoblju od 25. ožujka 1993. pa do 18. kolovoza 1995. te potom ponovno odlučiti o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva.

Ukoliko je tužitelj vratio Zavodu iznose mirovine koje je primao u prijepornom razdoblju temeljem čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju u tom slučaju za primljene iznose mirovine se ne umanjuje njegovo pravo na naknadu plaće, a u protivnom mu pripada pravo na naknadu plaće umanjeno za iznose mirovine koje je primio i zadržao za sporno razdoblje od 25. ožujka 1993. pa do 18. kolovoza 1995.

Zbog pogrešnog pravnog stava nižestupanjski sudovi nisu utvrdili je li tužitelj Zavodu vratio ili vraća iznose mirovine koje je primio kroz sporno razdoblje, a nisu utvrdili ni iznos mirovine koji je tužitelj primio u razdoblju od 25. ožujka 1993. pa do 18. kolovoza 1995. te je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

Iz iznesenih razloga je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a u pobijanom dijelu ukinuo obje nižestupanjske presude i predmet vratio istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud utvrditi činjenice na koje im je ukazano ovim rješenjem te će tek potom donijeti novu zakonitu odluku.

U Zagrebu, 18. veljače 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.