Gzz-226/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 226/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak Radej i Ivice Crnića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz S., kojeg zastupa J. F., odvjetnik iz S., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 26. listopada 2004. broj G-DO-724/04, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 09. lipnja 2004. broj Gž-778/03, i presude Općinskog suda u Splitu od 02. srpnja 2002. broj P-440/00, u sjednici održanoj dana 23. studenog 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 26. listopada 2004. broj G-DO-724/04 protiv presude Općinskog suda u Splitu od 02. srpnja 2002. broj P-440/00 i presude Županijskog suda u od 09. lipnja 2004. broj Gž-778/03:

1. Odbija se u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 47,34 kn i za tekuće zatezne kamate obračunate na iznose navedene u točki I., alineja od 41 do 45, 48 i 49, te od 56 do 89 izreke prvostupanjske presude;

2. Prihvaća se u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 21 lipu, te se u tom dijelu preinačuje i sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev da je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 21 lipu."

r i j e š i o j e :

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 26. listopada 2004. broj G-DO-724/04, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Splitu od 09. lipnja 2004. broj Gž-778/03 i presuda Općinskog suda u Splitu od 02. srpnja 2002. broj P- 440/00 u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen za tekuće zatezne kamate na iznose navedene u točki I. alineja od 1 do 40, 46 i 47, te od 50 do 55 izreke prvostupanjske presude i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu od 09. lipnja 2004. broj Gž-778/03 odbijena je žalba tužene i potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu od 02. srpnja 2002. broj P-440/00, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete – izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, uz obrazloženje, da je tužitelj zbog neosnovanog lišenja slobode (pritvaranja) obolio od depresivnog sindroma i da je zbog liječenja bio nesposoban za rad od 01. studenog 1982. do 30. lipnja 1990., te da je izgubio zaradu u iznosu od 47,55 kn.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti broj G-DO-724/04 od 26. listopada 2004. (dalje: zahtjev) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda preinače i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U zahtjevu se, u bitnom, navodi da je do gubitka zarade došlo zbog otvaranja stečaja nad poduzećem D. u kojem je tužitelj bio zaposlen, a ne zbog boravka u pritvoru i da ne postoji uzročno-posljedična veza između pritvaranja tužitelja i njegova oboljenja, te gubitka zarade zbog nesposobnosti za rad; da je tužitelju radni odnos prestao zbog otvaranja stečaja, te da se odlaskom tužitelja na Zavod za zapošljavanje prekinula uzročno-posljedična veza između pritvaranja i gubitka zarade kojeg tužitelj trpi; da je tužitelj obolio nakon što je izgubio posao i mogućnost zarade; da je zaključak sudova o tome da bi se tužitelj zaposlio da nije obolio, bez osnova, jer da tužitelj o tome nije pružio dokaz, te da su tužitelju neosnovano dosuđeni mjesečni iznosi izgubljene zarade koji glase na iznose manje od jedne lipe, budući da te novčane jedinice ne postoje u novčanom sustavu Republike Hrvatske.

Stranke nisu odgovorile na zahtjev, odnosno o istom se izjasnile.

Zahtjev je djelomično osnovan.

Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 408. st. 1. ZPP.

U ovom sporu radi naknade štete zbog gubitka zarade uzrokovane nesposobnošću za rad za vrijeme liječenja od depresivnog sindroma, od kojeg je tužitelj obolio zbog neosnovanog pritvaranja, u ovom instancijskom stadiju postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti, sporna su pravna pitanja: postoji li uzročna veza između gubitka zarade i oboljenja tužitelja koje je nastalo kao posljedica neosnovanog lišenja slobode (pritvaranja) ili je gubitak zarade nastao kao posljedica prestanka radnog odnosa tužitelja zbog otvaranja stečaja nad poduzećem D. u kojem je tužitelj bio zaposlen; je li uzročna veza između pritvaranja tužitelja i gubitka zarade prekinuta prijavljivanjem tužitelja na Zavod za zapošljavanje nakon što mu je radni odnos prestao zbog otvaranja stečaja na poduzećem u kojem je bio zaposlen, te je li, na temelju odredaba čl. 17. st. 2. i čl. 295. st. 1. ZOO u vezi s odredbama toč. 4. Odluke o prestanku važenja odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske, te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe ("Narodne novine" broj 37/94), obveza tužene da naknadi tužitelju izgubljenu zaradu prestala u odnosu na mjesečne iznose manje od jedne lipe, jer te novčane jedinice ne postoje kao sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj.

Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je tužitelj bio pritvoren u vremenu od 23. kolovoza do 24. studenog 1982.; da je pravomoćnom presudom Okružnog suda u Splitu, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-326/86 od 10. studenog 1987., tužitelj oslobođen od optužbe; da je tužitelj zbog neosnovanog lišenja slobode (pritvaranja) obolio od depresivnog sindroma i da se od tog oboljenja liječio u vremenu od 25. studenog 1982. do 30. lipnja 1990., kroz koje vrijeme je bio nesposoban za rad, te da je zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja izgubio zaradu u iznosu od 47,55 kn, koja predstavlja razliku između naknade zbog privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) i plaće koju bi ostvario da je radio kao direktor. Također je utvrđeno da je nad poduzećem D. u kojem je tužitelj bio zaposlen, rješenjem Okružnog privrednog suda u Splitu broj R-3/82 od 28. listopada 1982. otvoren stečajni postupak i da je otvaranjem stečaja tužitelju radni odnos prestao po sili zakona; da se tužitelj prijavio Zavodu za zapošljavanje i da je bio prijavljen u vremenu od 24. studenog 1982. do 30. listopada 1983., te da bi se, s obzirom na svoje kvalifikacije (završen Ekonomski fakultet i studij II. stupnja Sveučilišnog centra za ekonomiju i organizaciju znanosti) prema redovitom tijeku stvari osnovano moglo zaključiti da bi se tužitelj zaposlio i nakon prestanka radnog odnosa zbog stečaja poduzeća u kojem je radio, da nije obolio i bio nesposoban za rad.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su glavni tužbeni zahtjev – za naknadu izgubljene zarade – prihvatili kao osnovan.

Pravo na naknadu štete tužitelj ima na temelju odredbe čl. 545. st. 1. toč. 1. Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91) i štetu mu je u obvezi naknaditi tužena na temelju odredbe čl. 543. st. 3. istog Zakona.

Pravo na naknadu štete u smislu citiranih propisa tužitelj ima pod uvjetom da postoje i ostale opće pretpostavke o odgovornosti za štetu, tj. da postoji šteta i uzročna veza između štetne radnje (u ovom slučaju pritvaranja tužitelja) i štete.

U konkretnom slučaju šteta postoji, jer je tužitelj zbog privremene nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja od depresivnog sindroma izgubio zaradu u visini razlike između naknade ostvarene za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, za vrijeme od 16.12.1982. do 16.04.1990. i plaće koju bi kroz to vrijeme ostvario da je radio.

Iz utvrđenih činjenica da je tužitelj zbog pritvaranja obolio od depresivnog sindroma i da je zbog tog oboljenja bio nesposoban za rad u vremenu od 25. studenog 1982. do 30. lipnja 1990., te kraj daljnje utvrđene činjenice da bi se tužitelj, da nije obolio, bio zaposlio i nakon što je nad poduzećem D. u kojem je bio zaposlen bio otvoren stečaj, uslijed čega mu je radni odnos prestao ex lege, sudovi su pravilno zaključili da postoji pravno relevantna uzročna veza između pritvaranja tužitelja i gubitka zarade zbog privremene nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja od bolesti od koje je obolio zbog pritvaranja.

Nadalje, kod utvrđene činjenice da bi se tužitelj, nakon što mu je prestao radni odnos u D. bio zaposlio da zbog pritvaranja nije obolio, pravilno je stajalište sudova da šteta – gubitak zarade – nije posljedica prestanka radnog odnosa zbog stečaja nad poduzećem D. kako se to tvrdi u zahtjevu.

Okolnost što se tužitelj nakon prestanka radnog odnosa u poduzeću D. prijavio na Zavod za zapošljavanje ne prekida navedenu pravno relevantnu uzročnu vezu, kako se to tvrdi u zahtjevu.

Iz spisa ovog parničnog postupka proizlazi, a što sudovi utvrđuju, da se tužitelj od depresivnog sindroma liječio neposredno po izlasku iz pritvora, od 25. studenog 1982., iz čega nedvojbeno slijedi da uzročna veza nije prekinuta. Sama okolnost prijavljivanja na Zavod za zapošljavanje bez ikakvog je značaja glede postojanja i trajanja uzročne veze. Tužitelj se upravo radi ostvarivanja svojih prava po osnovi zdravstvenog osiguranja, koja su bila aktualna, morao prijaviti Zavodu za zapošljavanje.

Glede odluke o iznosu tužbenog zahtjeva prigovori zahtjeva djelomično su osnovani.

Osnovan je prigovor da nije bilo osnova da se iz naslova izgubljene zarade dosude oni mjesečni iznosi koji glase na iznos manji od jedne lipe (0,01), a u skladu s naprijed citiranim propisima.

Zarada u iznosima manjim od jedne lipe izgubljena je u razdoblju od 01. studenog 1982. do 01. ožujka 1986., za kolovoz, rujan i prosinac 1986., te za siječanj, veljaču, ožujak, travanj i svibanj 1987. Ta zarada preračunata u kune odnosno lipe, kumulativno izražena kao dio glavnog zahtjeva, iznosi 21 lipu.

Za taj je iznos dio glavnog zahtjeva valjalo odbiti.

Zarada izgubljena u razdoblju od 01. ožujka 1986. do 01. kolovoza 1986., za listopad i studeni 1986., te za razdoblje od 01. lipnja 1987. do 01. travnja 1990. iznosi više od jedne lipe mjesečno, odnosno ukupno 47,34 kn, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev, kao osnovan, pravilno prihvaćen.

Na iznose izgubljene zarade manje od jedne lipe u prethodno navedenim razdobljima tužitelj ima pravo obračunati zatezne kamate i tako obračunate kamate postaju glavno potraživanje.

Kako sudovi u odnosu na to potraživanje (zatezne kamate na iznose manje od jedne lipe) nisu tako odlučili, u tom je dijelu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, presude valjalo ukinuti.

Zbog svih navedenih razloga, na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznesenim pravnim stajalištem ovog suda, glede odluke sadržane u rješenju.

U Zagrebu, 23. studenog 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.