Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded regarding state compensation for terrorist damage.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court decision denying compensation for damage to his home. The appellant claimed the damage was caused by Croatian armed forces during the Homeland War, but the courts found the destruction resulted from a terrorist act. The court rejected the appeal because the appellant failed to prove the state's liability under the relevant laws and did not substantively argue the alleged procedural errors.
Legislator headnote
AI generatedZakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata; Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija: State liability for damage caused by armed forces is excluded when the damage results from a terrorist act rather than military operations.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev-x 156/13-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ć. L. iz Z., s privremenim boravištem u Z., (kod R. Z.), kojeg zastupaju I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu grada Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. 35 Gž-2631/11-2 od 9. listopada 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-11018/09 od 26. veljače 2010., u sjednici održanoj 10. listopada 2013.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženici isplatiti tužitelju po osnovi materijalne i nematerijalne štete 5,990.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 26. travnja 2002. do isplate, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 38.750,00 kn.
Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, čišćeni tekst – dalje: ZPP) pobijajući presudu u 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pro
cijelosti, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a podredno da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija je neosnovana.
U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. ZPP).
U ovoj parnici tužitelj ostvaruje naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale mu uslijed štetnog događaja od 6. veljače 1992. kada je eksplozivom podmetnutim po nepoznatim počiniteljima srušena tužiteljeva obiteljska kuća u Z.
Tužbeni zahtjev koji tužitelj temelji na odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03 – dalje: ZORH) sudovi su ocijenili neosnovanim s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da su predmetnu štetu uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom, već da je šteta počinjena terorističkim aktom pa da stoga ne postoje pretpostavke odštetne odgovornosti tuženice iz čl. 1. ZORH-a, te da je tužbeni zahtjev neosnovan i prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03 – dalje: ZOŠT) jer tužitelj nije dokazao nastanak nematerijalne štete za koje bi imao pravo na naknadu na temelju odredbe čl. 7. potonjeg Zakona, dok se prema odredbi čl. 8. istog Zakona materijalna šteta nadoknađuje u obliku obnove oštećenih i uništenih materijalnih dobara, sukladno odredbama Zakona o obnovi.
U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se navodi da su razlozi drugostupanjske presude u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami po sebi i dokazima koji se nalaze u spisu, a posebno da je tu bitnu povredu drugostupanjski sud počinio zaključivanjem da tužitelj nije dokazao da šteta koja je učinjena nema karakter ratne štete, jer da iz spisa proizlazi drugačije.
S obzirom na činjenicu da predmetna šteta nije uzrokovana po pripadnicima hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga već terorističkim aktom za ocjenu pitanja odštetne odgovornosti tuženice na temelju odredaba ZORH-a nije od značaja je li šteta ima karakter ratne štete, pa u vezi te neodlučne činjenice spomenuta bitna povreda odredaba parničnog postupka nije niti mogla biti počinjena.
U reviziji se neodlučno navodi da u obrazloženju pobijane presude nema niti jedne jedine riječi o tužiteljevom dokaznom prijedlogu kojim je predloženo izvođenje dokaza saslušanjem određenih svjedoka "na okolnost stanja kuće u vrijeme kada je tužitelj napustio Z. i Republiku Hrvatsku te na okolnosti što se sa kućom dogodilo nakon toga".
Navedeni dokazni prijedlog prvostupanjski sud je osnovano odbio jer činjenica u kakvom stanju je bila kuća prije nastanka štetnog događaja nije bitna za rješenje spora, a na temelju izvedenih dokaza i navoda samog tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da je šteta počinjena terorističkim aktom pa nije jasno koje je značenje činjenice "što se sa kućom dogodilo" nakon tužiteljevog napuštanja Republike Hrvatske, na koju okolnost bi se saslušavali predloženi svjedoci.
Stoga propustivši ocijeniti neargumentiranu žalbenu tvrdnju tužitelja da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP.
U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji se samo navodi da nižestupanjski sudovi pogrešno tumače odredbe ZOŠTA.
Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Samom tvrdnjom da sudovi pogrešno tumače odredbe ZOŠTA bez navođenja o kojima odredbama toga Zakona je riječ i koje je to pogrešno tumačenje tih zakonskih odredaba tuženik nije obrazložio revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa taj revizijski razlog nije uzet u obzir.
Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 10. listopada 2013.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Lucija Čimić, v.r.