Gž-323/2015-2 · Županijski sud u Dubrovniku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

Gž-323/15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Joza Šoletića, kao predsjednika vijeća, te Marije Vetme kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Srđana Kuzmanića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika A. L. (OIB: …) iz D., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u D., protiv tuženika-protutužitelja Javnog bilježnika N. V. (OIB: ….) iz D., kojeg zastupa punomoćnica M. R.-K., odvjetnica u D., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. 13 P-422/14 od 25. studenog 2014. godine, u sjednici održanoj dana 10. lipnja 2015. godine

p r e s u d i o j e

i

r i j e š i o

Žalba se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, tako da se presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. 13 P-422/14 od 25. studenog 2014. godine:

a. potvrđuje u toč. I. izreke;

b. ukida u toč. II. i III. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I.Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

'Utvrđuje se da je tuženikova-protutužiteljeva odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 28. svibnja 2014. godine kojom se tužitelju, zaposlenom na poslovima javnobilježničkog prisjednika u javnobilježničkom uredu tuženika, otkazuje ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme dana 2. veljače 2001. godine nije dopuštena (ništetna), pa se nalaže tuženiku u roku od 8. dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelja vratiti na radno mjesto u skladu s ugovorom o radu od 2. veljače 2001. godine.'

II. Odbacuje se protutužbeni zahtjev koji glasi:

'Utvrđuje se da je tužitelj-protutuženik A. L. iz D., OIB: kod tuženika-protutužitelja javnog bilježnika N. V. u D., OIB: …, bio u radnom odnosu do 15. listopada 2014. godine što se određuje kao dan prestanka radnog odnosa.'

III. Nalaže se tuženiku-protutužitelju nadoknaditi tužitelju-protutuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućim na taj iznos od 25. studenog 2014. godine do isplate, u roku od 8 dana.“

Protiv navedene presude pravodobnu žalbu izjavio je tuženik-protutužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Uz žalbu je žalitelj predložio donošenje dopunske presude na način da sud odluči o zahtjevu tuženika-protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu, jer da bez takve odluke (a za slučaj da drugostupanjski sud odbije žalbu protiv toč. I. izreke prvostupanjske presude) gubi mogućnost zatražiti donošenje odluke po čl. 117. Zakona o radu.

Tužitelj-protutuženik je odgovorio na žalbu i predložio žalbu odbiti kao neosnovanu.

Žalba izjavljena protiv toč. I. izreke prvostupanjske presude nije osnovana, a osnovana je žalba izjavljena protiv toč. II. i III. izreke prvostupanjske presude.

O točki I. izreke

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužitelja-protutuženika da se utvrdi da tuženikova odluka o poslovno-uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 28. svibnja 2014. godine nije dopuštena te kondemnatorni zahtjev za vraćanje na rad na radno mjesto prema ugovoru o radu od 02. veljače 2001. godine.

Prvostupanjski je sud utvrdio i nije sporno da su stranke sklopile ugovor o radu 02. veljače 2001. godine predmet kojeg je radni odnos na neodređeno vrijeme na poslovima prisjednika javnog bilježnika koji uključuje sve poslove koje se obavljaju u javnobilježničkom uredu tuženika-protutužitelja prema Zakonu o javnom bilježništvu i drugim zakonima kao i sve poslove koji su potrebni radi funkcioniranja ureda javnog bilježnika.

Prvostupanjski je sud također utvrdio i nije sporno da je tuženik-protutužitelj dana 28.05.2014. godine dao tužitelju-protutuženiku poslovno-uvjetovani otkaz ugovora o radu sa obrazloženjem koje doslovce glasi: „Zbog smanjenog obima posla, te zbog potrebe za smanjenjem troškova, kao posljedica pogoršane i krizne ekonomske situacije u zemlji na koju javni bilježnik nema mogućnosti utjecaja, javni bilježnik, kao poslodavac nije u mogućnosti osigurati imenovanom zaposleniku obavljanje poslova na kojima je do sada radio, te je time prestala potreba za njegovim radom.“

Prema shvaćanju tužitelja-protutuženika obrazloženje otkaza, osim paušalnog navođenja razloga, ne sadrži argumentaciju, odnosno podatke temeljem kojih bi se mogli ispitati postojanje razloga za donošenje te odluke, a kako su obujam poslovanja i prihod javnobilježničkog ureda približno na razini ostvarenoj u prethodnim godinama, tim više što je takav obujam poslovanja zahtijevao i potrebu za povećanjem broja zaposlenih radnika pa je tako krajem 2013. godine u javnobilježničkom uredu zaposlena i radnica M. F. koja obavlja poslove javnobilježničkog savjetnika, nisu kod tuženika nastupile okolnosti koje bi opravdale donošenje pobijane odluke.

Iz spisa proizlazi da je tuženik-protutužitelj u odgovoru na tužbu izložio razloge poslovno-uvjetovanog otkaza posebno ukazavši da se rasprava o financijama tuženikovog ureda ne može dovoditi u vezi s procjenom potrebnog broja izvršitelja jer da su to dvije različite i međusobno neusporedive stvari te da ta dva podatka u poslu, koji se obavlja u javnobilježničkom uredu, mogu biti, a često i jesu, i obrnuto proporcionalni. Također je naglasio i činjenicu da financijski pokazatelj iskazane dobiti u godišnjim financijskim izvješćima ne odražavaju realno stanje s obzirom na veliki broj nenaplaćenih realizacija odnosno akumuliranih nenaplaćenih potraživanja, pa smatrajući da i nije bilo potrebno navoditi posebno argumente za razloge otkaza, u odgovoru na tužbu navodi činjenice koje tuženik-protutužitelj smatra notornim i to: da je svjetska ekonomska kriza započeta 2007. godine zahvatila i Republiku Hrvatsku, a da su posljedice pogodile cijelo gospodarstvo i posebno građevinski sektor, radi čega su brojna trgovačka društva otišla u stečaj, da je potražnja za bankarskim kreditima gotovo prestala, da je zamrlo tržište nekretnina i da brojni novosagrađeni stanovi stoje neprodani, da je bruto društveni proizvod u Republici Hrvatskoj već sedmo tromjesečje uzastopno u padu, a broj nezaposlenih da iz godine u godinu raste te da se Republika Hrvatska i dalje zadužuje na međunarodnom tržištu kapitala premda je dug prešao 65% društvenog proizvoda, da građani skoro uopće ne kupuju automobile, a da međunarodne institucije procjenjuju da se stanje u gospodarstvu u RH u bliskoj budućnosti neće poboljšati pa su spustile rejtinge RH u niži stupanj „smeća“, da iznimno veliki broj građana ne može podmirivati svoje obveze itd. (sve navedeno u odgovoru na tužbu u podnesku koji prileži na listu 11. i 12. spisa.).

Tuženik-protutužitelj je u odgovoru na tužbu prikazao i grafikon prosječnih dnevnih broja upisa u upisnik ovjera i potvrda po godinama (iz kojeg je vidljiv pad od 2007. godine do 2012. godine, a potom rast do sredine 2013. godine i blagi pad nadalje) te godišnji broj upisa u općem poslovnom upisniku po godinama (iz kojeg je vidljiv pad od 2006. godine do 2009. godine, potom rast do sredine 2010. godine, pa pad u 2011. i 2012. godini, kao i rast do sredine 2013. godine koji se trend zadržava i nadalje). Za zaposlenicu M. F. u odgovoru na tužbu tuženik – protutužitelj naveo je da je zaposlena u uredu od svibnja 2011. godine zbog potreba uštede po poticajnoj mjeri Grada D. i to na mjestu ranije službenice, a da je isto tako zbog uštede dogovorno došlo do prekida radnog odnosa zbog njezinih priprema za polaganje pravosudnog ispita, nakon čega se njezin radni odnos nastavio te se smatra javnobilježničkim savjetnikom, te da zaposlenica, M.

F., obavlja poslove koje nisu među poslovima koje je ikada obavljao tužitelj (vođenje zapisnika na ostavinskim raspravama, priprema nacrta rješenja, računovodstveni i administrativni poslovi i slično). Obrazlažući razloge za otkaz u odgovoru na tužbu tuženik-protutužitelj navodi da sada u uredu rade tri djelatnika i to (računovodstvo, arhiva i uredski poslovi), javnobilježnički savjetnik. Ukazuje i na činjenicu da su otvorena pored dva još tri javnobilježnička ureda ukazujući da je ta činjenica utjecala na smanjenje obima poslovanja tuženikovog ureda.

Prema navodima tuženika-protutužitelja ocjena o potrebi povećanja ili smanjenja broja izvršitelja isključivo je u nadležnosti javnog bilježnika, kao „malog poduzetnika“, koji preuzima i rizik i odgovornost za uspješno obavljanje poslove koji su mu zakonom stavljeni u nadležnost. Tuženik-protutužitelj i u žalbi ponavlja da su u osnovnom organizacijski odnosi vrlo jasni, jednostavni, te navodi (citiramo): „Ako raste obim posla (u obimu za kojeg javni bilježnik ocijeni da ga ne može sam obaviti) javni bilježnik je ovlašten zatražiti od ministra pravosuđa da imenuje jednog, pa eventualno i drugog prisjednika.

Ako obim posla pada (u obimu za kojeg javni bilježnik ocijeni da ga može obavljati s manje izvršitelja), javni bilježnik je ovlašten otkazati ugovor o radu prvo jednom, a zatim i drugom javnobilježničkom prisjedniku kako bi broj izvršitelja prilagodio trenutnim potrebama posla. Naglašeno je i u žalbi da je ocjena o tome da li je u uredu potrebno povećati ili smanjiti broj izvršitelja

jer su rizik i odgovornost

isključivo u nadležnosti javnog bilježnika kao „malog poduzetnika“

za uspješno obavljanje poslova koji su mu zakonom stavljeni u nadležnost isključivo njegovi. Prema žaliteljevom poimanju (citiramo): „Činiti odluku javnog bilježnika kao „malog“ poduzetnika o potrebnom broju izvršitelja ovisnom o bilo čijem stavu ili mišljenju (bilo da se radi o radniku, o sindikatu, o sudu, o komori, o medijima, o javnosti i slično) predstavlja izričitu povredu prava „malog“ poduzetnika zagarantiranu ustavom i vladajućim pravnim poretkom.“

U žalbi također tuženik-protutužitelj navodi da ni o kakvim prihodima u predmetnom otkazu o radu nema riječi iz prostog razloga jer prihodi ureda nisu ni u kakvoj korelaciji s obimom poslovanja ureda i brojem izvršitelja koji su potrebni za redovno obavljanje poslova tuženikovog ureda, a da je motivacija u fazi koja je prethodila donošenju odluke o otkazu ugovora o radu isključivo višegodišnji trend pada obima poslovanja, pa da bi rasprava o mogućim drugim razlozima, među koje se među ostalim može uvrstiti pitanje prihoda, bila potpuno promašena.

Protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik- protutužitelj nije u odluci o otkazu, a ni tijekom postupka, dokazao da su se ostvarile pretpostavke koje bi opravdale dopuštenost otkaza ugovora o radu javnobilježničkom prisjedniku, tužitelju-protutuženiku.

Javni bilježnici su od vremena rimskog prava pa do danas ljudi od povjerenja i to povjerenje je uvijek bilo poklanjano samo ograničenom broju osoba na koje je voljom nekad imperatora, potom cara, a sada države prenesen dio njihove vlasti.

Javnobilježništvo organizirano je kao posebna javna služba. Taj ugledan i častan posao javni bilježnici obavljaju kao isključivo zanimanje i kao samostalni i neovisni nositelji te službe su osobe javnog povjerenja.

Broj javnobilježničkih mjesta je ograničen.

Nije ,dakle, javni bilježnik „mali“ poduzetnik izložen rizicima tržišta, već je „privilegirani“ poduzetnik kojemu je država prenijela dio svojih ovlasti i osigurala poslove.

Protivno navodima tužitelja-protutuženika, od zahtjeva tuženika – protutužitelja da mu se odobri jedan javnobilježnički prisjednik, odnosno od sklapanja ugovora o radu 2001. godine pa i nakon početka ekonomske krize, trend je proširenja nadležnosti javnih bilježnika. Nakon 1993. godine kada je stupio na snagu Zakon o javnom bilježništvu i odredio djelokrug poslova javnih bilježnika (glava XIII javni bilježnici kao povjerenici sudova i drugih vlasti) ,od 2003. godine, dakle, nakon što je sklopljen ugovor o radu između stranaka, i to stupanjem na snagu Zakon o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03 i 35/05) uvedeno je sudjelovanje javnih bilježnika kao povjerenika suda u ostavinskim postupcima. Nakon sklapanja ugovora o radu između stranaka stupila je na snagu izmjena Ovršnog zakona 28. siječnja 2006. godine kojom je propisano sudjelovanje u ovrsi javnih bilježnika kao novog tijela postupka.

Republika Hrvatska je nedavno postala članica Europske unije, a ta činjenica upućuje na velike promjene u društvu, na tržištu, u pravnim gospodarskim sustavima, a problemi koji se rješavaju više nisu unutar pojedinih zemalja već na međunarodnoj razini i to iziskuje daljnje unapređenje javnobilježničke službe koja mora odgovarati novim potrebama, pružiti pravnu sigurnost na znatno višoj razini i osigurati europske standarde obavljanja službe.

Trend je proširenja, a ne suženja obveza javnih bilježnika.

Tako vezano za nekretnine, obiteljski zakon i druge poslove. Uloga javnog bilježnika u odnosu na prava stranih osoba u ostavinskom postupku postala su značajnija i složenija – pravo na naknadu za nekretnine koje ne mogu naslijediti strane osobe koja je predmet rješenja o nasljeđivanju, a u vezi s tim dužnost javnih bilježnika utvrditi radi li se o stranoj osobi, ako da je li ta strana osoba s područja država članica EU i u konačnici donošenje rješenja o nasljeđivanju čiji će sadržaj biti podoban za ostvarivanje prava na naknadu stranih osoba. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima koji je stupio na snagu 01. travnja 2008. godine uvodi novu obvezu javnih bilježnika glede promjena u trgovačkim društvima s ograničenom odgovornošću, a uloga javnih bilježnika prisutna je i u poslovnom kontekstu kod ESCROW računa osobito kad je riječ o transakcijama koje ukazuju na znatnije novčane iznose, tj. kod kojih je potreban veći stupanj osiguranja …..i tako dalje i tako dalje.

Dakle, s obzirom da ostvarenje prihoda nije bila motivacija za navedeni otkaz, kako to navodi žalitelj, ne može se kod utvrđivanja ( posebno organizacijskih razloga ) voditi računa samo o interesima javnog bilježnika, već se mora voditi računa prvenstveno o interesima građana, radi kojih je javnom bilježniku obavljanje javne službe povjereno. Javni bilježnici kroz obavljanje javne službe moraju opravdati svoju korisnost. Korisnost koju daje građanima svaki dan uz održavanje najviših standarda, a posebice i visok standard odgovornosti. Dakle, prije svih navedenih proširenja nadležnosti i poslova javnog bilježnika, tuženik-protutužitelj je prijavio ministarstvu i komori potrebu za otvaranje mjesta javnobilježničkog prisjednika i na temelju pribavljenog mišljenja komore ministarstvo je odlučilo o potrebi otvaranja mjesta javnobilježničkog prisjednika koje je popunjeno na temelju natječaja što ga raspisuje i provodi komora (čl. 122. st. 5. i 6. Zakona o javnom bilježništvu), a nije propisano da će komora biti uključena i u postupak otkazivanja ugovora o radu zbog organizacijskih i gospodarskih razloga. Ministarstvo i komora su uključeni kod odobravanja mjesta prisjednika ,a ne i ostalih službenika. Imajući u vidu sve ono što je rečeno, a i propisano za obavljanje ove službe, valja kazati da sve one činjenice koje je tuženik-protutužitelj naveo u odgovoru na tužbu kao notorne (iako se neke od njih ne mogu smatrati notornim, kao npr. da je zamrlo tržište nekretnina barem u D., da građani skoro uopće ne kupuju automobile…) kao ni grafikoni prikazani u odgovoru na tužbu ( koji upućuju i na porast poslova 2012. prema 2013. godini), uz činjenicu da je 2013. godine tuženik-protutužitelj zaposlio jednog javnobilježničkog savjetnika, ne ukazuju da bi organizacijski razlozi, a ni gospodarski u smislu osiguranja prihoda (jer je sam tuženik-protutužitelj naveo kako prihodi ureda nisu u vezi s tim razlozima) opravdali otkaz ugovora o radu tužitelju-protutuženiku.

Stoga je žalbu u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke, pa je odlučeno kao u toč. a. izreke ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

O toč. II. i III. izreke

Protutužba, iako nije pravilno postavljena, predstavlja zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, pa je prvostupanjski sud pogriješio odbacivši (i to presudom) protutužbu zbog nedostatka pravnog interesa. Zbog pogrešnog pravnog pristupa da se radi o deklaratornoj tužbi na utvrđenje, a ne i o zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu, prvostupanjski je sud propustio utvrditi činjenice odlučne za osnovanost protutužbenog zahtjeva i na to žalitelj opravdano ukazuje.

Stoga je žalbu u tom dijelu valjalo prihvatiti, a kako i odluka o parničnim troškovima ovisi o konačnom ishodu spora, valjalo je ukinuti toč. II. i toč. III. izreke, radi čega je odlučeno kao u toč. b. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temeljem odredbe čl. 370. i 166. ZPP-a.

U Dubrovniku, 10. lipnja 2015. godine

Predsjednik vijeća

Jozo Šoletić, v.r.