Revr-1214/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1214/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. N. iz T. B., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1839/2012-2 od 3. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-843/11-29 od 21. rujna 2012., u sjednici održanoj 18. siječnja 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukidaju presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1839/2012-2 od 3. srpnja 2013. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-843/11-29 od 21. rujna 2012. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos 37.708,51 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 11.597,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio da se revizija tuženice odbaci kao nedopuštena, podredno da se ista odbije kao neosnovana. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija tuženice je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revidentica je u reviziji sadržajno postavila sljedeće materijalnopravno pitanje:

„Može li se tužitelju, kao djelatnoj vojnoj osobi, za vrijeme obavljanja službe, izvan redovnog rada od 8 sati dnevno (40 sati tjedno), priznati prekovremeni rad od 16 sati dnevno radnim danima, te 24 sata dnevno neradnim danima, subotama, nedjeljama i blagdanima i to u kontinuitetu od 7 dana, bez da bi koristili nužan dnevni odmor?“

Tuženica se u reviziji obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja poziva na odluke revizijskog suda broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u navedenoj odluci.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu sa odredbom čl. 382. st. 2. ZPP ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer pravno shvaćanje zauzeto u ovoj konkretnoj pravnoj stvari od strane sudova u postupku koji je prethodio reviziji je u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovoga suda izraženom u odluci broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. Stoga je predmetna revizija dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u razdoblju od 23. travnja 2009. do 1. listopada 2009.

Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba, da je isti u razdoblju od 23. travnja 2009. do 1. listopada 2009. ostvario prekovremene sate rada i to kroz stražarsku službu, službu dežurstva i kroz rad na terenu, da je tužitelj od tuženika dobivao na korištenje slobodne dane za ostvareni prekovremeni rad, ali ne u dovoljnom broju, tako da svi prekovremeni sati rada nisu kompenzirani kroz slobodne dane. Slijedom tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su ocijenili da je tužitelj, koji je obavljao dežurstvo bio dužan tijekom svih 24 sata biti na svom radnom mjestu, te da nije imao slobodne sate van te obveze, zbog čega smatraju da se svi sati rada trebaju obračunati tužitelju s 24 sata dnevno neprekidnog rada, te da mu pravo na naknadu za prekovremeni rad pripada sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru koji se odnosi na državne službenike i namještenike, te da se radi o prekovremenom radu za koji tužitelju nisu omogućeni slobodni dani u cijelosti.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su prihvatili tužbeni zahtjev primjenom odredaba Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRZ/07), čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08 - dalje: Kolektivni ugovor iz 2008.) i tuženici naložili da tužitelju za razdoblje od 23. travnja 2009. do 1. listopada 2009. isplati 37.708,51 kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg pitanja je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

Naime, osnovano tuženica ukazuje na pogrešno pravno shvaćanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane sudova u postupku koji je prethodio reviziji, koji su tužitelju u spornom razdoblju za dežurstva kao prekovremeni rad priznali i razdoblje osmosatnog odmora u okviru 24 sata. Tuženica zapravo sadržajno postavlja materijalnopravno pitanje koje se odnosi na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, a obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba. Naime, životno je i logično da, u situaciji kada zbog nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu, tužitelj kao djelatna vojna osoba, s obzirom da zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Takvo pravno shvaćanje je već zauzeo ovaj sud u odluci broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009., a prema kojem nije životno ni logično, da bi efektivni (stvarni, faktični) rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno.

S obzirom da su u ovoj pravnoj stvari sudovi u postupku koji je prethodio reviziji vrednovali dežurstvo kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pogrešno su primijenili materijalno pravo iz odredaba čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP riješiti kao u izreci (točka I. izreke).

Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 18. siječnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.