Revr-1637/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1637/12-2

U IME REPUBLIKE HRVATSK E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz B., zastupanog po punomoćniku K. M., odvjetniku u B., protiv tuženika R. ž. v. B. d.o.o., B., zastupanog po punomoćnicima Z. G., T. F. G. i H. M., svi odvjetnici u B., radi poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, vraćanja radnika na rad i isplate plaće, odlučujući o revizijama tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-357/12 od 29. ožujka 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-37/11-19 od 18. studenoga 2011., u sjednici održanoj 29. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja I. T. izjavljena po punomoćniku K. M., kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tužitelja I. T. koju je osobno podnio, kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na poništenje Odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu, vraćanje tužitelja na radno mjesto diplomiranog inženjera sigurnosti i isplata plaće.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj po punomoćniku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se pobijana odluka preinači i usvoji tužbeni zahtjev te tuženiku naloži tužitelju naknadi parnične troškove, uključujući i trošak revizije.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je podnio i tužitelj osobno, ne navodeći zbog čega revidira, niti kakvu odluku predlaže ovom sudu.

Odgovor na revizije nije podnesen.

Revizija tužitelja podnesena po punomoćniku nije osnovana.

Revizija tužitelja koju je osobno podnio je nedopuštena.

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presudi navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužitelja kao i time što je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsku presudu nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelj ukazuje.

U reviziji tužitelj zapravo iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Revident neutemeljeno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer protivno njegovoj tvrdnji, sud nije neprimijenio ili nije nepravilno primijenio koju odredbu ZPP-a, a što bi bilo ili moglo biti od utjecaja za donošenje zakonite i pravilne presude.

Osporavajući zakonitost pobijane presude tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

U revizijskom stadiju postupka sporna je zakonitost Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 26. studenog 2010., odnosno pravilna primjena odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" 149/09 - u daljnjem tekstu: ZR) u odnosu na ocjenu postojanja osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice kao opravdanog razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, te pravilna primjena odredaba čl. 108. st. 2. ZR u odnosu na poštivanje roka od 15 dana za izvanredno otkazivanje.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu diplomiranog inženjera sigurnosti;

- da je tuženik 26. studenog 2010. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju;

- da je protiv predmetne odluke tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava, nakon čega je, u zakonskom roku, podnio tužbu sudu;

- da je izvanredni otkaz ugovora o radu u roku iz čl. 108. ZR te da je tuženik omogućio tužitelju iznošenje obrane, a što tužitelj nije učinio.

Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje predmetne odluke, vraćanje tužitelja na rad i isplata naknade za izgubljenu plaću, ocijenivši ga neosnovanim, jer je poslodavac imao opravdani razlog otkaza ugovora o radu, sve na temelju čl. 108. ZR.

I prema shvaćanju ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi postupili kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Prema čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, dok je prema čl. 108. st. 2. propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

U okolnostima konkretnog slučaja i prema shvaćanju ovog revizijskog suda, a imajući na umu sadržaj odredbe čl. 108. st. 1. i 2. ZR kao i činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev ocijenivši da je tuženik dokazao postojanje osobito važne činjenice za izvanredni otkaz ugovora o radu zaključenog sa tužiteljem.

Prema čl. 6. toč. 1. Pravilnika o radu svaki radnik preuzima obvezu stupanjem na rad da poslove i zadatke na radnom mjestu obavlja osobno, marljivo, uredno i na vrijeme ulažući sve svoje stručne i radne sposobnosti pri radu, pridržavajući se utvrđene radne discipline, općih propisa, usvojene prakse, internih propisa i uputa za rad, doprinoseći time izvršavanju zadataka koji proizlaze iz plana društva, a prema toč. 9. Pravilnika o radu da svoje radne obveze ispunjava savjesno i pravovremeno te prema nalogu neposredno naređenih i pridržavajući se uputa za rad i ponašanju na radu propisanih od strane društva (čl. 14.). Prema toč. 19. Pravilnika o radu radnik je dužan je surađivati s drugim radnicima i surađivati sa ostalim radnicima društva te ponašati se pristojno i kolegijalno a prema toč. 21. pridržavati se ostalih propisa pravila u ponašanju na radu u komunikaciji sa drugim radnicima sa kojima se susreće na radu i u svezi s obavljanjem poslova društva.

Tužitelj kao odgovorna osoba za otpad, vođenje i objedinjavanju očevidnika o nastanku i tijeku otpada kod tuženika nije se ponašao na način da je izvršavao povjerene mu radne zadatke sukladno ugovoru o radu i uputi poslodavca jer je nakon inspekcijskog nadzora Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva 25. listopada 2010. tuženiku naloženo sačiniti Izvješće o emisijama hlapljivih organskih spojeva u 2009. i dostaviti ga Agenciji za zaštitu okoliša, te ustrojiti i voditi očevidnik o nastanku i tijeku proizvodne otpadne ambalaže opasne tvari (boje, lakovi, otapala, ljepila), a koji poslovi su spadali u nadležnost i odgovornost tužitelja i nisu napravljeni. Zbog takvog postupanja tužitelja tuženik je sa tvrtkom K. b. d.o.o. Z. 1. prosinca 2010. sklopio ugovor o obavljanju poslova koje je trebao obavljati tužitelj i toj se tvrtci obvezao plaćati mjesečnu naknadu 6.000,00 kn + PDV, a nakon čega je tvrtka K. b. d.o.o. i izradila traženu dokumentaciju.

Prema tome, postupanje tužitelja i odbijanje primitka odluke o kolanju i zbrinjavanju otpada i o korisnom otpadu kao odgovorne osobe za vođenje i objedinjavanje očevidnika o nastanku i tijeku otpada kod tuženika još od 8. prosinca 2009. su opravdani razlozi za donošenje odluke o izvanrednom otkaz ugovora o radu tužitelja jer je tužitelj na taj način odbio izvršiti zadatke. Odluku o kolanju i zbrinjavanju opada broj 3064 i Odluku o korisnom otpadu broj 3066 koje je tuženik donio zbog rješenja Ministarstva zaštite okoliša od 25. listopada 2010. sadržavale su radne zadatke pa ih je tužitelj morao primiti, a u slučaju da se nije slagao s istim odlukama mogao je nakon njihova primitka iznijeti prigovore i primjedbe. Stoga je neprihvatljivo ponašanje tužitelja da ne želi primiti predmetne odluke kojim su utvrđeni radni zadaci iz razloga što se s njima nije slagao.

Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova da je 12. veljače 2010. kolegij tuženika zaključio da tužitelj nije zadovoljio u obavljaju poslova i radnog zadataka te ispunjenju rokova koje su pred njega postavljeni, kako niti u suradnji sa šefovima pogodna i službi, a što je neophodno za provođenje zaštite na radu, zaštite od požara i zaštite okoliša, kao i činjenicu da je tužitelj odbio primiti odluke tuženika o zbrinjavanju i kolanju otpada i o korisnom otpadu kao odgovorne osobe za vođenje i objedinjavanje očevidnika o nastanku i tijeku otpada, i prema shvaćanju ovog suda takvo ponašanje tužitelja može se okarakterizirati kao osobito važne činjenice koje opravdavaju izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR.

U ostalom tužitelj u odnosu na takvo shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, a iz kojih razloga se revizija ne može podnijeti.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da ponašanje tužitelja koji je uslijedilo prije odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu predstavlja osobito važnu činjenicu koja opravdava izvanredan otkaz ugovora o radu sukladno čl. 108. st. 1. ZR.

Navodi u reviziji, da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nalazi opravdanje za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja u njegovom ponašanju ili propustima koji su se dogodili prijašnjih godina, ovaj sud je ocijenio neutemeljenim s obzirom da iz pobijane odluke jasno proizlazi da je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu isključivo radi odbijanju radnih zadataka odnosno odbijanju primitka Odluke o kolanju i zbrinjavanju otpada br. 3064 i Odluku o korisnom otpadu br. 3066 ZR.

Zbog tih razloga je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika izjavljena po punomoćniku odbijena kao neosnovana.

Glede revizije koju je izjavio tužitelj osobno, valja istači da u spisu ne prileži potvrda da je tužitelj položio pravosudni ispit.

Na temelju odredbe čl. 91.a ZPP reviziju može podnijeti odvjetnik, a slijedom odredbe st. 2. istog čl. iznimno reviziju može izjaviti i sama stranka ili njen opunomoćenik koji nije odvjetnik pod uvjetom da imaju položen pravosudni ispit.

Stranka ili njen opunomoćenik u tom slučaju dužni su uz reviziju dostaviti potvrdu o položenom pravosudnom ispitu u izvorniku ili u preslici iz koje bi bilo vidljivo da stranka odnosno opunomoćenik koji nije odvjetnik imaju položen pravosudni ispit.

Kako tijekom postupka revident nije dostavio potvrdu iz koje bi slijedilo da ima položen pravosudni ispit, niti je takva potvrda dostavljena uz reviziju, revizija izjavljena po tužitelju osobno je nedopuštena i stoga ju je valjalo temeljem čl. 392. st. 1. i 2. ZPP-a odbaciti.

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 29. travnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.