Rev-166/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 166/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Damira Mratovića, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović- Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. L. iz S., zastupanog po punomoćniku L. P., odvjetniku u S. i A. L. iz S., protiv tuženih: 1/ D. S. V., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S. i 2/ D. " d.o.o. K. S., zastupanog po punomoćnici A. R., odvjetnici u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju prvotuženika S. d.d. V. protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Splitu od 11. rujna 1996.g. poslovni broj Gž 1471/96, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 13. svibnja 1996.g. poslovni broj P 357/96, u sjednici održanoj dana 26. siječnja 2000.g.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija prvotuženika S. d.d. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu u toč. I. izreke tuženici su solidarno u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe obvezani naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 90.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva od 97.000,00 kn tužitelj odbijen. U toč. II. izreke tuženici su i solidarno obvezani na naknadu parničnog troška tužitelju u iznosu od 14.885,85 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu djelomično je uvažena žalba tuženika pa je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete tako što su tuženici obvezani solidarno isplatiti na ime naknade štete tužitelju iznos od 75.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 1996.g. do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 15.000,00 kn odbijen. Ujedno su tuženici obvezani tužitelju solidarno naknaditi parnični trošak u iznosu od 14.252,20 kn.

Rješenjem drugostupanjskog suda ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 97.000,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio prvotuženik S. d.d. Pozvao se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene

– 2 –

materijalnog prava. Predložio je da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da se one preinače tako što bi se tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženika u cijelosti odbio. Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP) u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ne nalazi se da bi bio ostvaren niti jedan od navedenih razloga.

Suprotno navodima revizije pred prvostupanjskim su sudom raspravljene sve sporne činjenice na koje je prethodnom ukidnom odlukom i svojom uputom ukazao drugostupanjski sud. Tako je u svemu postupljeno sukladno odredbi iz čl. 377. ZPP, pa ne predleži bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP.

Time su ostvareni uvjeti koji omogućavaju pravilnu ocjenu postojanja osnova i visine pojedinih vidova nematerijalne štete. Zbog toga je i neosnovana tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zato nije ostvaren ni revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Naime, sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj radio u poduzeću A. koji je pravni prednik prvotuženika S. d.d. od 1949.g. do 1978.g., a od 1. siječnja 1978.g. do 31. prosinca 1978.g. u servisnom pogonu S. - M., a od 1. siječnja 1979.g. do umirovljenja 31. prosinca 1989.g. u D. RO O. OOUR O.2 koji je pravni prednik drugotuženika D. d.o.o.,

- da je tužitelj i nakon 1978.g. obavljao poslove u poduzeću A., da je tužitelj obolio od profesionalne bolesti - azbestoze pleure i da je njegova bolest u uzročnoj vezi s dugotrajnom izloženošću azbestnim česticama pri obavljanju poslova kod tuženika odnosno njihovih pravnih prednika,

- da je kod tužitelja došlo do gubitka kapaciteta disanja, ali koji se ne može u potpunosti pripisati azbestozi pleure, jer je tužitelj prebolio i tuberkulozu pluća, tako da je funkcija disanja kod tužitelja oštećena, a s osnova azbestoze pleure za 35%, sa time da je zbog toga njegova ukupna životna aktivnost umanjena za 30%,

- da tužitelj zbog pleuralne azbestoze trpi i bolove srednjeg intenziteta u fazama naprezanja i tijekom promjene vremena,

- da je tužitelj trpio i strah jačeg intenziteta prilikom ustanovljenja bolesti i to kroz razdoblje od 2-3 tjedna, a strah lakšeg intenziteta još oko 3 mjeseca, time da će se strah javljati kod tužitelja i naknadno iako će se s vremenom prilagoditi na poteškoće sa disanjem, ali će se tužitelj suočavati i s konstitutivnim strahom od smrti (gušenja) i to par puta mjesečno.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da postoji odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju.

Naime, prema odredbi iz čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 19/83 i 17/86 dalje ZZR) radna organizacija i poslodavac dužni su nadoknaditi štetu radniku zbog povrede, profesionalnog ili drugog oboljenja radnika, ako ne dokažu da je šteta nastala iz razloga koji ih oslobađaju odgovornosti, a to

– 3 –

su: viša sila, radnje i djelovanje treće osobe i krivnja radnika.

Odredbe ZZR primjenjuju se na ovaj slučaj u pogledu ocjene odgovornosti tuženika za štetu tužitelju kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, dalje ZOO). Kraj utvrđene činjenice o nesumnjivoj odgovornosti prvotuženika za naknadu nastale štete tužitelju, a jer je tužitelj radom upravo kod ovog tuženika bio izložen utjecaju azbestne prašine, to je ovaj tuženik isto tako kao bivši poslodavac tužitelja odgovoran tužitelju za naknadu nastale štete zbog profesionalnog oboljenja pozivom na prije spomenutu odredbu čl. 6. ZZR.

Kraj utvrđene činjenice da je tužitelj obolio od profesionalne bolesti azbestoze zbog toga što je u radu kod prvotuženika bio izložen azbestnim česticama i vlaknima, te da se sama bolest može pojaviti i nakon samo kraće expozicije ovim česticama, kao i da se ta bolest može pojaviti i nakon prestanka expozicije u periodu od 10 i više godina, bez svakog je osnova osporavanje revidenta da bi radom kod njega tužitelj profesionalno obolio. Utoliko je za prvotuženikovu odgovornost neodlučno što je tužitelj kasnije nastavio raditi kod drugotuženika. Zato je i bez osnova osporavanje solidarne odgovornosti zajedno sa drugotuženikom. Potpuno je bez osnova i navod revidenta da bi se azbestoza mogla utvrditi jedino kao profesionalna bolest i to u upravnom postupku. Ovo stoga što je ova činjenica na nedvojbeni način utvrđena provedenim vještačenjima po vještacima dr. S.J., spec. radiologije dr. J.T., spec. respiratorni patofiziolog i dr. I.U., spec. neuropsihijatru.

Visina novčane naknade nematerijalne štete utvrđena je, djelomično po prvostupanjskom sudu, a djelomično po drugostupanjskom, pravilnom primjenom odredbi iz čl. 200. ZOO uz uvažavanje svih okolnosti navedenih u spomenutoj odredbi koje mogu utjecati na visinu te štete. Tako je pravilno s naslova pretrpljenih fizičkih boli prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 20.000,00 kn, a drugostupanjski je ovaj iznos prihvatio kao primjeren. Pravilno je pak drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i tužitelju dosudio s naslova duševnih boli zbog umanjenja životnog aktiviteta, umjesto iznosa od 55.000,00 kn dosuđenog prvostupanjskom presudom, sada iznos od 45.000,00 kn. Isto je tako pravilno drugostupanjski sud postupio kada je dosuđenu naknadu od 15.000,00 kn prvostupanjskom presudom, a s naslova duševnih boli zbog pretrpljenog straha snizio i tako dosudio tužitelju po ovoj osnovi iznos od 10.000,00 kn. Suprotno tvrdnjama revizije drugostupanjski je sud pravilno obvezao revidenta i na isplatu zakonske zatezne kamate na presuđene iznose sa tijekom od prvostupanjskog presuđenja, kada je ova šteta i utvrđena, a pozivom na odredbu iz čl. 377. ZOO.

Valjalo je zato u svemu reviziju prvotuženika kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 26. siječnja 2000.g.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.