Rev-1480/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1480/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz C., zastupanog po punomoćniku M. D., odvjetniku iz V., protiv tuženika „J. o.“ d.d. iz S., Podružnica O., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu „G. & P.“ iz Z., Poslovnica O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-543/09-3 od 7. srpnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji broj P-343/07-27 od 23. prosinca 2008., u sjednici održanoj 12. prosinca 2012.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužene kao neosnovana protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-543/09-3 od 7. srpnja 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji broj P-343/07-27 od 23. prosinca 2008. u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

r i j e š i o j e:

Ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-543/09-3 od 7. srpnja 2009. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji broj P-343/07-27 od 23. prosinca 2008. u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka, te se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime izgubljene zarade za razdoblje od 2001. pa do 2008. isplati naknadu štete u iznosima i sa zakonskom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, te da na ime buduće rente tužena isplaćuju tužitelju iznos od 2.355,00 kn počev od 24. prosinca 2008. pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10-og u mjesecu za prethodni mjesec u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 58.425,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da revizijski sud prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija je djelomično osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade koju tužitelj trpi zbog nesposobnosti za rad uslijed povreda koje je tužitelj zadobio štetnog događaja.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj dana 24. lipnja 2001. stradao u prometnoj nezgodi kao putnik u osobnom automobilu reg. oznake …,

- da je štetnog događaja zadobio teške tjelesne ozljede,

- da je tuženik odgovoran za naknadu štete tužitelju obzirom da je štetni događaj prouzročio osiguranik tuženika,

- da su stranke sklopile nagodbu kojom je tužena tužitelju na ime naknade nematerijalne štete isplatila iznos od 120.000,00 kn,

- da je kod tužitelja nakon štetnog događaja nastupila trajna nesposobnost za rad i to iz uzroka koji su 80% vezani za traumatizaciju i povrede zadobivene štetnog događaja, a 20% od ostalih bolesti,

- da je tužitelj bio zaposlen s manjim prekidima od 1. travnja 1978. pa do 20. veljače 2001. (ukupno nepune 22 godine), a da je neposredno prije štetnog događaja radio na crno,

- da bi izgubljena zarada tužitelja prema plaći NKV radnika u građevinarstvu za 2001. iznosila 10.185,21 kn, za 2002. u iznosila bi 20.592,00 kn, za 2003. iznosila bi 23.808,00 kn, za 2004. iznosila bi godišnje 24.168,00 kn, za 2005. iznosila bi 24.372,00 kn, za 2006. iznosila bi 26.292,00 kn i za 2007. iznosila bi 28.260,00 kn, te bi ubuduće tužitelj mjesečno ostvarivao plaću od 2.355,00 kn.

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade materijalne štete za izgubljenu zaradu osnovan, jer je tužitelj uslijed povreda zadobivenih štetnog događaja, a posebno u odnosu na psihički status, trajno radno nesposoban, slijedom čega mu je tužena u smislu odredbe čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) dužna naknaditi tu vrstu materijalne štete uključujući i izgubljenu zaradu kao rentu ubuduće.

Tužena u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i čl. 354. st. 1. u svezi čl. 300. st. 2. i čl. 220. st. 2. ZPP. Navedeni revizijski razlog tužena ističe u odnosu na odluku o glavnoj stvari, te u odnosu na troškove parničnog postupka. Tuženik tako smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 300. st. 2. i čl. 220. st. 2. ZPP, jer nije odlučio o dokaznim prijedlozima tuženika za saslušanje svjedoka Begić Nede, kao i o pribavljanju podataka od Porezne uprave da li je uopće isti imao registriran obrt za vođenje građevinskih radova u vrijeme štetnog događaja. Tuženik smatra da niti prvostupanjski, a niti drugostupanjski sud nisu obrazložili zbog čega sud nije prihvatio izvođenje navedenih dokaza, slijedom čega da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. U odnosu na troškove parničnog postupka tuženik također smatra da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da obje nižestupanjske presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama u svezi odluke o parničnom trošku.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik smatra da nije bilo pretpostavki iz čl. 195. st. 2. ZOO za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade iz razloga što tužitelj u trenutku štetnog događaja nije bio zaposlen, da se izgubljena zarada tužitelju nije mogla izračunati i prihvatiti u odnosu na prosječnu plaću NKV radnika za područje županije u kojoj tužitelj živi već je eventualno izgubljenu zaradu trebalo određivati sukladno plaći koju je tužitelj primao u trenutku štetnog događaja, a u kojem trenutku da zapravo tužitelj uopće nije bio zaposlen. Pored toga tuženik ističe da je obzirom na smanjenje životne aktivnosti i radnu nesposobnost tužitelj trebao zatražiti od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priznanje prava na invalidsku mirovinu, a što isti nije učinio, pa se to treba uzeti u obzir kod njegovog zahtjeva za naknadu štete na ime izgubljene zarade. Tuženik smatra i da tužitelj ne bi imao pravo na zatraženu naknadu štete iz razloga što kod njega postoji preostala radna sposobnost. U odnosu če da su sudovi pogrešno obračunali trošak na troškove parničnog postupka tuženik isti

obzirom na broj održanih ročišta nakon što su stranke postigle sporazum u odnosu na potraživanje naknade nematerijalne štete.

Nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 220. st. 2. i čl. 300. st. 2. ZPP u odnosu na odluku o glavnoj stvari. Obje nižestupanjske presude sadrže sve razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti između izreke i obrazloženja, kao i između razloga nižestupanjskih odluka i stanja spisa. Slijedom navedenog, obje nižestupanjske presude mogu se u cijelosti ispitati u odnosu na odluku o glavnoj stvari. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 300. st. 2. i čl. 220. st. 2. ZPP, jer činjenica da prvostupanjski sud nije donio raspravno rješenje da neće provoditi određeni dokaz nije sama po sebi od takvog značaja da bi utjecala na donošenje zakonite odluke. Stoga činjenica da sud dokaze koje navodi u reviziji tuženik nije rješenjem odbio i obrazložio zbog čega odbija izvođenje tih dokaza, nije od značaja za donošenje zakonite odluke, slijedom čega nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Isto se odnosi i na odredbu čl. 220. st. 2. ZPP, jer upravo temeljem te odredbe ZPP-a je pravo suda da odlučuje o tome koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je stoga prvostupanjski sud odlučio ne provoditi dokaze saslušanjem predloženog svjedoka od tuženika i pribavljati podatake od nadležne Porezne uprave, jer je iz drugih provedenih dokaza i isprava u spisu se moglo zaključiti o osnovanosti zahtjeva za naknadu izgubljene zarade tužitelja. Obzirom da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

Međutim, osnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u odnosu na odluku drugostupanjskog suda u svezi troškova parničnog postupka. Naime, iako je tuženik u žalbi istaknuo identične razloge zbog čega pobija odluku prvostupanjskog suda u svezi određenih troškova parničnog postupka, drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke paušalno samo prihvaća da je odluka o trošku prvostupanjskog suda pravilna ne navodeći razloge za takav svoj zaključak, a posebno obzirom na navode tuženika u žalbi u kojima isti osporava trošak parničnog postupka koji je obračunao i odredio prvostupanjski sud. Stoga je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u svezi odluke o troškovima, te je u tom dijelu drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti temeljem čl. 394. st. 1. ZPP i u tom dijelu predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na pobijanu odluku o glavnoj stvari.

Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili odredbu čl. 195. st. 2. ZOO kada su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade materijalne štete za izgubljenu zaradu počev od dana štetnog događaja pa nadalje. U postupku je utvrđeno da je tužitelj prije štetnog događaja u razdoblju od 1. travnja 1978. pa do 20. veljače 2001. bio ukupno u radnom odnosu nepune 22 godine sa manjim prekidima. Već iz same te činjenice proizlazi da je u razdoblju od preko 20 godina tužitelj imao zasnovan radni odnos, slijedom čega je pravilan zaključak sudova da bi prema redovnom tijeku stvari tužitelj i nakon štetnog događaja bio zaposlen i obavljao poslove NKV radnika. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda stoga ne bi đaja bio zaposlen, iako iz potvrde bilo bitno da je tužitelj u samom trenutku štetnog doga

građevinskog obrta B. N. iz P. P. je proizlazilo da je tužitelj kod istog radio „na crno“ od 1. travnja 2001. pa do štetnog događaja 24. lipnja 2001. Stoga nije osnovan prigovor tuženika u reviziji da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade, jer u trenutku štetnog događaja da tužitelj nije bio zaposlen.

Slijedom navedenog nije osnovan niti prigovor tuženika u reviziji da se visina izgubljene zarade može jedino izračunati prema visini plaće koju je ostvarivao tužitelj, ukoliko je bio zaposlen, u trenutku štetnog događaja. Pravilno su nižestupanjski sudovi kod izračunavanja visine izgubljene zarade prihvatili da je izgubljena zarada u visini plaće koju bi ostvarivao prosječno NKV radnik u građevinskom sektoru što je primjereno stručnoj spremi i obrazovanju tužitelja, te poslovima koje je do štetnog događaja obavljao. Nije u pravu tuženik kada smatra da je tužitelj trebao podnijeti zahtjev za invalidsku mirovinu, pa da bi eventualno imao pravo samo na razliku potraživanja izgubljene zarade, jer prema pravnom shvaćanju ovoga suda odgovorna osoba dužna je u smislu čl. 195. st. 2. ZOO naknaditi svu štetu zbog nesposobnosti za rad i gubitka zarade pri čemu oštećeni nije dužan podnijeti zahtjev za invalidsku mirovinu.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelju pripada pravo na naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade, jer je u postupku utvrđeno da je kod tužitelja uslijed posljedica štetnog događaja i zadobivenih povreda, posebno psihičkog stanja kao posljedice traumatizacije došlo do radne nesposobnosti čiji je uzrok od 80% vezan za posljedice štetnog događaja, a u 20% ostalih bolesti tužitelja. Obzirom na takav nalaz i mišljenje vještaka medicine rada E. S.-T. ne može se uzeti da kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost od 20%, jer je u ukupnosti tužitelj radno nesposoban upravo zbog posljedica zadobivenih štetnog događaja. Stoga je tuženik u cijelosti odgovoran za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade u visini kako je to za svaku godinu nakon štetnog događaja izračunao sudski vještak knjigovodstvene struke za NKV radnika u građevinarstvu u Vukovarsko- srijemskoj županiji. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i nižestupanjski sudovi su pravilno prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade štete i izgubljene zarade počev od dana štetnog događaja.

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi u odnosu na odluku o glavnoj stvari u tom dijelu je reviziju tuženika valjalo odbiti temeljem čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 12. prosinca 2012.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.