Revr-527/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 527/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Z. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u S., protiv tuženika „D.“ d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-240/08 od 27. ožujka 2008., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2602/05 od 27. travnja 2007., u sjednici održanoj 25. studenoga 2009.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena tuženikova odluka od 21. veljače 2002. o otkazu ugovora o radu tužitelju (toč. 1. izreke), tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju na ime neisplaćene plaće i naknade plaće zbog nezakonitog otkaza iznos od 12.479,63 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci, dok je ostali dio zahtjeva za kamate odbijen (toč. 2.), te isplatiti tužitelju na ime otpremnine iznos od 9.862,32 kn (toč. 3. izreke), kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 15.006,00 kn (toč. 4. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 1. izreke (nedopuštenost odluke o otkazu) i pod toč. 2. u pobijanom dosuđujućem dijelu (isplata plaće), dok je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod toč. 3. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine u iznosu od 9.862,32 kn sa zateznom kamatom. Ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju na ime cjelokupnog parničnog troška iznos od 10.516,40 kn.

Protiv te drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda od 29. kolovoza 2008. (tuženik protiv istog nije izjavio žalbu) odbačena je kao nedopuštena tuženikova revizija protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prvostupanjska presuda potvrđena pod toč. 2. izreke te preinačena pod toč. 3. izreke.

Stoga je predmet ispitivanja u revizijskom stadiju postupka samo zakonitost predmetne odluke o otkazu ugovora o radu.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama ZPP, a obje presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama te nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Pritom je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, pa stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se opisno ukazuje revizijom.

U ovom predmetu je riječ o otkazu ugovora o radu zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) - u smislu odredbe čl. 106. st. 1. podst. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 - dalje ZR).

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, u bitnome, proizlazi:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu trgovačkog predstavnika, u organizacijskoj jedinici P. S.,

- da je odlukom tuženika od 21. siječnja 2002. tužitelju otkazan ugovor o radu, a kao razlog tomu u obrazloženju odluke navodi se da je uslijed gospodarskih razloga i smanjenja opsega posla prestala potreba za radom tužitelja,

- da tuženikov zahtjev od 17. siječnja 2002. upućen radničkom vijeću radi savjetovanja o namjeravanoj odluci otkazivanja ugovora o radu nije detaljno obrazložen, tj. ne sadrži sve potrebne podatke u smislu čl. 145. st. 3. ZR,

- da se radničko vijeće dopisom od 21. siječnja 2002. očitovalo da nema primjedbi na namjeravanu odluku o otkazu.

Nižestupanjski sudovi temelju odluku na stajalištu da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju nedopuštena iz sljedećih razloga:

- jer tuženik prije donošenja odluke o otkazu nije proveo postupak savjetovanja sa radničkim vijećem u skladu s odredbama čl. 145. ZR, slijedom čega je predmetna odluka o otkazu ništava u smislu čl. 145. st. 11. ZR,

- jer tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR, tj. nije dokazao da je prestala potreba za radom tužitelja.

Prije svega, opravdano tuženik u reviziji prigovara zaključku sudova da je predmetni otkaz nedopušten, odnosno odluka o otkazu ništava zbog povrede procedure savjetovanja u smislu čl. 145. ZR.

Prema odredbama čl. 145. st. 1. i 3. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika (takvom se smatra i odluka o otkazu - st. 2. podst. 2. istoga članka) poslodavac se mora sa radničkim vijećem savjetovati o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću priopćiti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanja njezina utjecaja na položaj radnika, s time da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravovremeno, tako da mu se omogući da daje primjedbe i prijedloge, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

Odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovog Zakona o obvezi savjetovanja sa radničkim vijećem je ništava, a kako je to propisano odredbom čl. 145. st. 11. ZR. Utvrđenje u tom pogledu sudovi zasnivaju na sadržaju zahtjeva upućenog radničkom vijeću u kojem se u odnosu na tužitelja navodi da je „prestala potreba za njegovim radom zbog smanjenja poslova – gospodarski razlozi“, smatrajući da time radničkom vijeću nisu priopćeni svi podaci u smislu odredbe čl. 145. st. 3. ZR.

Međutim, već sama činjenica da se radničko vijeće očitovalo o namjeravanoj odluci o otkazu na temelju priopćenih mu podataka, ne nalazeći potrebnim zatražiti dopunu istih, ukazuje da radničkom vijeću nije bilo onemogućeno izjašnjenje, pa se stoga po ocjeni ovoga suda u ovom slučaju ne može govoriti o povredi postupka savjetovanja sa radničkim vijećem, uslijed čega bi predmetna odluka o otkazu bila ništava.

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da je odluka tuženika donesena protivno odredbama ZR o obveznom savjetovanju sa radničkim vijećem i pogrešno utvrdili tu odluku ništavom temeljem čl. 145. st. 11. ZR, pa je utoliko taj prigovor revidenta osnovan. No, predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju nižestupanjski sudovi su ocijenili nedopuštenom i zbog neispunjenja pretpostavki iz čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR - a time su po ocjeni ovoga suda pravilno primijenili materijalno pravo.

Prema toj zakonskoj odredbi, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Prema utvrđenju sudova tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu zakonske odredbe, tj. prestanak potrebe za obavljanjem tužiteljeva posla uslijed poremećaja u poslovanju i smanjenja opsega posla, a niti je dokazao ostale, dodatne uvjete iz st. 2.-4. čl. 106. ZR za dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza (da nije mogao zaposliti tužitelja na nekim drugim poslovima, da je vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete tužitelja, te da nije mogao obrazovati ili osposobiti tužitelja za rad na nekim drugim poslovima, odnosno da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi tužitelja za rad na nekim drugim poslovima).

Osporavajući pravilnost rečenog stajališta nižestupanjskih sudova tuženik u reviziji uglavnom ponavlja paušalnu tvrdnju o postojanju opravdanih razloga za otkaz u smislu čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR, pri čemu navodi da je činjenično stanje u tom pravcu pogrešno utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima.

Na takve navode treba, prije svega, odgovoriti da se u smislu čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Također, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava može se temeljiti samo na činjenicama koje su utvrđene u postupku, a ne na nekom drugom činjeničnom stanju

- kako to čini revident.

Zbog toga rečeni prigovor revidenta nije od utjecaja na pravilnost stajališta nižestupanjskih sudova.

Kako, dakle, tuženik na kojemu je teret dokaza (čl. 112. st. 1. ZR) nije dokazao da je imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 106. st. 1. podst. 1. ZR) kada su utvrdili da je otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju – nedopušten.

Iz tih razloga na temelju čl. 393. ZPP je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 25. studenoga 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.