IV Kž-107/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž-107/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Ane Garačić, kao članova vijeća i tajnice u vijeću – sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv Ž. H.-K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ-a, odlučujući o žalbi ošt. kao tužitelja, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 6. srpnja 1999. godine, broj: Kio-215/98 (Kv-96/99), u sjednici održanoj 8. veljače 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba oštećenih kao tužitelja K. i F.S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 190. st. 3. ZKP, u povodu neslaganja istražnog suca, izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Varaždinu, odbilo je kao neosnovan istražni zahtjev oštećenih kao tužitelja podnesen protiv okr. H.-K.M. i okr. H.-K.Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ-a.

Protiv tog rješenja žale se oštećenici kao tužitelji, s prijedlogom da se ono preinači i prihvati istražni zahtjev, te odredi provođenje istrage protiv okrivljenika, odnosno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Suprotno navodima žalbe, ovaj Vrhovni sud smatra, da je u pravu sud prvog stupnja kada je odbio istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja, kao neosnovan.

Naime, oštećenici kao tužitelji u svojoj žalbi navode da se rješenje zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, “jer nije proveden dokazni postupak”, nasuprot kojem prigovoru, valja istaći, da je istražni sudac postupao u smislu čl. 189. st. 1. ZKP i čl. 190. st. 3. ZKP, iz kojeg razloga nisu saslušavani svjedoci predloženi u istražnom zahtjevu.

Nadalje, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da oštećenici kao tužitelji učin kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ-a, vide u činjenici što im osumnjičenici nisu vratili pozajmljeni novac, kao i iz razloga što je nekretnina koja je poslužila kao sredstvo osiguranja povrata navedene pozajmice u trenutku kada su oni potpisali sporazum o pozajmici već bila opterećena pravom zaloga u korist C. banke Č., na ime kredita koje je, ranije, ista banka odobrila osumnjičenicima.

Konkretno, radi se o dva kredita, jednom na iznos od 13.339 DEM, i drugom na iznos od 90.000 DEM. U odnosu na prvi navedeni kredit oštećenici niti ne spore da su u trenutku sklapanja sporazuma znali da je nekretnina opterećena pravom zaloga u odnosu na taj kredit. Što se tiče drugog kredita (na iznos od 90.000 DEM), valja istaći da je banka osumnjičenicima izdala brisovno očitovanje, radi brisanja upisanog založnog prava 28. listopada 1992. godine, no 3. veljače 1995. godine izdala je ništavost navedenog brisovnog očitovanja, pa je ponovno valjalo uknjižiti pravo zaloga, u korist navedene banke, iz kojeg su razloga oštećenici kao tužitelji sa svojim pravom zaloga upisani pod rednim brojem 3. na teretnom listu izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu.

Prvenstveno valja reći da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da nema osnovane sumnje da bi II-osum. M.H.-K. počinila navedeno kazneno djelo, jer ni na koji način nije sudjelovala u radnjama izvršenja kaznenog djela.

Što se tiče I-osumnjičenika Ž.H.-K. i po ocjeni ovog suda, u njegovim se radnjama ne stječu bitna obilježja bića kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ.

Ovo iz razloga, jer je osumnjičenik oštećenicima kao tužiteljima kao sredstvo osiguranja povrata pozajmice dozvolio uknjižbu prava zaloga na svojoj nekretnini, a novac koji je od njih pozajmio služio mu je kao obrtni kapital, jer je građevinski obrtnik, no kako nije poslovao kako je planirao, pozajmljeni novac nije vratio. Kako je, dakle, osumnjičenik naknadno zapao u financijske poteškoće, a oštećenici su mogli prije zaključenja sporazuma provjeriti je li predmetna nekretnina opterećena pravom zaloga ili ne, to neovisno od činjenice o kojem se iznosu štete radi te kakovi su bili odnosi između osumnjičenika i C. banke Č., djelu nedostaje subjektivni elemenat, odnosno nema dokaza koji bi upućivali na postojanje prijevarne namjere u trenutku zaključenja posla. Ovdje se radi o građanskopravnom odnosu sa svim pravima i obvezama iz tog odnosa.

Stoga, s pravom je sud prvog stupnja odbio istražni zahtjev oštećenika kao tužitelja, kao neosnovan, jer se u konkretnom slučaju ukazuje potreba za postupanjem pred građanskim sudom kao stvarno i mjesno nadležnim u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom navedenog, valjalo je, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP riješiti kao u izreci.

U Zagrebu, 8. veljače 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.