P-494/2023-46 · Općinski sud u Zlataru

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ulica Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-494/2023-46

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EP iz [adresa], E [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Josipa Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, zaključene 6. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i tuženika, te presude javno objavljene 15. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe Ugovora kreditu broj 9012736030 od 5. srpnja 2007. godine sklopljenog između tužiteljice EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, i to odredbe kojima se ugovora promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, i to odredba pod točkom 1. predmetnog Ugovora kojom se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 57.837,49 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, odredbe pod točkom 4. predmetnog Ugovora kojima se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, kojom tuženik može promijeniti visinu kamatne stope i kojom je određeno da se kamata obračunava u CHF, odredba pod točkom 6. predmetnog Ugovora kojim je tuženiku omogućeno naplaćivati zakonsku zateznu kamatu u CHF u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja kamate, odredbe pod točkom 7. predmetnog Ugovora kojima se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u iznosu od 57.837,49 CHF i kamate iz točke 4. Ugovora u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan otplate te po kojoj je tužiteljica pristala da tuženik povisi ili snizi anuitete te se obvezala plaćati tako izmijenjene anuitete, te odredba pod točkom 10. predmetnog Ugovora prema kojoj se tužiteljica obvezala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 3.774,49 EUR (tritisućesedamstosedamdesetčetirieura- četrdesetdevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, koje se za razdoblje do 01. siječnja 2023. godine određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje kamate teku na iznos od 3.774,49 EUR od 17. prosinca 2015. godine do isplate, a u roku 15 dana od donošenja ove presude.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.092,39 EUR

(dvijetisućedevedesetdvaeuratridesetdevetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenje prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana od donošenja ove presude.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su tužiteljica i tuženik dana 5. srpnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9012736030 (dalje u tekstu: “Ugovor“), a temeljem kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 57.837,49 CHF. Dana 16. prosinca 2015. godine tužiteljica i tuženik da su sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012736030 u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF na način da je isti denominiran u kune s valutnom klauzulom EUR prema kojom je iznos preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. godine 25.330,11 EUR.

Osim toga, utvrđena je razlika anuiteta u iznosu od 4.542,53 EUR, a člankom 7. Dodatka Ugovoru definirani su uvjeti otplate u EUR prema kojima je visina redovne kamate 5,48 % godišnje. U vrijeme sklapanja Ugovora, kao i u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru tužiteljica i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih anuiteta.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem od P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine donesenom temeljem kolektivne tužbe Udruga potrošača protiv 8 banaka, uključujući tuženika, utvrđeno je da su iste u razdoblju od 2004. godine do 2008. godine povrijedile kolektivna prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa kao promjenjiva, pri čemu prilikom zaključenja predmetnih ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nisu kao trgovci potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno odredbama članaka 81. i 82.

Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP). Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisnoj o odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine i u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Dakle, pravomoćno je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju između 2004. godine i 2008. godine kojima se iznos duga veže uz valutnu klauzulu u CHF te ugovora promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci tuženika.

Navedena pravomoćna presuda da sukladno članku 138.a ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2868/2018 od 12. prosinca 2019. godine utvrđeno je kako korisnici kredita sklapanjem dodatka ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija kredita, nisu izgubili pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a kako bi temeljem toga ostvarili prava zahtijevati isplatu pripadajućih novčanih iznosa.

Sukladno navedenoj sudskoj praksi, pred sudovima na području cijele Republike Hrvatske su donesene pravomoćne prvostupanjske presude prema kojima su banke, uključujući i tuženika, dužne korisnicima kredita vratiti iznose koje su stekle bez osnove, temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužiteljica da je prije podnošenja ove tužbe pribavila izračun iznosa koji je tuženik obvezan isplatiti istoj na ime stjecanja bez osnove, odnosno iznosa koje je tužiteljica pretplatila uslijed ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a koji joj nisu priznati prilikom konverzije.

Prema navedenom izračunu, tužiteljici da prilikom konverzije kredita nisu priznati pretplaćeni iznosi po pojedinom anuitetu iz fiksnog otplatnog plana u CHF za razdoblje od 15. rujna 2007.g. do 16. prosinca 2015. godine u ukupnom iznosu od 3.832,56 EUR ili 28.876,43 kune. Ovaj izračun da uzima u obzir tečajne razlike po pojedinom anuitetu do 16. prosinca 2015. godine, zatezne kamate na tečajne razlike do 16. prosinca 2015. godine te je umanjen za pretplatu (više plaćeno) po konverziji na dan 16. prosinca 2015. godine.

1.2. Slijedom svega navedenog, a prema preciziranom tužbenom zahtjevu kojeg je tužiteljica precizirala nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja , i to, u podnesku od 24.2..2025. (listovi 357 – 359 spisa), tužiteljica predlaže da sud donese presudu, kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Ne osporava da su tužitelj i tuženik dana 10.5.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012491826, te nadalje navodi, da su dana 11.12.2015. sklopili Dodatak tom ugovoru o kreditu (Dodatak ugovoru).Tuženik navodi da su tvrdnje tužitelja u tužbi neosnovane jer je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom RH, stajalištem Vrhovnog suda RH i zakonom. Nadalje, tuženik napominje da je odredbom članka 502.n st.

1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda RH iz oglednog postupka u predmetu Gos- 1/2019, a u istome da je utvrđeno da su kreditne institucije, zajedno s tuženikom, bile su dužne postupati po ZID ZPK, dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. ZID ZPK da je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.

Uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK. Pravomoćnim presudama hrvatskih sudova kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (i argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke).Utvrđenja iz presude Suda EU Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari Konačno, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da, sukladno odredbi članka 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR.

Pravna posljedica navedenog zaključka da je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom. Tužitelj da je kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, pa bi tužitelj usvajanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate.

Svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom da dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona. Stoga, inicijalno sklopljeni ugovor o kreditu s CHF klauzulom da više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom RH i odredbama prava Europske Unije.

CHF. Sukladno svemu prethodno navedenom, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

2.1. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja, navodeći da je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) da je u presudi poslovni broj Rev-x 183/11-2 odlučio sljedeće: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. tuženik ističe prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ (tako i Rev 1666/11 od 6.5.2015, Rev 141/2006 od 22.2.2006 i Rev-x 808/11-2 od 12.9.2012).

2.2. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto da proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž- 6632/17). Presuda u kolektivnom sporu da nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Prema navedenom, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva da se ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku.

2.3. Odredbom članka 22. ZOO-a da je propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije (Sud EU) da je u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli da je unesena u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Sud EU da je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Međutim, ako bi sud smatrao da bi trebalo utvrđivati okolnosti na koje se poziva tužitelj, tuženik ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a.

2.4. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru da je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 192 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke ,da su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st.

1. ZZP-a iz 2003., da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, da se obvezuje korisniku kredita, ovdje 90.000,00 CHF.

Nadalje, odredbom članka 12.10. ugovora o kreditu da je određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj, solidarni dužnik i založni dužnici izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe da su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa da je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju da predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu, te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj da je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Nadalje, tužitelju da nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Dapače, Hrvatska narodna banka da je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj ima saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK.

Nadalje, VTSRH da je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno da navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. da je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli da nije dopuštena. Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu da je propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji.

Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj da je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila.

Tužitelj da je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te da je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, kao i naložiti tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove ovog postupka.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio i prigovor radi prebijanja u odnosu na razliku priznatu tužiteljici u provedenoj konverziji, te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži, odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužiteljica, a koji prigovor radi prebijanja je specificirao tek u podnesku od 1. travnja 2025., prema kojem predlaže da se s osnove preplate utvrđene konverzijom utvrdi tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.687,48 EUR te za sve negativne razlike za koje je naveo da će ih specificirati po provedenom vještačenju, a što nakon provedenog vještačenja nije učinio.

4. S obzirom na navedeno, prilikom odlučivanja u ovom postupku sud uopće nije uzeo u obzir tuženikov prigovor radi prebijanja naveden pod točkom 3. obrazloženja, s obzirom da je tuženik prigovor radi prebijanja na način da isti bude točno određen u visini bio u obvezi postaviti najkasnije do zaključenja prethodnog ročišta, a što isti u konkretnom slučaju nije učinio.

5. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u preslike Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2007. broj 9012736030 (dalje u tekstu: “Ugovor“), a temeljem kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u iznosu od 57.837,49 CHF, Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012736030 od 16. prosinca 2015., u početni otplatni plan kredita broj 9012736030, u pregled svih uplata po kreditu 9012736030, saslušao je tužiteljicu kao stranku, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

6. U ovom postupku između stranaka je nesporno:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 5. srpnja 2007, zaključili Ugovor o kreditu broj 9012736030 kojim je tuženik tužiteljici pozajmio iznos od 57.837,49 švicarskih franaka (CHF) s rokom otplate kredita od 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju iz tečajne liste Privredne banke Zagreb za CHF važeće na dan plaćanja, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke koja je na dan sklapanja Ugovora iznosima 4,35 % godišnje

- da su tužiteljica i tuženik 16.12.2015. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena je konverzija tog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015),

7. Sporno je:

- jesu li odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 5. srpnja 2007. broj 9012736030, kojima je je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje predmetne tužbe s obzirom da je kredit konvertiran

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebno uzevši u obzir činjenicu što je kredit konvertiran

- da li je nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja,

- visina potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.

8. U odnosu na utvrđenje ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 10. svibnja 2007., broj 9012491826 kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, o tom predmetu spora vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je, 4. srpnja 2013., donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97.

Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula T i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 TP i UP od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, st. 4. čl. 81 ZZP-a, određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, što tuženik u ovom postupku nije uspio dokazati.

10. Naime, po prijedlogu tužiteljice, sud je u ovom postupku, na okolnost načina pregovaranja u fazi zaključenja predmetnog Ugovora, proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je predmetni kredit podigla za potrebe adaptacije obiteljske kuće. Malo se raspitivala o uvjetima i u drugim bankama, pa joj se učinilo da je PBZ nudila najpovoljnije uvijete, a imali su i pogodnosti za osobe mlađe od 40 godina, a kako je u to vrijeme imala 39 godina, odlučila je kredit ugovoriti u navedenoj banci. Sjeća se da kada sam došla u banku, da je razgovarala s jednom mlađom djelatnicom, koja joj je rekla da u ponudi imaju kredite u eurima i u CHF, ali da je ugovaranje u CHF puno povoljnije, jer je manja kamata.

Također se sjeća da je pitala da joj se pojasni malo o kreditu u CHF s obzirom da se do tada nije susretala s takvim kreditom, na što joj je djelatnica odgovorila da je CHF stabilna valuta, te da ne bi trebalo biti nikakvih problema oko toga. Kredit je podigla na period od 20 godina, s obzirom da je uvjet bio da joj mjesečni iznos rate ne prelazi trećinu njezine plaće. Napominje da je kredit podigla 5. srpnja 2007., a već krajem kolovoza te iste godine, dakle za manje od 2 mjeseca od ugovaranja kredita, dobila je obavijest od banke o promjeni visine mjesečnog anuiteta, na način da je isti već tada predstavljao polovicu njezine plaće. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu, nitko joj nije spominjao mogućnost promjene kamatne stope, odnosno promjene ugovorenog mjesečnog anuiteta.

Ne može se točno sjetiti, ali misli da joj nitko nije protumačio odredbe ugovora o kreditu i mora priznati da je sada sasvim drugačija situacija kada dođe u banku i to na način da sada djelatnici banke detaljnije pojašnjavaju sve pojedinosti. Također je iskazala da je 2015., čini joj se putem medija, saznala za mogućnost konvertiranja, tako da je otišla u banku, te je zaključila Ugovor o konverziji i nakon toga joj je mjesečna rata kredita bila oko 200,00 eura. Također se sjeća da su joj tom prilikom u banci rekli da će joj umanjiti mjesečni iznos rate zbog postojanja preplate po kreditu.

Napominje da ovaj kredit još uvijek otplaćuje, te da je zbog povećanja mjesečnog iznosa anuiteta, bila prinuđena podići drugi nenamjenski kredit i to u eurima, sa dosta visokom kamatom, a imajući u vidu troškove života i sve životne potrebe, ali drugu opciju nije imala. I na kraju je još iskazala da sigurno ne bih zaključila ugovor o kreditu da joj je djelatnik banke prilikom pregovaranja rekao da postoji mogućnost da joj mjesečna rata kredita sa prvotnog iznosa od cca 1.450,00 kuna naraste do iznosa od 2.250,00 kuna i to u roku od mjesec i pol dana.

11. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor ponuđen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njom nije pregovaralo, niti su joj objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti je bila upozorena na mogućnost nekontroliranog rasta tečaja CHF u odnosu na kune.

12. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigla kao fizička osoba i za adaptaciju obiteljske kuće, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog predmetnog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07 jer tuženik nije dokazao suprotno.

13. Tuženik u ovom sporu na okolnost da je u konkretnom slučaju s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornim odredbama nije predložio niti jedan dokaz, već je jedino na okolnost da je tužitelj bio informiran o svim rizicima rasta tečaja CHF-a predložio dokaz uvidom u Priopćenje Hrvatske narodne banke- Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak". Međutim, na ovaj način tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovarao jer, sve i da je tužiteljica bila upoznata s navedenim priopćenjem HNB-a, to ne znači i da je bio valjano informirana o rizicima zaključivanja ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, a naročito ne dokazuje da je tuženik s tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog Ugovora pojedinačno pregovarao.

14. Slijedom navedenog, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su, u smislu odredbi čl. 96 i 97. ZZP/07, odredbe Ugovora o kreditu broj, u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, ništetne.

15. Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

16. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužiteljica ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik nepošteni stjecatelj, pa zakonsku zateznu kamatu na utuženi iznos glavnice tužiteljici valja priznati od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa .

17. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to, na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a isti je počeo je ponovno teći od 8. lipnja 2018., te kako je predmetna tužba podnijeta 8. rujna 2022., to proizlazi da je ista je podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne

18. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što je u skladu i s odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

19. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

20. Po stavu ovog suda, tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe kako bi ostvarila potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže navedeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a, temeljem kojih je provedena konverzija, niti sklopljen Dodatak Ugovoru kojim je provedena konverzija, ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost je utvrđena. Isto tako, provedena konverzija kao takva, niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, potpisnicima iste. Isto tako, u konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom zaključenja Dodataka Ugovoru.

21. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je kredit konvertiran u kredit vezan uz valutu EUR.

22. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje.

23. Iz pisanog nalaza i mišljenja od 18. rujna 2024. vještaka dipl. oec. Darka Prpića od 25. listopada 2024. proizlazi sljedeće:

23.1. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 45.922,12 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 6.094,97 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos. Vještak je u daljnjem dijelu pisanog nalaza i mišljenja tabelarno prikazao visinu i datume dospijeća svakog pojedinačnog više plaćenog anuiteta.

23.2. Člankom 3. Dodatka Ugovora o kreditu (list 17 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. iznosi 4.542,53 EUR.

23.3. Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Ukoliko, preplatu utvrđenu konverzijom do strane Banke oduzmemo od više plaćenih razlika anuiteta s osnove tečaja (točka 1. zaključka nalaza) dobili bi iznos od 1.552,44 EUR:

24. Tuženik nije imao primjedbi što se tiče računskog dijela nalaza i mišljenja vještaka, već je i dalje ostao kod svojih primjedbi koje se tiču pravne osnove potraživanja, dok je tužiteljica je na naprijed navedeni nalaz i mišljenje vještaka, u podnesku od 21.11.2024., iznijela primjedbe način da je je isti uzeo u obzir samo pretplate izvršene po Ugovoru u o kreditu zaključno sa 15. rujna 2015. godine, te smatra da je isto neispravno i protivno zadatku koji je zadan vještaku. Naime, tvrdi da zadatak vještaku ne sadrži određeno vremensko razdoblje za koje je trebalo izvršiti obračun pretplate.

Isto tako, iz dokumentacije koja prileži spisu, poput Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012736030 koji je sklopljen 16. prosinca 2015. godine da jasno proizlazi kako je trebalo obračunati barem pretplate učinjene do 16. prosinca 2015. godine jer su do toga datuma izvršavane uplate po Ugovoru o kreditu koji je bio sklopljen u valuti švicarski franak, dok je sklapanjem Dodatka isti konvertiran u valutu euro. Dalje, tužiteljica ukazuje i kako se iz zaprimljenog nalaza i mišljenja (konkretno tablice sadržane u točci 3.) može utvrditi kako isti sadržava i negativne tečajne razlike te za iste umanjuje ukupni iznos pretplate po kreditu.

Navodi da je sud na ročištu održanom dana 12. travnja 2024. godine odbio prijedlog tuženika da se uračunavaju i negativne tečajne razlike, te stoga tužiteljica smatra kako su zaprimljeni nalaz i mišljenje u suprotnosti sa raspravnim rješenjem suda i da ga u tom dijelu treba ispraviti.. Dalje, tužiteljica ukazuje i kako iz zaprimljenog mišljenja i nalaza nije vidljivo da je vještak obračunao zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose, a koje se obračunavaju od svakog pojedinog dana izvršenja uplate do dana obračuna konverzije. Naime, na stranici 8. mišljenja je evidentno kako je vještak naveo kako je pravno pitanje „hoće li se pretplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog tečaja“, dok pritom ne izračunava koliko bi pretplata iznosila u stanju da se zauzme ovo (ispravno) pravno stajalište da tužiteljica ima pravo na zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose.

Naime, tvrdi da, temeljem odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, tužiteljica ima pravo na zakonske zatezne kamate na svaki iznos pretplate od trenutka izvršenja pojedine uplate koja se smatra pretplatom po kreditu, te da iz tog razloga vještak treba obračunati i zakonsku zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos pa do trenutka obračuna konverzije i potom od iste oduzeti pretplatu utvrđenu konverzijom. Zaprimljeni nalaz i mišljenje da ne sadrži obračun zakonskih zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose pretplata, niti je vidljivo koliko isti ukupno iznosi, niti je od istog oduzeta pretplata utvrđena konverzijom.

Stoga, tužiteljica predlaže da vještak dopuni i izmijeni nalaz i mišljenje na način da utvrdi i iznose zakonskih zateznih kamata po preplaćenim iznosima po kreditu do dana konverzije, iznos pretplata po osnovi kamatne klauzule i iznos pretplata po osnovi nedopuštene valutne klauzule, i od zbroja ovih iznosa oduzme pretplatu izvršenu konverzijom te utvrdi razliku pretplate. . Dodatno, tužiteljica navodi i kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja primijenjen srednji tečaj tuženika na dan dospijeća svake pojedine obveze, iako je bio ugovoren tečaj na dan plaćanja obveze, što je još jedan pogrešan podatak koji je korišten za izračun, slijedom čega je također došlo do pogrešnog rezultata.

Slijedom svega iznesenog, tužiteljica u citiranom podnesku predlaže da navedeni vještak dopuni, izmijeni i ispravi svoj nalaz i mišljenje u skladu s iznesenim primjedbama.

25. Sud je prihvatio prijedlog tužiteljice da se vještak pisanim putem očituje na primjedbe tužiteljice na njegov nalaz i mišljenje iznijete u naprijed citiranom te da u skladu s istima, ukoliko iste usvoji, ispravi i dopunu svoj pisani nalaz i mišljenje od 30.9.2024.

26. Iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka od 15.1.2025. proizlazi da je prema knjigovodstvenoj kartici na listu 290-307 spisa razvidno je da tuženik nakon anuiteta koji dospijeva 15.09.2015. godine daljnje anuitete iskazuje i vodi u valuti EUR te je stoga tako i napravljen izračun. Vještak da u svom nalazu i mišljenju u točki 3. Nalaza na strani 320-321 spisa prikazuje i više i manje plaćene iznose anuiteta s osnove promjene tečaja, dok u točki 1. zaključka Nalaza na listu 322-323 spisa prikazuje samo više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja. U nalazu i mišljenju da je primijenjen srednji tečaj Banke na dan plaćanja, odnosno dospijeća ako je anuitet podmiren prije samog dospijeća anuiteta, što je i razvidno i iz samog nalaza i mišljenja.

26.1 Ukoliko se obračunaju zatezne kamate na više plaćene iznose s osnove promjene tečaja do dana 16.12.2015. godine one bi iznosile 2.222,05 EUR.

26.2 Ukoliko se od gore prikazanih više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamata obračunatih na više plaćene razlike s osnove promjene tečaja do 16.12.2015. godine oduzme iznos preplate utvrđen konverzijom na dan 30.09.2015. (prema Dodatak Ugovora o kreditu list 17-21 spisa) dobili bi iznos od 3.774,49 EUR.

27. Tužiteljica nije imala daljnjih primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, niti se tuženik na bilo koji način na istoga očitovao, a i sud ga je ocijenio stručnim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda, pa ga je u cijelosti prihvatio.

28. Tužiteljica je, u skladu s istim, u podnesku od 24.2.2025., precizirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, tako da istim zahtijeva iznos od ukupno 3.774,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2015. do isplate, kao je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II.

29. Sud je tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim potražuje iznos glavnice od 3.774,49 EUR, a koji predstavlja ukupni iznos preplate s osnove više plaćenih anuiteta s osnove promjene tečaja koji iznosi 6.094,97 EUR, te obračunatih zakonskih zateznih kamata obračunatih na više plaćene razlike s osnove promjene tečaja do 16.12.2015., koje iznose 2.222,05 EUR, umanjen za preplatu priznatu konverzijom koja iznosi 4.542,53 EUR.

30. Naime, kako preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje od preplate do svakog pojedinačnog iznosa iznose 2.222,05 EUR na taj način preplatom u iznos od 4.542,53 EUR navedene zakonske zatezne kamate su u cijelosti namirene i to u skladu s odredbom čl. 172. ZOO-a kojim je propisano da kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Prema tome od iznosa preplate prvo su u cijelosti namirene zatezne kamate, a nakon toga i dio glavnice, tako da je tuženik u obvezi platiti tužitelju preostali dio glavnice u iznosu od 3.774,49 EUR.

31. Nadalje, tužiteljica ima pravo i na daljnje zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 3.774,49 EUR, tekuće od 17.12.2015. do isplate, s obzirom da su tim iznosom obuhvaćene zakonske zatezne kamate obračunate do 16.12.2015., tj. do sklapanja Dodatka o konverziji, a sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo na zakonske zatezne kamate tekuće od svakog više plaćenog anuiteta do isplate, a sve po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je navedena u izreci.

32. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

33. Kao što je već naprijed navedeno, tuženik svoj zahtjev s osnove prigovora radi prebijanja kojim potražuje iznos s osnove tzv. negativnih razlika u tečaju, nije precizirao nakon provedenog knjigovodstveno – financijskog vještačenja, te sud o istome stoga nije niti odlučivao, a što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja s osnove preplate koja je tužiteljici priznata sporazumom o konverziji, isti je neosnovan, s obzirom da je preplata priznata tužiteljici prilikom konverzije uzeta u obzir prilikom odlučivanja o visini njezinog potraživanja, a kao što je naprijed obrazloženo.

34. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 3.774,49 EUR. Sud je tužiteljici, primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a, priznao sljedeće troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 18.3.2024., 21.11.2024., 21.2.2025. i 28.5.2025. po Tbr. 8. t. 1. Tarife iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 12.4.2024. i 6.6.2025., po Tbr. 9. t.1. Tarife iznos od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, za svako, što iznosi ukupno 1.400,00 EUR. Navedeni iznos je, primjenom Tbr. 32. OT, uvećan za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.750,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te dopune vještačenja u svezi prigovora u iznosu od 100,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 42,39 EUR što ukupno iznosi 2.092,39 EUR.

34.1. Tužiteljici su, na dosuđeni parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

U Pregradi, 15. srpnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, pisano, u tri primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika