Rev-1415/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1415/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S. iz Š., zastupanog po punomoćnicima M. K. i dr., odvjetnicima iz P., protiv tuženika J. o. d.d. P., zastupan po punomoćnici P. H., odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i p., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-3355/11-2 od 5. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-1859/09-25 od 7. veljače 2011., u sjednici održanoj 24. svibnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi štetu isplatom iznosa od 18.840,00 kn sa zateznom kamatom koja ima teći od dana 3. veljače 2011.g. (zaključenje raspravljanja) pa do konačne isplate po stopi koja je promjenjiva i nastaje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena sve do konačne isplate, u roku od 15 dana.

Sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom štete u iznosu od 2.710,00 kn tužitelj se odbija kao neosnovanim.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.201,50 kn u roku od 15 dana, dok se sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova postupka tužitelj i tuženik odbijaju kao neosnovanim."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske uvažiti reviziju i pobijanu presudu preinačiti u skladu s navodima revizije, podredno istu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog/prvog stupnja na ponovni postupak i odluku. Tuženik je popisao trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

Prema stavku 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži i određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, navede propise koji se odnose na postavljeno pitanje te određeno navede razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u primjeni tog prava. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije, u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

U tom smislu tuženik u reviziji kao pravno pitanje radi kojeg se ista podnosi navodi slijedeće:

"Da li je tuženik kao odgovorna osoba u obvezi naknaditi troškove liječenja koji nisu bili nužni i koji nisu bili indicirani od strane specijaliste, a koje liječenje i medicinske postupke je tužitelj kao oštećena osoba koja je obvezno zdravstveno osigurana osoba da su bili indicirani mogao učiniti osnovom obveznog zdravstvenog osiguranja?"

Što se tiče razloga važnosti u smislu st. 3. čl. 382. ZPP tuženik se poziva na odluke Županijskog suda u Splitu broj Gžp-826/10 od 7. veljače 2011., Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1080/10-2 od 7. veljače 2011., te Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1904/12-2 od 13. kolovoza 2012.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su tužitelju u cijelosti dosudili troškove fizikalne terapije (10.200,00 kn) prema računu (list 10 spisa) temeljeći u bitnom svoju odluku na zaključku da se radi o nužnom liječenju na koje tužitelj ima pravo kako bi svoje zdravstveno stanje doveo u prvobitno stanje (čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO). Pritom drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke još navodi "a s obzirom da je takvo liječenje bilo, ako ne nužno, ono sigurno korisno za tužitelja i kraj činjenice da je u predmetnom štetnom događaju pretrpio uganuće vratne kralježnice te da je od strane fizijatra upućen na fizikalnu terapiju".

Obzirom na izloženo te imajući na umu pitanje naznačeno u reviziji za zaključiti je da nije riječ o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu. Naime, nižestupanjski sudovi polaze od situacije da se radi o nužnim (korisnim) troškovima liječenja kako bi tužitelj svoje zdravstveno stanje doveo u stanje prije štetnog događaja (čl. 1085. ZOO), sve kraj činjenice da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj pretrpio uganuće vratne kralježnice te da je od strane fizijatra upućen na fizikalnu terapiju. Suprotno tomu revident, u pitanju polazi od situacije kada troškovi liječenja nisu bili nužni i indicirani od strane liječnika specijaliste.

K tomu, iz odluka drugostupanjskih sudova na koje se poziva revident jasno proizlazi da nije riječ o različitoj praksi drugostupanjskih sudova odnosno pravnom shvaćanju koje bi bilo nepodudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u pobijanoj odluci. U odluci Županijskog suda u Splitu broj Gžp-826/10 od 7. veljače 2011. je izraženo pravno shvaćanje da se od oštećenika koji je doživio prometnu nezgodu i pritom zadobio teške tjelesne povrede očekuje jedno razumno, racionalno postupanje, a kojemu je cilj da se sa što manje troškova saniraju nastala oštećenja. Stoga da oštećenik ima pravo samo na one troškove koji su uobičajeni, nužni za otklanjanje nastale štete. Takvo pravno shvaćanje podudarno je shvaćanju izraženom i u pobijanoj odluci.

Jednako tako, niti pravno shvaćanje izraženo u odlukama Županijskog suda Bjelovar broj Gž-1080/10-2 od 7. veljače 2011. i Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1904/12-2 od 13. kolovoza 2012. nije nepodudarno shvaćanju izraženom u pobijanoj odluci. Naime iz odluke Županijskog suda u Bjelovaru na koju se poziva revident proizlazi da oštećenik nema pravo na troškove koji nisu prijeko potrebni (nužni), dok iz odluke Županijskog suda u Zagrebu na koju se također poziva revident proizlazi da pretraga "transgranijski dopler" nije kod tužiteljice bila niti hitna, niti indicirana radi liječenja tjelesnih povreda zadobivenih u štetnom događaju, a niti je ta pretraga bila preporučena od liječnika specijaliste. Dakle, nije riječ o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, stoga niti o različitoj praksi drugostupanjskih sudova.

Prema tome, sve kada bi i bila riječ o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu, a nije jer revident u pitanju polazi od suprotnih činjenica i pravnih zaključaka od onih u pobijanoj odluci, pa nije riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, nisu niti kumulativno ispunjene pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije jer u presudama drugostupanjskih sudova na koje se poziva revident nije riječ o istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa nema niti razloga važnosti naznačenog pravnog pitanja u smislu st. 3. čl. 382. ZPP.

Stoga je revizija tuženika (u svakom slučaju) nedopuštena.

Zbog svega navedenog na temelju čl. 392. st. 3. i st. 2. ZPP revizija tuženika odbačena je kao nedopuštena, te je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 24. svibnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.