I Kž-579/2003-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 579/03-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Josipa Budinskog i Erike Kocijančić, kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. D. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi opt. E. T., podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 27. veljače 2003. godine, broj: K-60/02, u sjednici održanoj 20. studenoga 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića i branitelja opt. E. T., E. K., odvjetnika u P.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. E. T., a u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, pa se izriče da je opt. E. T. činjenjem opisanim pod toč. 3., 4. i 6. izreke prvostupanjske presude počinio jedno kazneno djelo zlouporabom opojne droge i to iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj: 129/00), pa se na temelju istih zakonskih propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju mu se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 05. listopada 2002. godine, pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. E. T. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Puli proglasio je krivima zbog kaznenog djela čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ i čl. 173. zlouporabe opojnih droga – opt. V. D. iz

st. 5. KZ-a, opisanih u toč. 1.; opt. S. Š. iz čl. 173. st. 1. KZ-a, te opt. E. T. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona opisanih u toč. 3. i dva kaznena djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a opisanih u toč. 4. i 6. njezine izreke. Na temelju navedenih zakonskih propisa opt. V. D. utvrdio je za kazneno djelo

I Kž 579/03-6

iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ – kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ-a – kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa mu je u skladu s odredbom čl. 60. st. 1. i st. 2. KZ-a izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, u koju mu se na temelju odredbe čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 05. listopada 2002. godine, pa nadalje.

Opt. S. Š. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ-a, na temelju istog zakonskog propisa osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i prema njemu je na temelju odredbe čl. 67. st. 1. i 2. KZ-a primijenjena uvjetna osuda s rokom kušnje od jedne godine, a u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu uračunat će mu se vrijeme provedeno na zadržavanju 05. i 06. listopada 2002. godine.

Opt. E. T. utvrđena su za kaznena djela pod toč. 3. iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ – kazna zatvora u trajanju od dvije godine, za kazneno djelo pod toč. 4. iz čl. 173. st. 1. KZ-a – kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca i za istovrsno kazneno djelo pod toč. 6.

– kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa mu je primjenom odredbe čl. 60. KZ-a izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 05. listopada 2002. godine, pa nadalje.

Na temelju odredbe čl. 173. st. 7. KZ-a u svezi s čl. 80. st. 1. KZ-a optuženicima su izrečene sigurnosne mjere oduzimanja predmeta – opojne droge i predmeta kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Istom presudom opt. E. T. na temelju odredbe čl. 354. toč. 3. ZKP oslobođen je optužbe za dva kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ, opisanih u toč. 5. i 6. izreke.

Na temelju odredbe čl. 122. st. 4. ZKP optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude opt. E. T. putem branitelja P. J., odvjetnika u P., podnio je žalbu zbog svih žalbenih osnova iz čl. 366. ZKP-a, s prijedlogom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ujedno je stavio zahtjev da bude obaviješten o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Državni odvjetnik nije podnio odgovor na žalbu opt. E. T..

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP, nakon razgledavanja spisa vratio ih je ovom drugostupanjskom sudu uz podnesak od 25. srpnja 2003. godine, broj: KŽ-DO-1120/03, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

U skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća obaviješten je branitelj opt. E. K., odvjetnik u P., kojeg je u tijeku žalbenog postupka optuženik uzeo umjesto odvjetnika branitelja P. J., te je navedeni novi branitelj pristupio na sjednicu drugostupanjskog suda. Žalba opt. E. T. je djelomično osnovana.

I Kž 579/03-6

Opt. E. T. nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Nisu utemeljeni njegovi žalbeni navodi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude. Suprotno njegovim žalbenim prigovorima, količina droge nije bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ, pa je izreka presude razumljiva, makar se opojna droga kao predmet počinjenja kaznenog djela ne označava količinski. Količina opojne droge je relevantna okolnost za odluku o kazni, a u tom smislu iz obrazloženja presude i utvrđenog stanja stvari dovoljno jasno proizlazi o kojim se količinama opojne droge radilo. Isto tako za postojanje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a nije bitno obilježje koliko je opojne droge optuženik prodao i po kojoj cijeni.

Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. ZKP ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti postoje li koje druge bitne postupovne povrede iz toč. 1. citirane zakonske odredbe, te nije utvrdio njihovo postojanje.

Međutim, ispitujući na isti način pobijanu presudu glede povrede kaznenog zakona iz toč. 2. citirane zakonske odredbe, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona na štetu optuženika kada je njegovo činjenje opisano u toč. 4. i 6. pravno označio kao dva kaznena djela iz čl. 173. st. 1. KZ-a u realnom stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ, opisanog pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude, jer su radnje opisane u toč. 4. i 6. konzumirane kaznenim djelom iz čl. 173. st. 2. KZ-a. Naime, iz izričaja odredbe čl. 173. st. 1. i st. 2. KZ-a jasno proizlazi i njihov smisao, da odredba čl. 173. st. 2. KZ-a u sebi sadrži i radnju izvršenja koja sama za sebe predstavlja kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. KZ-a, a to je posjedovanje opojne droge radi prodaje. Stoga se u konkretnom slučaju, kada je nedvojbeno utvrđeno da je optuženik u više navrata donosio u stan i prodavao opt. V. D. opojnu drogu, onda nedvojbeno proizlazi da je opt. E. T. drogu, koju je donosio u stan V. D. i posjedovao i to radi prodaje, pa stoga nije pravno relevantno što se u pravnoj oznaci djela pod toč. 3. ne navodi posjedovanje radi prodaje, već samo da je neovlašteno prodavao opojnu drogu. Slijedom toga, daljnje dvije radnje u vidu posjedovanja opojne droge opisane u toč. 4. i 6. ne predstavljaju posebna kaznena djela posjedovanje opojne droge iz čl. 173. st. 1. KZ-a, već zajedno s radnjom počinjenja iz toč. 3., po načelu konzumacije, čine jedno kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. ZID KZ. Stoga je ovaj drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP, po službenoj dužnosti preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela kako je navedeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

Doduše, opt. E. T. pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, ali samo u smislu da radnje počinjenja iz toč. 4. i toč. 6. izreke čine jedno kazneno djelo posjedovanja opojne droge iz čl. 173. st. 1. KZ-a. No, ti žalbeni navodi kao neutemeljeni nisu prihvaćeni s obzirom na prednje navode iznesene u okviru ispitivanja prvostupanjske presude po službenoj dužnosti.

Nadalje, opt. E. T. nije u pravu kada se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Suprotno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je činjenično stanje u odnosu na opt. E. T. pravilno utvrdio kada ga je utemeljio na iskazu opt. V. D. danog u istrazi. Naime, V. D. je u istrazi vrlo detaljno i okolnosno iskazao o svom dogovoru s opt. E. T. u svezi prodaje opojne droge. Nisu utemeljeni navodi opt. V. D. kako je iskaz u istrazi, kojim tereti opt. E. T., dao pod prijetnjom i utjecajem policije, jer ne proizlaze iz rezultata dokaznog

I Kž 579/03-6

postupka, a niti su logični. Naime, postavlja se pitanje zašto bi policija inzistirala da on samo za jednu vrstu droge tereti opt. E. T. dok je za druge vrste droge iskazao da ih je nabavio od druge osobe čije ime nije htio reći. Ne samo da optuženik za svoje tvrdnje iznesene paušalno nije dao bilo kakve dokaze, nego iz analize njegovog iskaza proizlazi da nema ni govora da bi on iskaz kod istražnog suca dao pod prijetnjom ili pak zbog obećanja policije da će ga pustiti, jer policajci i nisu bili prisutni prilikom ispitivanja kod istražnog suca, a okolnost da su oni predveli opt. V. D. istražnom sucu nema samo po sebi značaj prijetnje. Dakle, imajući u vidu vrlo detaljan iskaz opt. V. D. danog u istrazi prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je prihvatio taj iskaz kao istinit, a ne iskaz dan na glavnoj raspravi u kojem je potpuno zanijekao ulogu opt. E. T., iskazujući da je zapravo on, V. D. opojnu drogu prodavao E. T.. Isto tako nije relevantan žalbeni prigovor opt. E. T. kako bi se na vagi našli tragovi amfetamina, da je on opt. V. D. prodavao amfetamin, jer da su na vagi pronađeni tragovi kokaina. Naime, iz činjeničnog opisa djela pod toč. 4. se vidi da se vaga navodi jer su na njoj nađeni tragovi kokaina, a ne navodi se kao predmet u svezi počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, tj. da bi se inkriminirane zgode vaga uopće uporabila za vaganje droge.

Međutim, opt. E. T. je u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.

Razmotrivši odluku o kazni ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne optuženiku preveliki značaj dao njegovoj osuđivanosti zbog kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. KZ-a. Imajući u vidu okolnosti počinjenja kaznenog djela, utvrđene od strane prvostupanjskog suda, po ocjeni ovog Vrhovnog suda primjerena kazna zatvora za predmetno kazneno djelo je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, pa je u tom smislu, na temelju odredbe čl. 390. st. 1. ZKP preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni kako je navedeno u izreci ove drugostupanjske presude.

Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenom žalbenih navoda opt. E. T. utvrdio da ne postoje drugi razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba optuženika je u ostalom dijelu odbijena na temelju odredbe čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 20. studenoga 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.