I Kž-129/2005-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 129/05-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. F. V., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. al. 4. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 10. studenog 2004. broj K-27/02, u sjednici održanoj dana 06. lipnja 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e :

I/ Djelomično se prihvaća žalba opt. F. V., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se optuženik za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. KZ, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog članka osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II/ U ostalom se dijelu odbija žalba optuženika kao neosnovana, te se u pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

III/ Odbacuje se žalba državnog odvjetnika kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, opt. F. V. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u točki 2. izreke počinio kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. KZ, pa je za to djelo na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

I Kž 129/05-3

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP.

Istom presudom je protiv optuženika temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. i 3., te kazneno djelo iz čl. 274. st. 1. KZ, činjenično i pravno opisano u točki 1. i 4. izreke.

Istom presudom optuženik je oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 292. st. 1. i 2. al. 4. KZ, činjenično i pravno opisanog u točki 3. izreke presude.

Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

Optuženik se po svojem branitelju R. R., odvjetniku iz V., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe ili mu se izrekne uvjetna osuda, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve u odnosu na točku 2. izreke presude.

Državni odvjetnik žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na točku 3. presude, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ista odbije.

Na žalbu optuženika odgovor nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, pismeno je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati. Kod prijedloga u odnosu na žalbu optuženika ostao je i sjednici nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel, dok je od žalbe nižeg državnog odvjetnika odustao.

Žalba optuženika je osnovana zbog odluke o kazni, dok u ostalom dijelu nije osnovana, a žalba državnog odvjetnika je nedopuštena.

Optuženik bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nalazi u proturječnosti razloga presude time što sud ne prihvaća obranu optuženika, iako u prilog obrane govori nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka, kojeg u cijelosti prihvaća. Nadalje, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer sud ne daje razloge za tvrdnju da bi optuženik pribavio znatnu imovinsku korist.

Suprotno istaknutim žalbenim navodima, u obrazloženju presude nema kontradiktornosti budući da je sud sveobuhvatno utvrdio činjenice provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku V. S. O.. U obrazloženju presude na stranici 9. sud je temeljem tog vještačkog nalaza i mišljenja istaknuo prihode, rashode, realiziran izvoz u vrijednosti 743.875,00 kn, koji je u pretežnom dijelu naplaćen, i nenaplaćena potraživanja trgovačkog društva F. – t., što je cjeloviti prikaz utvrđenih činjenica, a koje nisu u

I Kž 129/05-3

suprotnostima s razlozima obrazloženja o neprihvaćanju obrane optuženika o neplaćanju poreza i doprinosa, a niti sa izrekom presude.

Naime, ispravno je sud prvog stupnja istaknute činjenice iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka sagledavao u ukupnosti i povezanosti, a ne samo u pogledu neplaćenih potraživanja trgovačkog društva F. – t., kako se to ističe u žalbi. Obrazloženje prvostupanjskog suda sadrži u svemu jasne, valjane i logične razloge o svim odlučnim činjenicama, kako objektivnog, tako i subjektivnog učina kaznenog djela za koje je optuženik oglašen krivim. Ti su razlozi iscrpno i argumentirano obrazloženi na stranici 9. i 10. presude, bez ikakve proturječnosti, i u cijelosti ih prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Druga je stvar što optuženik navedene razloge ne prihvaća i iznosi svoju subjektivnu i jednostranu ocjenu dokaza.

Stoga nisu ostvarene u žalbi navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene ni druge povrede zakona na koje ovaj sud drugog stupnja u smislu čl. 379. st. 1. ZKP pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U okviru ove žalbene osnove optuženik prigovara sudu da nije dokazano da je tvrtka poslovala i ostvarivala prihode, da je realiziran izvoz u vrijednosti od 743.875,00 kn, koji je gotovo u cijelosti naplaćen, a da istodobno nije platio sve navedene vrste poreza koji su bili predmetom optuženja. Smatra da je ostalo nedokazano da bi bilo koji segment prihoda tvrtke bio utrošen za nešto što nisu bile obveze tvrtke, pa ne može biti govora da bi kroz prihode koje je tvrtka ostvarila optuženik pribavio nepripadnu imovinsku korist za tu pravnu osobu.

Suprotno iznijetim prigovorima optuženika, sud prvog stupnja je na temelju provedenih financijsko-knjigovodstvenih vještačenja po vještacima M. H. i V. S. O., iskaza svjedoka E. B. P., N. R., V. M., M. H., J. N. i ostalih provedenih dokaza pobliže navedenih u obrazloženju presude, savjesnom i sveobuhvatnom analizom istih utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ upravo na način kako je činjenično opisano u točki 2. izreke presude. U obrazloženju presude navedeni su logični i uvjerljivi razlozi utemeljeni na sveobuhvatnoj analizi svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj svezi, kao i u povezanosti s navodima obrane optuženika, slijedom čega je s pravom zaključio da obrana optuženika u pogledu tvrdnje da poreze i doprinose nije platio zbog nenaplativih potraživanja, nije osnovana.

Naime, iz provedenih dokaza proizlaze nesporne činjenice da je trgovačko društvo F.

– t. d.o.o. osnovano 30.11.1995., nad kojim je rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu 08. prosinca 1999. otvoren i istovremeno zaključen stečajni postupak, a kroz koji cijeli vremenski period je optuženik bio direktor istog, ovlašten za zastupanje, a time i odgovorna osoba. Ove činjenice proizlaze kako iz povijesnog izvoda iz sudskog registra za to trgovačko društvo, tako i iz obrane optuženika.

Pravilno je sud prvog stupnja temeljem provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po sudskom vještaku M. H. utvrdio da trgovačko društvo F. – t. za 1996. i 1997.

I Kž 129/05-3

godinu s osnova poreza na promet proizvoda i usluga nije platilo ukupno 17.417,29 kn. Ovo iz razloga što prema spomenutom vještaku u 1996. i 1997. godini nije uvrstilo obvezu porezu po izlaznim računima pobliže navedenima na stranici 6. obrazloženja presude. Isto tako, F. – t. za 1998. i 1999. godinu nije podmirilo obvezu poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 29.874,48 kn, a za 1996. i 1997. nije platilo porez na dobit u iznosu od 110.148,45 kn. To je rezultiralo iz razloga što je optuženik kao porezni obveznik navedene tvrtke u troškove poslovanja knjižio dnevnice za službena putovanja u inozemstvo u iznosu od 293.896,47 kn, a za koje troškove nije postojala nikakva dokumentacija, čime je neosnovano uvećavao troškove poslovanja, a time umanjivao osnovicu za oporezivanje. Također, neosnovano je u trošak poslovanja unio iznos od 10.527,60 kn o otpisanom potraživanju, a za što nije posjedovao potrebitu dokumentaciju po kojoj bi se mogla utvrditi realnost nenaplativosti potraživanja. Za period od 1996. do 1999. nije plaćen porez na tvrtku u iznosu od 7.200,00 kn, a što je također optuženik kao odgovorna osoba, prema Zakonu o financiranju jedinica lokalne samouprave i uprave, bio dužan učiniti, te imao svijest o tome. Spomenutim vještačenjem pravilno je sud utvrdio da trgovačko društvo F. – t., i optuženik kao odgovorna osoba u istome, nije plaćalo doprinos za mirovinsko osiguranje i dječji doplatak za period od 1997. do 1999. godine u ukupnom iznosu od 225.717,00 kn, te za zdravstveno osiguranje u iznosu od 149.089,00 kn. Ovo iz razloga što je trgovačko društvo F. – t. plaće uposlenika od mjeseca svibnja 1997. do prosinca 1997. i tijekom 1998. knjižilo u svojim poslovnim knjigama, ali ga nije isplaćivalo, zbog čega su izostale uplate doprinosa s te osnove. Podaci o nalazu i mišljenju navedenog vještaka ukazuju da je trgovačko društvo F. – t. tijekom 1995. do kolovoza 1996. godine imalo prijavljeno tri, odnosno četiri uposlenika, a od listopada 1996. do travnja 1997. imalo je prijavljeno 12-15 djelatnika. S pravom je sud prvog stupnja vjerovao svjedocima, pobliže poimence navedenima na stranici 9. i 10. obrazloženja presude da je u početku poslovanja u S. radilo između 10 i 15 zaposlenika, a nakon toga u pogonu P. 30-ak zaposlenika, da je tijekom 1997. i 1998. u pogonu u V. radilo oko 20-ak zaposlenika, a svi podudarno navode da su cijelo vrijeme plaćeni u gotovini.

Navedene utvrđene činjenice koje proizlaze iz vještačkog nalaza o broju prijavljenih djelatnika i iskazivanja navedenih svjedoka, nedvojbeno ukazuju da je bilo prijavljeno daleko manje djelatnika u trgovačkom društvu F. – t. nego što ih je faktički radilo. Prema tome, sve navedeno s potpunom sigurnošću ukazuje da je optuženik od samog početka poslovanja trgovačkog društva organizirao posao na način da je samo malo dio zaposlenika koji su radili prijavio, a plaće im isplaćivao u gotovini. Većini koja nije bila prijavljena isplaćivao je plaće u gotovini, bez obračuna i isplate propisanih doprinosa. Kod toga nije ni odlučno, suprotno navodima žalbe, u koje svrhe je optuženik na takav način pribavljena sredstva i trošio. Slijedom svega iznesenog, navedene utvrđene činjenice načina neplaćanja poreza na promet proizvoda i usluga, zatim poreza na dodanu vrijednost i dobit, te neplaćanje navedenih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te dječji doplatak, nedvojbeno upućuju na to da je optuženik kao odgovorna osoba u trgovačkom društvu F. – t. svjesno i voljno tako postupao neplaćanjem navedenih poreza i doprinosa, u cilju pribavljanja znatne imovinske koristi za to trgovačko društvo, koje je faktički opisanim postupanjem i pribavljena u ukupnom iznosu navedenom u točki 2. izreke pobijane presude, a oštećen Proračun Republike Hrvatske i fondovi. Time je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo potpuno i pravilno utvrdio, pa ga je za to kazneno djelo s pravom proglasio krivim.

I Kž 129/05-3

Kako je sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalnopravnu odredbu, to žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.

Osnovana je, međutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Pravilno je sud prvog stupnja optuženiku prilikom odmjeravanja kazne utvrdio kao olakotne okolnosti njegovu dotadašnju neosuđivanost, kao i da je otac dvoje malodobne djece koji je dužan uzdržavati. Kao otegotnu okolnost je uzeo visinu ukupnog iznosa nepodmirenih poreza i doprinosa, te duljinu vremenskog perioda od više godina, uskraćivanja tih sredstva Proračunu i fondovima. Pored navedenih olakotnih okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud, ali ne u dovoljnoj mjeri, treba uzeti i činjenicu višegodišnjeg (sedam godina) proteka vremena, u kojem vremenu, prema podacima u spisu, optuženik nije ispoljio nijedan vid protupravnog ponašanja. Sve naprijed istaknute olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, ukazuju da se svrha kažnjavanja u odnosu na optuženika može postići i blažom kaznom od one koju mu je izrekao prvostupanjski sud, pa mu je izrečena blaža kazna, u trajanju od jedne godine, smatrajući je primjerenom težini kaznenog djela i ličnosti optuženika kao počinitelja tog djela, kojom će biti ostvarena svrha kažnjavanja prema optuženiku, ali i u odnosu na druge eventualne počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela.

Slijedom svega naprijed izloženog, sa žalbom optuženika postupljeno je kao u točki I/ i II/ izreke ove drugostupanjske odluke, a na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP.

Na sjednici nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel izjavio je da odustaje od žalbe nižeg državnog odvjetnika podnesene protiv oslobađajućeg dijela presude opt. F. V., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ, opisanog u točki 3. izreke.

Slijedom toga, žalba je postala nedopuštena, pa ju je, sukladno čl. 386. ZKP, trebalo odbaciti na način učinjen u točki III/ izreke ove odluke.

U Zagrebu, 06. lipnja 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.