Rev-309/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 309/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E SUDA I RJEŠENJE

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. C., M., protiv tuženika B. Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Makarska, Put Cvitačke 9, zastupan po K. P., odvjetniku u S., radi poništenja odluke o razrješenju i naknadi štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 21. siječnja 1999. godine broj Gž-2584/98 i rješenja istog broja, kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Makarskoj P-248/98 od 13. listopada 1998. godine u sjednici održanoj dana 25. svibnja 2000. godine,

presudio i riješio je:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem i presudom Općinskog suda u Makarskoj broj P-245/98 od 13. listopada 1998. godine odbačena je tužba tužitelja u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje odluke o razrješenju s mjesta ravnatelja od 10. studenog 1995. godine upravnog vijeća tuženice i u dijelu kojim je traženo da se naloži tuženici da tužitelja vrati na poslove ravnatalja, a odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženici naloži da isplati tužitelju sva dvanja i razliku u plaći od razrješenja do pravomoćnosti presude, te da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 347.400,00 kn sa pripadajućom kumulativnom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate.

Istom je odlukom naloženo tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 26.646,00 kn. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu od 21. siječnja 1999. godine broj Gž-2584/98 odbijena je djelomično žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženici naloži da isplati tužitelju sva davanja i razliku u plaći od razrješenja do pravomoćnosti presude, a odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno pobijano rješenje.

Istom je odlukom djelomično uvažena žalba tužitelja i ukinuta presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 347.400,00 kn sa pripadajućom kumulativnom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, te u odluci o troškovima postupka i u tome dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tužiteljica je izjavila reviziju i predložila da se revizija prihvati i pobijane presude ukinu u pravcu razloga revizije.

U odgovoru na reviziju tužiteljice tuženik je predložio da se revizija tužiteljice odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužitelj je u tužbi koju je ovom sudu podnio 14.1.1998. godine tražio da se poništi odluka upravnog vijeća tuženice o tužiteljevu razrješenju s mjesta ravnatelja od 10. studenog 1995. godine, kao i obveže tuženica da tužitelja vrati na to radno mjesto i plati sva davanja i razliku u plaći od razrješenja do pravomoćnosti presude, te naknadi štetu u iznosu od 347.400,00 kn.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj krajem 1995. godine primio odluku tuženice kojom se tužitelj razrješava dužnosti ravnatelja u S. b. z. m. r.B. M. s danom 10. studenog 1995. godine, pa da je tužitelj tužbu podnio izvan prekluzivnog roka iz čl. 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91 - dalje ZOPRO).

Na temelju tih utvrđenja i po ocjeni ovog revizijskog suda pravilna je odluka prvostupanjskog suda kada je tužba kojom se traži poništaj odluke o razrješenju od 10. studenog 1995. godine odbačena, a zakonito je odlučio drugostupanjski sud kada je žalbu tužitelja u ostalom dijelu odbio kao neosnovanu.

Pravilno je drugostupanjski sud odgovorio na žalbeni prigovor tužitelja u odnosu na to da je tužbu podnio u roku, da presuda Upravnog suda Republike Hrvatske nema nikakav utjecaj na početak rokova u kojima zaposlenik može tražiti zaštitu svojih prava pred sudom.

Pogrešno se revident poziva na odredbu čl. 113. st. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 - dalje ZPP) jer se u ovom slučaju radi o odbačenoj tužbi, a ne o tužbi koja je "upućena nenadležnom sudu prije proteka roka, a koja je stigla nadležnom sudu nakon proteka roka", i presuda upravnog sud RH nema nikakovg utjecaja na zakonski rok iz čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i u dijelu kojem je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate izgubljene zarade (svih davanja i razlike u plaći od razrješenja do pravomoćnosti presude), jer tužitelj neosnovano zahtjeva od tuženice isplatu razlike u plaći za razdoblje u kojem nije radio na radnom mjestu ravnatelja.

Kako revizija tužitelja nema opravdanja valjalo je odbiti temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 25. svibnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.