Rev-902/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 902/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Andrije Erakovića, Damira Mratovića i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. G. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika I. S. i Z. S., oboje iz S., koje zastupaju punomoćnici V. M. i D. D., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 31. ožujka 2004. godine, posl. br. Gž-153/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru od 20. rujna 2000. godine, posl. br. P-23/99, u sjednici održanoj dana 6. srpnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se djelomično revizija tuženika te se djelomično preinačuju presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 31. ožujka 2004. godine, posl. br. Gž-153/02 i presuda Općinskog suda u Samoboru od 20. rujna 2000. godine, posl. br. P-23/99 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu protuvrijednosti iznosa od 200.000 DEM u kunama sa kamatama i sudi:

"Tuženici I. S. i Z. S. su dužni tužitelju R. G. platiti 102.258,37 EUR sa zateznim kamatama plativim u eurima po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u mjestu plaćanja, od čega na iznos od 200.000 DEM od 15. svibnja 1994. do 28. veljače 2002. godine, a od 1. ožujka 2002. do isplate na iznos od 102.258,37 EUR, sve u roku od 15 dana.

Odbija se dio tužbenog zahtjeva da se dužni iznos isplati u protuvrijednosti u kunama."

II. U ostalom dijelu revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno: "Nalaže se tuženicima S. I. i S. Z., oboje iz S., da tužitelju G. R. iz Z., plate 200.000 DEM (dvijestotisućadem) u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate, s kamatama po stopi koje Zagrebačka banka daje na devizne štedne uloge po viđenju u valuti DEM, a koje teku od 15. 05. 1994. godine, pa do isplate, kao i da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 94.475,03 kn, sve u roku od 15 dana.

Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 140.000

DEM u protuvrijednosti u kunama."

Protiv te presude reviziju su izjavili tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se obje nižestupanjske presude ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija je samo djelomično osnovana.

Razmatrajući revizijski prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka treba, prije svega, reći da se u ovom predmetu prema odredbi čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (NN 117/03 – dalje: ZID ZPP) primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP) koje su bile na snazi prije stupanja na snagu ZID ZPP.

Revident u reviziji navodi da je u postupku počinjena "bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku", ali usporedbom sa sadržajem daljnjih revidentovih navoda očigledno proizlazi da nije riječ o bitnoj povredi iz te zakonske odredbe. Naime, prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica, ili o kojem je već pravomoćno presuđeno ili o kojem je zaključena sudska nagodba. Revident ne navodi niti jedan od tih razloga (nije to naveo niti u žalbi) u smislu navedene zakonske odredbe. No, i bez obzira na to, u slučaju da je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica revizija ne bi bila dopuštena (čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP).

Iz sadržaja revidentovih navoda, a imajući na umu i sadržaj žalbe, može se razabrati da revident smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP. Revident smatra da nije raspravljeno pitanje da li uopće vrijedi punomoć tužitelja koju je tužitelj potpisao odvjetniku, jer nije utvrđeno da li je tužitelj živ ili je u tijeku parnice umro.

Iz spisa je vidljivo da je sud na temelju iskaza supruge tužitelja prihvatio činjenicu da je tužitelj tijekom ovog parničnog postupka umro. U smislu odredbe čl. 100. ZPP ako je punomoćniku dano ovlaštenje da može obavljati sve radnje u postupku punomoćnik je ovlašten i nakon smrti stranke poduzimati radnje u tom postupku. U ovom predmetu je tužitelj svom punomoćniku – odvjetniku dao ovlaštenje za obavljanje svih radnji u postupku (punomoć list 2), pa smrću tužitelja to ovlaštenje nije prestalo.

Zbog toga nije ostvaren revizijski razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na što upućuje revident, a u postupku nisu ostvarene niti druge pretpostavke za ostvarenje tog revizijskog razloga na koji sud pazi po službenoj dužnosti.

Konačno, u odnosu na revidentove navode koji bi upućivali na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s obostranim saslušanjem stranaka treba reći da je sud pravilno postupio kad je saslušao samo tuženike kao stranku, jer saslušanje tužitelja nije bilo moguće i na taj način je pravilno primijenio odredbu čl. 265. st. 1. ZPP. No, i bez obzira na to, time što u postupku nije saslušana protivna stranka nije počinjena povreda postupka na štetu tuženika (revidenata).

Iz tih razloga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za povrat deviznog iznosa na temelju ugovora o zajmu.

U postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja kao zajmodavca i oboje tuženika kao zajmoprimaca dana 22. studenog 1990. godine sklopljen ugovor o zajmu iznosa od 200.000 DEM sa rokom vraćanja 15. svibnja 1994.,

- da su tuženici taj iznos primili,

- da navedeni iznos tuženici nisu vratili tužitelju.

Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na odredbi čl. 557. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 557. st. 1. ZOO ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete.

Prema odredbi čl. 562. st. 1. ZOO zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku isti iznos novca odnosno istu količinu stvari, iste vrste i kvalitete.

Također, treba dodati da je u konkretnom slučaju riječ o zajmu strane valute – deviznog iznosa. Takav ugovor je, s obzirom na zabranu pozajmljivanja deviza prema propisima o deviznom poslovanju, valjan samo kada je sklapanje takvog ugovora izričito propisom dopušteno. No, kad se ne radi o nekom od tih slučajeva, ugovor o zajmu strane valute koji je sklopljen u vrijeme kad nije bilo zakonske zabrane pozajmljivanja deviza u tuzemstvu je valjan i može se ispuniti u stranoj valuti. Takvo vremensko razdoblje kad nije bilo zakonske zabrane pozajmljivanja deviza je razdoblje od 1. siječnja 1990. do 1. listopada 1992. godine.

Prema tome, u konkretnom slučaju u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zajmu dana 22. studenog 1990. godine zajam deviza nije bio zabranjen, pa je predmetni ugovor o zajmu valjan.

Zbog toga, a imajući na umu utvrđene činjenice, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbe čl. 557. st. 1. i odredbe čl. 562. ZOO smatrajući osnovanim zahtjev tužitelja za vraćanje pozajmljenog novčanog iznosa.

Jedini revizijski prigovor u tom pravcu je taj što revidenti smatraju da nije bilo mjesta prihvaćanju zahtjeva u odnosu na II-tuženicu, jer je novčani devizni iznos predan I-tuženiku.

Na takav revizijski prigovor treba reći da se prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji ne može temeljiti na drugačijim činjenicama nego su utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da su tuženici primili navedeni novčani iznos po ugovoru o zajmu, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su i II-tuženicu kao zajmoprimca po ugovoru o zajmu obvezali na vraćanje pozajmljenog iznosa.

Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), treba reći da iz citirane odredbe čl. 562. st. 1. ZOO jasno proizlazi da je zajmoprimac dužan vratiti zajmodavcu u ugovorenom roku isti iznos novca. Zbog toga, u konkretnom slučaju, tuženici su dužni vratiti tužitelju 200.000 DEM (pozajmljeni devizni iznos) a ne njihovu protuvrijednost u kunama na dan isplate, kako je to odlučeno po presudama nižestupanjskih sudova. Kad je sud obvezao tuženika na isplatu kunske protuvrijednosti – umjesto dužne svote u stranoj valuti – pogrešno je primijenio materijalno pravo. Zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženike trebalo obvezati na isplatu dužnog iznosa u stranoj valuti.

No, budući da je strana valuta DEM, koju tuženici duguju tužitelju, od 1. ožujka 2002. zamijenjena EUR po tečaju 1 EUR = 1,95583 DEM, tuženici sada duguju tužitelju iznos od 102.258,37 EUR, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti pobijanu presudu.

Iz tih razloga na temelju čl. 393. ZPP i čl. 395. st. 1. ZPP je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 6. srpnja 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.