Gž-1334/2009-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Gž-1334/09-2

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od suca Ljubana Batinac kao predsjednika vijeća, te sutkinja Davorke Hudoletnjak i Antuna Dominko kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. S. iz P., zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika G. H. d.d., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu br. P-299/09-31 od 31. srpnja 2009. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2009. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu br. P- 299/09-31 od 31. srpnja 2009. godine:

-

potvrđuje u dijelu u kojem je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 1.359,82 kn, kao i u dijelu potraživanja kamata na iznos od 15.507,00 kn od 8. svibnja 2008. godine do 14. svibnja 2008. godine (dio toč. II izreke),

-

preinačuje u odbijajućem dijelu zahtjeva za isplatu kamata i troškovima postupka i sudi:

Nalaže se tuženiku G. H. d.d. Z. da plati tužitelju D. S. na iznos od 15.507,00 kn zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje, a koja teče od 15. svibnja 2008. godine do 12. svibnja 2009. godine, te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 4.819,65 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude – 31. srpnja 2009. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

U dosuđujućem a nepobijanom dijelu (dio toč. I izreke) prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da plati tužitelju iznos od 833,18 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2008. godine do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.819,65 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.359,82 kn, kao i potraživanje kamata na iznos od 15.507,00 kn od 8. svibnja 2008. godine pa do isplate 12. svibnja 2009. godine.

Riješeno je da će se odvjetnici S. B. isplatiti na teret RH, Ministarstva financija (državni proračun) iznos od 1.824,40 kn u roku od 15 dana.

Protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude žali se tužitelj i žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je djelomično osnovana.

Tužitelj u žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ali ne navodi o kojoj bi se bitnoj povredi radilo, pa je ovaj sud drugog stupnja, primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, ispitao pobijanu presudu te nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovano tužitelj u žalbi iznosi i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 8. ZPP-a utvrdio sve odlučne a sporne činjenice o kojima ovisi primjena materijalnog prava u ovom predmetu.

Iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se dana 6. svibnja 2007. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali vozilo osigurano kod tuženika kojim je upravljao V. L. i tužitelj koji je upravljao motociklom.

Što se tiče odgovornosti tuženika za nastali štetni događaj, tu odgovornost je tuženik priznao, a stranke su se i sporazumjele u pogledu doprinosa tužitelja nastanku prometne nezgode od 10%, time da je između stranaka sklopljena izvansudska nagodba za naknadu imovinske štete.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete a zbog povreda koje je zadobio u prometnoj nezgodi.

Provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj zadobio povredu lijevog koljenog zgloba, a zbog koje povrede je trpio strah jačeg intenziteta oko šest sati, srednjeg intenziteta oko pet dana, te neizvjesnost za ishod operacije prije i poslije operativnog zahvata. Zatim bolove jakog intenziteta tri sata, srednjeg intenziteta oko četiri dana i slabijeg intenziteta oko šest tjedana. Kod tužitelja je nastupilo trajno umanjenje životnih aktivnosti za 10% zbog funkcionalne nestabilnosti koljena.

Za vrijeme liječenja tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć u svakodnevnim životnim aktivnostima kroz dva mjeseca po dva sata dnevno, odnosno ukupno 120 sati, a osim toga imao je i trošak liječenja na ime kupnje ortoze za koljeno, koju je doplatio u iznosu od 132,76 kn.

Između stranaka nije bilo sporno da je tuženik tužitelju tijekom postupka, po osnovu naknade imovinske i neimovinske štete vezano uz zadobivene povrede isplatio iznos od 15.507,00 kn i to dana 12. svibnja 2009. godine.

Pravilnom primjenom odredbe iz čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) prvostupanjski sud je tužitelju utvrdio naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu od 1.932,76 kn, te pravičnu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti primjenom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a u iznosu od 14.500,00 kn, odnosno ukupno na ime naknade štete zbog pretrpljene povrede u prometnoj nezgodi iznos od 16.432,76 kn, pa kada je odbio isplaćeni iznos te umanjio utvrđeni iznos za doprinos tužitelja pravilno mu je dosudio na ime štete još daljnji iznos od 883,18 kn a kao neosnovan odbio preostali dio zahtjeva u iznosu od 1.359,82 kn.

Zbog navedenih razloga neosnovana je žalba tužitelja u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu štete u navedenom iznosu, time da posebno tužitelj žalbom niti ne pobija naprijed navedena utvrđenja prvostupanjskog suda.

Osnovano međutim tužitelj u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o zahtjevu tužitelja za isplatu kamate na iznos koji je tuženik isplatio tužitelju po osnovu naknade štete zbog pretrpljene povrede u tijeku postupka.

Iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da se tužitelj sa zahtjevom za naknadu štete obratio tuženiku dana 14. svibnja 2008. godine, a iznos od 15.507,00 kn da je tuženik isplatio tužitelju na ime naknade štete dana 12. svibnja 2009. godine.

Pravilnom primjenom odredbe iz čl. 1103. ZOO-a koja propisuje da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, proizlazi dakle da je obveza naknade štete dospjela sa danom podnošenja pisanog zahtjeva upućenog tuženiku, jer tuženik niti je tvrdio, a niti je to utvrđeno tijekom postupka da bi naknada štete dospijevala nakon toga, odnosno da liječenje ne bi bilo završeno do momenta podnošenja pisanog zahtjeva tuženiku.

Kako je primjenom citirane zakonske odredbe obveza tuženika nastala s danom podnošenja pisanog zahtjeva, a tuženik je svoju obvezu izvršio djelomično i to dana 12. svibnja 2009. godine, primjenom čl. 29. st. 1. ZOO-a tužitelju pripada pravo zahtijevati od tuženika isplatu kamate na štetu isplaćenu sa zakašnjenjem i to od dana dospijeća do dana isplate.

Tumačenje prvostupanjskog suda da bi tužitelju pripadalo pravo na zatezne kamate tek kada glavni dug bude u cijelosti isplaćen nije pravilno iz razloga koji su naprijed navedeni, dakle ako je tuženik i djelomično podmirio dug sa zakašnjenjem, dužan je tužitelju na dio duga koji je platio sa zakašnjenjem platiti zakonsku zateznu kamatu od dospijeća do isplate.

Što se tiče dijela obrazloženja prvostupanjske presude o redoslijedu uračunavanja, odredba čl. 172. ZOO-a nije prisilni propis, odnosno ius cogens, već se radi o propisu kojim ima za cilj zaštitu vjerovnika i poticanje na disciplinu plaćanja, što znači da ako dužnik djelomično ispuni svoju obvezu pravo je vjerovnika da izvrši uračunavanje na način propisan citiranom zakonskom odredbom. Međutim kada vjerovnik u ovom predmetu tužitelj, primi djelomično ispunjenje svog potraživanja na način da ne izvrši uračunavanje već za taj iznos smanji glavnicu svog zahtjeva, to mu pravo pripada i ima pravo zahtijevati od tuženika isplatu zakonske zatezne kamate na uplaćeni iznos od dospijeća do isplate.

Kako je tužitelj zahtijevao isplatu zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos od 15.507,00 kn od 8. svibnja 2008. godine, a iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je zahtjev podnesen 14. svibnja 2008. godine, iz naprijed navedenih razloga tužitelju na isplaćeni iznos štete pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu koja teče od 15. svibnja 2008. godine temeljem čl. 300. st.

1. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a pa do isplate, a do je 12. svibnja 2009. godine.

Zbog navedenih razloga žalba tužitelja djelomično je odbijena kao neosnovana, a djelomično uvažena, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu glavnog zahtjeva, odnosno za iznos od 1.359,82 kn sa kamatom na taj iznos, kao i dio zahtjeva za isplatu kamate na isplaćeni iznos od 15.507,00 kn za razdoblje od 8. svibnja 2008. godine do 14. svibnja 2008. godine, a primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu zahtjeva za kamatu te je tužitelju na isplaćeni iznos štete od 15.507,00 kn dosuđena zakonska zatezna kamata koja teče od 15. svibnja 2008. do 12. svibnja 2009. godine.

O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a, time da je tužitelju dosuđen trošak postupka u istom iznosu kako je on utvrđen prvostupanjskom presudom, jer trošak žalbe tužitelj nije potraživao pa o njemu ovaj sud nije niti odlučivao.

U Bjelovaru, 26. studenog 2009. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljuban Batinac v.r.