I Kž-875/2007-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 875/07-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Ivana Protkovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. J. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, te opt. J. J. i A. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 8. prosinca 2005. godine, br. K-17/00, u sjednici održanoj 19. studenoga 2008. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića, te branitelja opt. T. I., A. M., odvjetnika iz Z. i branitelja opt. A. M., B. J., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika te optuženika J. J. i A. M. i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Zlataru presudom od 8. prosinca 2005. godine, br. K-17/00, proglasio je krivima optuženike J. J., T. F., T. I., T. L., T. K. i A. M., zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva u pokušaju iz čl. 218. st. 1. u svezi čl. 33. st. 1. KZ i na temelju istih zakonskih propisa osudio J. J. na kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine.

Optuženiku T. F. je na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 57. KZ izrečena kazna zatvora u trajanju od jedanaest (11) mjeseci, te je primijenjena uvjetna osuda sa zaštitnim nadzorom, na temelju čl. 67. st. 3. i 5. u svezi čl. 70. i 71. KZ, na način da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od pet (5) godina ne počini novo kazneno djelo i uz posebnu obvezu iz čl. 71. st. 1. toč. g. KZ da je dužan u roku provjeravanja redovito se javljati službi za zaštitni nadzor radi obavještavanja o okolnostima koje mogu poticajno djelovati na počinjenje novog kaznenog djela.

Na temelju čl. 218. st. 1. u svezi čl. 33. KZ i uz primjenu čl. 57. KZ optuženicima T. I., T. L. i T. K. su izrečene kazne zatvora u trajanju od deset (10) mjeseci, a opt. A. M. u

I Kž 875/07-6

trajanju od devet (9) mjeseci, te je prema istima na temelju čl. 67. st. 3. i 5. KZ primijenjena uvjetna osuda, na način da se izrečene kazne zatvora neće izvršiti ukoliko optuženici T. I., T. L. i T. K. ne počine nova kaznena djela u roku od četiri (4) godine, a opt. A. M. u roku od tri (3) godine.

Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u nastavku: ZKP) optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka u cijelosti.

Na temelju čl. 132. st. 2. ZKP-a oštećenik D. C. je upućen da imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke suda o kaznenim sankcijama i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku J. J. izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, a optuženicima T. F., T. I., T. L., T. K. i A. M. izrekne kazne zatvora.

Optuženik J. J. žali se po branitelju N. Ž., odvjetnici iz Z. i osobno (dva podneska) iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno podredno preinači u odluci o kaznenoj sankciji i optuženiku izrekne kaznena sankcija uz primjenu čl. 57. KZ.

Optuženik u žalbi podnesenoj osobno traži da ga se izvijesti o sjednici vijeća.

Optuženik A. M. žali se po branitelju B. J., odvjetniku iz Z., zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku M. izrekne uvjetna osuda sa kraćim rokom kušnje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su opt. J. osobno, opt. T. I. po branitelju A. M., odvjetniku iz Z., opt. T. L., po branitelju M. M., odvjetniku iz Z., opt. T. K. osobno, te opt. A. M. po branitelju B. J., odvjetniku iz Z., u kojima predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, opt. T. I. i A. M. zatražili su obavijest o sjednici vijeća.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 3. listopada 2007. godine, br. KŽ-DO-1647/07, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića, branitelja opt. I., A. M., odvjetnika iz Z., i branitelja opt. M., B. J., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti opt. J. J. i braniteljice N. Ž. odvjetnice iz Z., otp. T.

I. i opt. A. M., koji nisu pristupili a dostava poziva je bila uredno iskazana. Žalbe nisu osnovane.

I Kž 875/07-6

U žalbi koju je opt. J. podnio po branitelju i osobno ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a (pogrešno navodeći da se radi o povredi iz čl. 384. st. 1. toč. 11. ZKP-a, pozivajući se na pročišćeni tekst zakona koji po svojoj naravi nije zakon i ne smije zadirati u sistematiku zakonskog teksta, niti u brojčane oznake članaka, jer su oni važni za pravilnu primjenu zakona), navodeći da postoji proturječe između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u obrazloženju pobijane presude i zapisnika o iskazima danim u tijeku postupka, te da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni.

Obrazlažući navedenu tvrdnju žalitelj ističe da krivnja optuženika ne proizlazi iz provedenih dokaza čime u stvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

Prvostupanjski sud je za sva svoja utvrđenja dao razloge među kojima nema proturječja, a nije u pravu niti optuženik kada ističe da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

U žalbi podnesenoj osobno opt. Jerković ističe istu postupovnu povredu koju temelji na navodu da je nalaz psihijatrijskog vještaka proturječan sam sebi u čemu također nije u pravu, budući nalaz nije proturječan, kao niti utvrđenje prvostupanjskog suda na temelju tog nalaza.

Optuženik J. ističe i postupovnu povredu iz čl. 367. st. 2. ZKP-a, jer da su obrane optuženika dane u istražnom postupku nezakoniti dokazi, jer su dane bez branitelja.

U navedenom opt. J. nije u pravu, budući su opt. T. I. i T. L. obranu dali u nazočnosti branitelja A. M., odvjetnika iz Z., dok su se opt. T. F., T. K. i A. M., kao i sam opt. J. izričito odrekli prava da branitelj prisustvuje njihovom prvom ispitivanju, što je sve u skladu s odredbama čl. 65. (70.) st. 1. ZKP-a/93, budući da za odnosno kazneno djelo obrana nije bila obvezna.

Iz navedenih razloga su obrane optuženika iz istražnog postupka pravovaljane i podliježu ocjeni suda kao i svaki drugi zakoniti dokaz, pa nije ostvarena postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP-a.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a opt. J. nalazi u navodu da mu je povrijeđeno pravo obrane, jer prvostupanjski sud nije odlučivao o prijedlogu za isključenje javnosti, koju je podnio radi zaštite obitelji.

Isključenje javnosti je optuženik zatražio u tijeku davanja obrane na glavnoj raspravi, dana 30. lipnja 2005., koju obranu je i nastavio davati, bez da su optuženik i njegov branitelj zatražili odluku vijeća o svom prijedlogu. Stoga nije razvidno je li prijedlog opt. J. uopće i zahtijevao odluku suda ili je samo naveden u funkciji obrane, ali u svakom slučaju izostajanjem odluke o prijedlogu, nije povrijeđeno pravo obrane optuženika, jer to nije utjecalo, ili moglo utjecati na presudu, pa slijedom iznesenog nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje. Naime, opt. J. je iznio cjelovitu obranu neovisno o prijedlogu za isključenje javnosti, pa izostajanje odluke o tom prijedlogu nije

I Kž 875/07-6

omelo optuženika u iznošenju obrane, kako to proizlazi iz raspravnog zapisnika od 30. lipnja 2005. godine.

Daljnju postupovnu povredu iz istog članka i stavka, opt. J. nalazi u odbijanju zahtjeva za izuzeće, koje je tražio, jer nije omogućeno da se branitelj određen po službenoj dužnosti upozna sa spisom, te da glavna rasprava dana 15. studenoga 2005. godine nije odgođena iako ju nije bio u stanju pratiti zbog psihičkog stanja, uslijed smrti bake.

Smatra i da je trebalo odrediti branitelja po službenoj dužnosti, koji će savjesno obavljati svoju dužnost, kada je predsjednik vijeća uočio da izabrani branitelj to ne čini. U svemu navedenom nalazi pristranost predsjednika vijeća i suda, čime da je povrijeđeno optuženikovo pravo na obranu.

Na glavnoj raspravi dana 15. studenoga 2005., koja je nastavljena dokaznim postupkom, opt. J. je najprije po braniteljici predao podnesak kojim traži odgodu glavne rasprave, zbog lošeg psihičkog stanja, a istovremeno je predao i podnesak u kojem traži izuzeće predsjednika vijeća, predsjednika Županijskog suda u Zlataru, te zamjenika predsjednika.

Vijeće je zahtjev za izuzeće opravdano odbacilo na temelju čl. 39. st. 5. ZKP-a, jer je zahtjev za otklon od suđenja podnesen nakon početka glavne rasprave i time nije povrijeđeno pravo na obranu optuženika na glavnoj raspravi.

U odnosu na zahtjev za odgodom glavne rasprave od 15. studenoga 2005., koji je najprije predan u pismenom obliku, braniteljica optuženika je na glavnoj raspravi zatražila da opt. J. zadnji iznosi obranu, čemu je udovoljeno, pa je opt. J. obranu iznio tek na glavnoj raspravi dana 7. prosinca 2005. godine, budući je glavna rasprava od 15. studenoga 2005. godine prekinuta zbog proteka radnog vremena i nastavljena je 7. prosinca 2005. godine.

U odnosu na branitelja potrebno je istaknuti da je opt. J. otkazao punomoć branitelju M. C., koji je posao obavljao u skladu sa strukom, što je pojasnio prije početka glavne rasprave zakazane za dan 8. studenoga 2005. godine (list 454 spisa), pa je optuženiku postavljen branitelj po službenoj dužnosti koji nije zatražio odgodu glavne rasprave za dodatno upoznavanje sa spisom, pa je osnovano za zaključiti da je branitelj upoznat s predmetom, a što je razvidno i iz zapisnika sa glavne rasprave u kojoj aktivno učestvuje.

Neosnovano optuženik ističe i da mu je povrijeđeno pravo na obranu propuštanjem da se na glavnoj raspravi sasluša vještak prof. psiholog R. K. koji je dao nalaz i mišljenje u okviru nalaza i mišljenja Centra za forenzičku psihijatriju, Psihijatrijske bolnice V., budući obrana nije niti predlagala saslušanje navedenog vještaka, pa prvostupanjski sud o tome nije niti odlučivao.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba opt. J. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Optuženik J. se žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazujući na proturječne iskaze optuženika na kojima se zasniva pobijana presuda.

I Kž 875/07-6

Tako tvrdi, da iz provedenih dokaza, ne proizlazi niti da bi opt. J. bio inicijator, jer su ostali optuženici pribavili odore, kape, vozilo, napravili izvid terena, te proveli i sam napad na kamion, a i nelogično je da bi pet osoba bilo u strahu od jedne osobe i da bi ta jedna osoba bila u stanju diktirati ostalima što da čine. Poziva se i na iskaz oštećenika koji je jedini suglasan obrani opt. J..

U osobno podnesenoj žalbi, kroz žalbeni osnov postupovnih povreda, opt. J. osporava nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka.

Protivno žalbenim navodima opravdano prvostupanjski sud prihvaća obrane ostalih optuženika koje su međusobno suglasne, kako same sebi, tako i ostalim provedenim dokazima, pa tako i iskazu oštećenika.

Na osnovu svih provedenih dokaza, sud prvog stupnja je kao nesporno utvrdio, s obzirom da navedeno ne osporava niti sam opt. J., da su se optuženici inkriminiranog dana okupili u stanu opt. I. u K. K. i tu precizirali zadatke svakog od optuženika, a sve u skladu s prethodnim dogovorom. Sa iznajmljenim vozilom, koje je prethodno iznajmio opt. F., uputili su se u pravcu K., a vozilom je upravljao opt. J.. Dolaskom na Zagorsku magistralu, rasporedili su se i zauzeli pozicije na način da je najprije izašao opt. M. koji je bacanjem petarde trebao upozoriti na nailazak policije. Oko 500 m dalje izašli su optuženici F., I., T. L. i K., a opt. J. je produžio u pravcu Krapine. Optuženici F. i I. su obukli prefarbane uniforme bivše JNA koje je prethodno nabavio opt. M. i čekali nailazak kamiona, koji su trebali zaustaviti, dok su optuženici T. L. i K. čekali u jarku, uz cestu. Optuženik J. vraćajući se iz pravca Krapine, svjetlosnim signalima upozorio na nailazak kamiona koji su potom i zaustavili, te napali i na kraju vezali vozača, ošt. D. C..

Sve što se događalo prilikom zaustavljanja kamiona od strane lažnih policajaca, i događaje nakon toga, suglasno iskazima optuženika, opisao je i sam oštećenik, te djelatnici policije koji su naišli i oslobodili oštećenika, pa prvostupanjski sud opravdano prihvaća obrane optuženika kao istinite, tim prije što sve navedeno ne osporava niti opt. J..

S obzirom na suglasne obrane u pogledu ovih nespornih činjenica, opravdano sud prvog stupnja prihvaća iskaze ostalih optuženika i u pogledu prethodnog dogovora kada je najprije opt. J. izložio plan akcije, nakon čega je svatko od optuženika obavio svoj dio zadatka.

Iz svih obrana proizlazi da je upravo opt. J. bio inicijator izvršenja inkriminiranog kaznenog djela, što prvostupanjski sud uočava i nalazi utvrđenim, a što pukim negiranjem u žalbenim navodima nije s uspjehom osporeno.

Naime, žalbom se nastoji osporiti vjerodostojnost obrana, jer da optuženici nisu dužni govoriti istinu.

U navedenom je žalba u pravu, međutim, kako su optuženici iskazivali suglasno, tereteći i sebe, te kako su njihove obrane potvrđene ostalim provedenim dokazima, prvostupanjski sud ih nije imao razloga ne prihvatiti, a djelo kao takvo ne osporava niti opt. J..

I Kž 875/07-6

Optuženik J. u osobno podnesenoj žalbi neosnovano osporava nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, jer prilikom provođenja vještačenja, vještak je raspolagao cjelokupnom medicinskom dokumentacijom za optuženika, anamnezom, imao uvid u stanje spisa, te proveo vlastite pretrage, ispitivanja i intervjue i na tome temeljio nalaz i mišljenje. Dakle, uzeo je u obzir sve one parametre na koje se poziva optuženik u žalbi.

Na temelju tako provedenog vještačenja, zaključeno je da je optuženik tempore criminis bio sposoban shvatiti značenje svojih postupaka i vladati svojom voljom i takvi zaključci prvostupanjskog suda nisu s uspjehom osporeni pitanjima koje optuženik postavlja u žalbi, a što su i optuženik i branitelj propustili učiniti, neposredno prilikom ispitivanja vještaka dr. I. P.-Č., očigledno nemajući pitanja i primjedbi na provedeno vještačenje.

Navedeno vještačenje se osporava i u žalbi podnesenoj po branitelju, ali kroz žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, jer da uz dijagnozu PTSP kod optuženika, na koju se vještak po stavu žalbe ne osvrće, postoje okolnosti koje isključuju krivnju.

Protivno žalbenim navodima psihijatrijski vještak je imao u vidu da je optuženik ranije bio u psihijatrijskom tretmanu koji je u najvećoj mjeri bio uvjetovan simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) koji je ocijenjen posljedicom brojnih stresnih situacija koje je doživio za vrijeme Domovinskog rata, iako nije izravno bio uključen u rat kao aktivni vojnik. Simptomatiku PTSP koja je ranije dominirala kliničkom slikom, optuženik vremenom prevladava te za vrijeme aktualnog ispitivanja navedene simptome u svom psihičkom doživljavanju stavlja u drugi plan.

Vještak je naveo i da određene sumnje na psihotičnu dekompenzaciju tijekom psihijatrijske opservacije nisu potvrđene, a što se tiče lijeka Seroquel, isti se indicira u terapiji shizofrenih bolesnika, ali to je njegova uža indikacija, dok se u širem smislu može ordinirati i pri drugim psihotičnim smetnjama, kao što su npr. povišena anksioznost, psihomotorna napetost, tjeskoba, nemir i dr., u okviru dijagnoze PTSP, poremećaja ličnosti, depresivnih stanja i sl.

Time je zapravo već vještak u nalazu i mišljenju odgovorio na sve žalbene teze, pa stoga i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nema razloga ne prihvatiti konačan zaključak da je opt. J. osoba prosječnih intelektualnih sposobnosti, poremećene strukture ličnosti, dominantnih disocijalnih obilježja. Simptomi PTSP koji su ranije indicirali njegovo liječenje, sada su znatno ublaženi, dominira depresivna simptomatika, reaktivno uvjetovana, ne psihotičnih dimenzija. Djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz njegove strukture ličnosti.

Dakle, optuženik je tempore criminis bio ubrojiv, pa nema okolnosti koja bi isključivala krivnju na što se ukazuje u žalbi optuženika.

S obzirom na sve navedeno, nije osnovana žalba opt. J. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a slijedom toga niti zbog povrede kaznenog zakona koja se u stvari ističe kao tzv. posredna povreda.

U osobno podnesenoj žalbi opt. J. ističe povredu kaznenog zakona zbog primjene čl. 218. st. 1. KZ smatrajući da je djelo trebalo kvalificirati po čl. 127. st. 1. KZRH, koji zakon je

I Kž 875/07-6

bio na snazi u vrijeme počinjenja djela. U navedenom optuženik nije u pravu budući bi to bilo na njegovu štetu jer je propis iz čl. 127. st. 1. KZRH stroži od propisa iz čl. 218. st. 1. KZ.

Stoga nije osnovana žalba niti zbog povrede kaznenog zakona.

Zbog odluke o kaznenim sankcijama, žali se državni odvjetnik smatrajući da su izrečene kaznene sankcije preblage, s obzirom na značajan porast ovakvih kaznenih djela počinjenih uz prijetnju vatrenim oružjem. Protek vremena od počinjenja kaznenog djela ne može biti takva olakotna okolnost koja bi uvjetovala blaže kažnjavanje, kada se ima u vidu stupanj krivnje i pobude (koristoljublje) iz kojih je djelo počinjeno te jakost povrede zaštićenog dobra. Imajući u vidu sve aktivnosti koje je opt. J. poduzeo, te društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela, smatra da mu je izrečena blaga kazna, a zahtjevi generalne prevencije ne opravdavaju niti primjenu uvjetnih osuda u odnosu na ostale optuženike.

Optuženik J. u dijelu žalbe iz istog žalbenog osnova ističe da je trebalo cijeniti protek vremena od počinjenja djela, činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju, obiteljske prilike optuženika kao i međuvremenu završeno školovanje za informatičkog operatera što sve ukazuje na činjenicu da bi i blaža sankcija ostvarila svrhu kažnjavanja. Smatra i da je trebalo razmotriti činjenicu dragovoljnog odustanka koja bi u svakom slučaju trebala imati utjecaja na izrečenu kaznu.

Iz istog žalbenog osnova žali se i opt. A. M. navodeći da sve olakotne okolnosti opravdavaju primjenu uvjetne osude, ali sa znatno kraćim rokom kušnje.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio sve činjenice o kojima ovisi odabir vrste i visine kaznenopravne sankcije, a na neke nove se ne ukazuje niti u podnesenim žalbama.

Iako protek vremena sam za sebe nije olakotna okolnost, međutim, kada se uzme u obzir da su svi optuženici osim opt. J. priznali počinjenje djela, za isto se pokajali, ispričali oštećeniku i iskazali spremnost da mu naknade štetu, da u međuvremenu nisu dolazili u sukob sa zakonom, da su to sada "druge osobe", koje su završile školovanje, koje svojim radom osiguravaju sredstva za život, po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, bezuvjetna kazna zatvora ne bi imala svrhu, već naprotiv, pretvorila bi se u svoju suprotnost.

Uz sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, uvjetna osuda kao mjera upozorenja će i po mišljenju ovog suda ostvariti svrhu te kaznenopravne sankcije, time da se nisu stekli uvjeti za skraćenje roka kušnje, kako se to predlaže u žalbi opt. M., posebno kada se ima u vidu težina i društvena opasnost počinjenog kaznenog djela.

Niti u odnosu na opt. J. nema razloga za korigiranje izrečene kazne na više, ali niti na niže.

Prvostupanjski sud je imao u vidu obiteljsku situaciju optuženika što je cijenjeno kao olakotna okolnost, dok je neprihvatljiv žalbeni navod da je trebalo cijeniti činjenicu da je dragovoljno odustao, budući to nije utvrđeno u tijeku postupka.

I Kž 875/07-6

S obzirom na protek vremena, neovisno o kasnijoj osuđivanosti optuženika, ali uzimajući u obzir da je bio idejni začetnik počinjenja djela, ovaj sud nalazi da je optuženiku izrečena adekvatna kazna kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja, kako u vidu specijalne, tako i generalne prevencije.

Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kaznenopravnim sankcijama.

Kako niti ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. ZKP nije nađena niti povreda zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 387. ZKP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. studenoga 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivan Protković, v. r.

Dražen Tripalo, v. r.