Rev-x-36/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 36/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja J. C., pok. F. iz R., otok Š., kojeg zastupaju punomoćnici V. L. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva i ovlaštenja na uknjižbu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžp-839/13 od 7. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P 2-5847/09 od 13. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 9. lipnja 2015.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da je neistinit upis javnog dobra na čest. zem. 377/74, površine 144 m , upisana u Popis I k.o. G. (toč. I/1 izreke) te da se utvrdi da je tužitelj vlasnik te čestice opisane kao „radiona“ (toč. I/2 izreke) i da je tužena dužna priznati i trpjeti upis tužiteljeva prava vlasništva na toj nekretnini uz brisanje dosadašnjeg upisa javnog dobra (toč. I/3 izreke) uz ovlast da tužitelj zatraži i provede uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime uz istodobno brisanje dosadašnjeg upisa javnog dobra, a sve temeljem presude nakon njene pravomoćnosti (toč. I/4 izreke).

Također je odbijen i podredni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi vlasnikom zgrade bez zemljišta koje se nalazi čest. zem. 377/74, površine 144 m , upisana u Popis I k.o. G., upisana kao „radiona“ (toč. II/1 izreke) i da se utvrdi da tužitelj ima pravo korištenja predmetnog zemljišta za redovnu uporabu zgrade izgrađene na čest. zem. 377/74, površine 144 m , upisana u Popis I k.o. G. (toč. II/2 izreke), da je tuženik dužan priznati i trpjeti upis tužiteljeva prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (toč. II/3 izreke) kao i priznati i trpjeti upis tužiteljeva prava korištenja zemljišta (toč. II/4 izreke), te da se ovlašćuje tužitelj zatražiti i provesti uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime uz istodobno brisanje dosadašnjeg upisa javnog dobra, te upis prava korištenja zemljišta za redovnu uporabu zgrade izgrađene na navedenoj čestici (toč. II/5 izreke).

Odbijen je kao neosnovan i drugi podredni zahtjev kojim se traži utvrđenje da tužitelj ima trajno pravo korištenja zgrade izgrađene na predmetnoj čestici te zemljišta za redovnu upotrebu te zgrade (toč. III/1 izreke), da je tužena dužna priznati i trpjeti upisa tužiteljeva trajnog prava korištenja zgrade i zemljišta (toč. III/2 izreke) te da se ovlašćuje tužitelj zatražiti i provesti upis trajnog prava korištenja zgrade izgrađene na predmetnoj čestici te zemljišta za redovnu uporabu te zgrade (toč. III/3 izreke). Naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu 5.250,00 kn (toč. IV izreke).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu ju podnijeti protiv drugostupanjske presude po čl. 382. st. 2. ZPP ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema st. 3. tog članka u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Navedeni uvjeti iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti ispunjeni kumulativno. Revident u reviziji postavlja sljedeće pitanje;

- da li se donošenjem, odnosno prihvaćanjem primjene pravila materijalnog prava, konkretno OGZ, Uredbe o pomorskom dobru, Zakona o vlasništvu, Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama…. gubi već utvrđeno, postojeće stvarno pravo na nekretnini ili se temeljem ovih propisa onemogućava stjecanje stvarnog prava na nekretnini?

Navedeno pitanje nije određeno naznačeno kako to zahtijeva odredba čl. 382. st. 3. ZPP.

Međutim, kada bi se postavljenom pitanju revidenta i mogao pridati značaj određeno postavljenog pravnog pitanja, još uvijek revizija tužitelja nije dopuštena.

Revident se naime, u svojoj reviziji pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-601/84 od 10. listopada 1984. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da „sama okolnost što je određeno zemljište upisano u zemljišne knjige kao dobro u općoj uporabi, ne znači da se doista radi o takvom dobru kada se faktično ne koristi kao dobro u općoj uporabi“.

Međutim, odluka na koju se poziva revident ne odgovara ovom predmetnom slučaju u kojem je riječ o pomorskom dobru koje je kao takvo određeno zakonom i za koje je zakonom propisano da se na njemu ne može stjecati pravo vlasništva niti druga stvarna prava; i to počevši od Uredbe o pomorskom javnom dobru Kraljevine Jugoslavije iz 1939. koja ima zakonsku snagu (paragraf 3., „Službene novine Kraljevine Jugoslavije broj 104.XXXIII) pa sve do današnjeg Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (čl. 5. st. 2. Narodne novine, broj 158/03 i 141/06 - u daljnjem tekstu: Zakon). Pritom je za napomenuti da su zakonski propisi kao iznimku jedino predviđali mogućnost da se odlukom tijela vlasti to izmjeni pa je tako čl. 4. st. 4. Zakona određeno da nadležno Ministarstvo može odrediti da se morskom obalom smatra uži dio kopna ako to zahtjeva postojeće stanje na obali (potporni zidovi, zidovi kulturnih, vjerskih, povijesnih i sličnih građevina) dok je paragraf 3. Uredbe određivao da se ne može steći na državnu svojinu (vlasništvo) ili druga stvarna prava na pomorskom dobru vlasništvo osim ako Ministarstvo saobraćaja donese odluku da se s pomorskog dobra skida to obilježje i odredi uslove (uvjete) stjecanja svojine ili drugih stvarnih prava na odnosnu površinu.

Stoga proizlazi da revident nije naveo razloge koji bi opravdavali njegovu izvanrednu reviziju.

Time nije postupio u skladu sa odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, prema kojoj u tzv. izvanrednoj reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka je dužna ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, već mora i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

To je posebno važno zato jer u smislu čl. 392. a. st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud je ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Budući da u ovom slučaju tužitelj u svojoj reviziji, kao što je rečeno, nije izložio razloge zbog kojih smatra da bi njegovo pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. b. st. 2. ZPP njegovu reviziju odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 9. lipnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.