Gž-361/2017-2 · Županijski sud u Zadru

12 Gž-361/17-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženica: 1) M. Š. iz S., OIB: … i 2) M. O. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćniku K. M., odvjetniku iz Z., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Sisku, broj Ps-9/16 od 13. siječnja 2017. godine, dana 12. travnja 2017. godine,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tužitelja T. K. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku, broj Ps-9/16 od 13. siječnja 2017. godine.

Obrazloženje

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„I Određuje se prekid postupka u ovoj pravnoj stvari.

II Postupak se prekida do okončanja postupka po protutužbi u ovosudnom predmetu P- 532/2016."

Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavio tužitelj pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjskog rješenja nastavi postupak u ovoj pravnoj stvari, podredno da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. U žalbi ističe da je pobijano rješenje doneseno uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Iz obrazloženja pobijanog rješenja, slijedi da sud prvog stupnja obrazlaže da su tuženice podneskom od 2. prosinca 2016. godine, podnijele protutužbu kojom traže utvrđenje ništetnosti Ugovora o deviznom zajmu i sporazuma o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva, i predložile prekid ovog postupka do okončanja postupka po protutužbi, te smatra da odluka u ovoj pravnoj stvari je vezana za rješenje prethodnog pitanja o kojem se odlučuje u predmetu P-532/16, s pozivom na čl. 213. st.

1. ZPP. Tim propisom je određeno da će sud prekinuti postupka ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, dok je čl.

12. ZPP, propisano da kada odluka ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju sud još nije donio odluku ili drugo nadležno tijelo, može odlučiti da sam riješi to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije odlučeno. Nesporno je da je tužitelj pokrenuo postupak radi iseljenja i da su tuženice podnijele protutužbu, zbog čega je tužitelj istakao prigovor presuđene stvari. Kada je na ročištu 8. prosinca 2016. godine, sud prvog stupnja odlučio izdvojiti protutužbu radi rješavanja u posebnom postupku, isti je osim povrede načela jedinstvenosti i ekonomičnosti postupka, počinio povredu iz čl. 333. st.

2. ZPP, s obzirom da je isti tijekom cijelog postupka, pa tako i na tom ročištu, po službenoj dužnosti trebao paziti je li stvar pravomoćno presuđena, što mu je ukazano i u podnesku od 6. prosinca 2016. godine. Ističe se također da ni same tuženice nisu predlagale razdvajanje postupka po protutužbi, odnosno načelno su se tome protivile, pa nije jasno zbog čega je sud prvog stupnja razdvojio postupak, pa je na takav način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u svezi čl.

12. i čl. 213. st.

1. ZPP. Kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili neki pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, međutim, iz sadržaja pobijanog rješenja proizlazi kako je pogrešno utvrđeno postojanje prethodnog pitanja. Sud prvog stupnja ne obrazlaže koje bi to prethodno pitanje bilo i o kojem bi i na koji način ovisila odluka u ovoj pravnoj stvari, isto tako, nije jasno zašto sud prvog stupnja sam ne rješava prethodno pitanje.

Iz cjelokupnog postupanja tuženica, jasno je da su sve njihove radnje u ovom postupku usmjerene na odugovlačenje postupka, što slijedi iz odgovora na tužbu, te prijedloga za prekidom postupka, uslijed podnesene revizije upravo protiv presude kojom je pravomoćno odlučeno o spornom tužbenom zahtjevu koji se ponovno postavlja u protutužbi. Na ovakav način, prekidom postupka tuženicima se produljuje mogućnost bespravnog boravka na nekretnini koja pripada tužitelju, te se omalovažava institut prava vlasništva. U odgovoru na žalbu tuženice su istakle neosnovanost žalbenih navoda i razloga, te predložile da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

Smatraju da je neosnovan navod tužitelja da protutužbeni zahtjev predstavlja zahtjev povodom kojega je već donesena pravomoćna odluka, odnosno da se radi o presuđenoj stvari. Nesporno je da je presudom Općinskog suda u Sesvetama, broj P-382/08 od 16. ožujka 2009. godine, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kojim su tuženice tražile utvrđenje ništetnosti Ugovora o deviznom zajmu i sporazuma o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva na nekretninama zajmoprimatelja, koji je zaključen 28. siječnja 2000. godine, i solemniziran pod brojem OU- 51/00, isključivo u odnosu na povrede kogentnih odredbi Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom.

Isto tako, presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-8635/09, tužbeni zahtjev je ocjenjivan isključivo u odnosu na povredu kogentnih odredbi zakona, pa je tim presudama utvrđeno da Ugovor 2 nije protivan odredbama zakona, dok protivnost odredbama bilo kojeg drugog propisa nije ni bila predmet postupka, povodom kojeg su donesene te presude. Nadalje, tuženice protutužbom ne zahtijevaju utvrđenje ništetnosti samo Ugovora 2, već je predmet i utvrđenje ništetnosti Ugovora o deviznom zajmom i sporazum o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva na nekretninama zajmoprimatelja, pa se isti temelji na potpuno različitoj pravnoj osnovi od one u kojemu je odlučeno u ranijem postupku.

Podneskom kojim je postavljena protutužba, tuženice su detaljno obrazložile iz kojeg razloga traže utvrđenje ništetnosti Ugovora, a to je da tužitelj ni na koji način nije mogao steći pravo vlasništva od strane pravne osobe, s obzirom da strana pravna osoba, sukladno odredbama tada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZV), nije mogla steći pravo vlasništva na nekretnini.

Slijedom toga, tužitelj ni na koji način nije mogao prenijeti pravo koje nikada nije imao, niti je mogao postati vlasnikom čest. zem. 523/11 k.o. S. Dakle, utvrđenje ništetnosti tog Ugovora predstavlja prethodno pitanje koje je povezano s tužbenim zahtjevom tužitelja, te bi se odluka mogla donijeti isključivo nakon što bude utvrđena valjanost stjecanja prava vlasništva tužitelja na toj nekretnini. Donošenjem pobijanog rješenja, sud prvog stupnja je postupio sukladno čl. 213. u svezi čl.

12. ZPP, te pravilno utvrdio da činjenica da li je Ugovor 1 i Ugovor 2 ništetan, predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na navod tužitelja kako u rješenju nije navedeno koje bi to prethodno pitanje bilo, a kojem bi ovisila odluka u ovoj pravnoj stvari, ističu da je u obrazloženju rješenja jasno navedeno da prethodno pitanje predstavlja odluku vezanu uz rješavanje protutužbenog zahtjeva u postupku koji se vodi pod brojem P-532/16, u kojem se odlučuje o zahtjevu tuženica za utvrđenjem ništetnosti Ugovora.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje u žalbi, jer pobijano rješenje ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

Također, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u svezi čl.

12. i čl. 213. st.

1. ZPP, kada je odlučio prekinuti postupak u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi između istih stranaka u predmetu P-532/16, u kojem tuženice traže utvrđenje ništetnosti Ugovora 1 i 2, iz razloga jer je isti protivan odredbama ZV, odnosno da tužitelj nije mogao steći vlasništvo sporne nekretnine od strane pravne osobe. Naime, navedeno pitanje doista predstavlja prethodno pitanje za odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, budući da tužitelj traži iseljenje tuženica i predaju u posjed čest. zem. 523/11 k.o.

S., u naravi zgrada i dvorište. Što se tiče prigovora tužitelja da bi se radilo o presuđenoj stvari, valja navesti da je doista vođen postupak između istih stranaka po tužbi ovdje tuženica, protiv tužitelja, radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o deviznom zajmu i sporazuma o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva na nekretninama zajmoprimatelja, koji je zaključen 28. veljača 2000. godine, budući je tuženik u tom postupku dao zajam u stranoj valuti u iznosu od 88.400,00 DEM i izvršio fiducijarni prijenos prava vlasništva, pa smatraju da je takav ugovor ništetan, sukladno čl. 103. st.

1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), te čl.

10. i čl.

11. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom. Iz obrazloženja pobijane presude, slijedi da je Ugovor o zajmu zaključen 28. veljače 2000. godine, dakle, u vrijeme zabrane pozajmljivanja strane valute (čl.

10. st.

3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom – "Narodne novine", broj 91A/93), a iz Ugovora slijedi da se zajam daje u visini od 88.400,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti na dan 26. veljače 2000. godine, po srednjem tečaju HNB-a i iznosi 349.479,67 kuna. Odredbom čl.

99. ZOO, su propisana pravila o tumačenju ugovora, pa sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o obvezi tužitelja na vraćanje zajma uz valutnu klauzulu, te da u konkretnom slučaju nije ugovoreno pozajmljivanje strane valute, već domaće valute uz valutnu klauzulu, zbog čega je i odbio tužbeni zahtjev. Dakle, u tom postupku tužiteljice su tražile utvrđenje ništetnosti Ugovora, smatrajući da je isti zaključen protivno čl. 103. st.

1. ZOO i čl.

10. i čl.

11. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom, dok sadržaj protutužbenog zahtjev u ovom postupku označava utvrđenje ništetnim Ugovora 1 i 2, iz razloga jer tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva navedene nekretnine od strane osobe, budući da takav prijenos nije utvrđen odredbama Zakona o vlasništvu u vrijeme zaključenja Ugovora i njegove solemnizacije. Prema tome, protutužbeni zahtjev se temelji na drugačijoj pravnoj osnovi nego što je to već pravomoćno presuđeno, zbog čega se i ne može prihvatiti navod tužitelja da bi se radilo o presuđenoj stvari.

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP, potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

U Zadru, 12. travnja 2017. godine

S U T K I N J A

Franka Zenić