Rev-954/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 954/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej i Ilije Čuljata, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz D., zastupanog po punomoćnici B. S.-R., odvjetnici u D., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Županije Dubrovačko-neretvanske, radi isplate i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 18. prosinca 1997. godine br. Gž-994/97 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 18. kolovoza 1997. godine br. P-9/97, u sjednici održanoj dana 8. travnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 33.816,00 kn sa zateznim kamatama od dospjelosti pojedinih iznosa do isplate (točka I. izreke), kao i tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži vraćanje na radno mjesto vrtlara odnosno na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi (točka II. izreke), te u tom roku zaključiti s tužiteljem ugovor o radu.

Ujedno je naloženo tužitelju da tuženici isplati parnični trošak u iznosu od 800,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Kako tužitelj ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda niti ih konkretno naznačuje ovaj sud ocjenio da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

I u ovoj fazi postupka kao sporno postavlja se pitanje da li je tužitelj u radnom odnosu kod tuženice, a s tim u vezi obveza tuženice za isplatu minimalne plaće za utuženo razdoblje.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu u bivšoj Vojno ugostiteljskoj ustanovi K. u K. kod D. do 31. listopada 1991. godine, koja ustanova je bila u sastavu bivše JNA,

- da je u tužiteljevoj radnoj knjižici kao datum novog zaposlenja u HTP K., Poduzeću za ugostiteljstvo, turizam i trgovinu s.p.o. upisan datum 1. studeni 1991. godine, ali da to poduzeće nije upisano u registar trgovačkog suda odnosno da nije ni nastalo,

- da je tužitelji nakon 31. listopada 1991. godine, te u dijelu 1992. godine radio u objektima navedene bivše Vojne ustanove određene poslove, pa tako i na čišćenju objekta hotela M., koje zadatke je izvršavao kao radnu obvezu.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalo pravo kada su odbili tužbeni zahtjev jer su pravilno utvrdili da tuženica nije bila u obvezi preuzeti tužitelja u radni odnos, da s tužiteljem nije zasnovan radni odnos pa da stoga ni njegov rad na određenim poslovima nema značenje radnog odnosa.

Prema odredbi čl. 1. st. 1. Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske ("NN" br. 52/91) društvena sredstva na teritoriju Republike Hrvatske kojima kao sredstva federacija upravljaju i raspolažu JNA i savezni sekretar na narodnu obranu postali su vlasništvo Republike Hrvatske.

Iz sadržaja ove Uredbe ne proizlazi da su preuzimanjem sredstava preuzeti i radnici, bivših vojnih ustanova, te da bi tuženica bila u obvezi s njima zasnovati radni odnos. Prema odredbi toč. 1. Odluke Vlade Republike Hrvatske o prijenosu sredstava bivših vojnih ustanova koje su obavljale privrednu djelatnost Hrvatskom fondu za razvoj ("NN" br. 30/92) imovina bivših vojnih ustanova koje su obavljale privrednu djelatnost, a koja je postala vlasništvo Republike Hrvatske prenosi se na raspolaganje Hrvatskom fondu za razvoj, ako Vlada Republike Hrvatske drugačije ne odluči. Hrvatski fond za razvoj je takvu imovinu mogao u cijelosti ili djelomično prodati ili dati u zakup (toč. II. odluke), a mogao je njome osnovati poduzeće ili drugu pravnu osobu u svom vlasništvu (točka III. odluke) uz obavezu stavljanja dionica odnosno udjela tog društva u prodaju (točka IV. odluke).

Odredbom točke V. te odluke propisano je da poduzeće ili druga pravna osoba iz toč.

III. iste odluke preuzima zatečene radnike bivše Vojne ustanove.

U konkretnom slučaju imovinom bivše Vojne ustanove Hrvatski fond za razvoj nije osnovao poduzeće ili drugu pravnu osobu u svom vlasništvu, pa nije nastala obveza preuzimanja tužitelja kao zatečenih radnika bivše Vojne ustanove.

Spomenuta odluka Vlade Republike Hrvatske prestala je važiti donošenjem odluke o prestanku njenog važenja 13. studenoga 1992. godine ("NN" br. 77/92).

Kako tuženik Republika Hrvatska nije bila u obvezi tužitelja preuzeti u radni odnos nije obvezna ni platiti tužitelju minimalnu plaću za period od 1994. do 1996. godine s kamatama te ga vratiti na poslove i zadatke koje je ranije obavljao ili na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, kao niti s njim zaključiti ugovor o radu.

Stoga nije ni od pravne važnosti da je tužitelj određeno vrijeme nakon stupanja na snagu spomenute Uredbe radio i primao minimalnu plaću, te da je u okviru radne obveze obavljao čišćenje hotela M. u K.

Naime, kako dakle tužitelj nije stekao status zaposlenika kod tuženice ni u skladu s radnopravnim propisima Republike Hrvatske niti po osnovi pravnog sljedstva ni rad tužitelja na određenim poslovima a nakon 1. 10. 1991. godine i dijela 1992. godine bez odluke o zasnivanju radnog odnosa u skladu s važećim propisima nema značenje radnog odnosa, te se nisu ostvarili revizijski razlozi, pa je valjalo temeljem odredbe iz čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 8. travnja 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.