Rev-2134/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2134/11-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i sucu izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz R., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u R., protiv tuženika E. o. d.d. Podružnica R., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-1077/08-3 od 27. listopada 2010., kojom su djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-6699/04-41 od 20. rujna 2007., u sjednici održanoj 4. veljače 2015.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika se djelomično prihvaća u pogledu odluke o troškovima postupka i to glede pitanja pravilne primjene čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, te ima li tuženik pravo na naknadu troškova postupka u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u postupku, te se preinačuju presuda Županijskog suda u Rijeci br. Gž-1077/08-3 od 27. listopada 2010. glede odluke o troškovima postupka u toč. I. i presuda Općinskog suda u Rijeci br. P-6699/04-31 od 20. rujna 2007. u toč. II., te se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.342,60 kn, u roku od 15 dana.

S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 968,02 kn tužitelj se odbija.

II. Revizija tuženika djelomično se odbacuje kao nedopuštena u pogledu pitanja primjene čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova revizijskog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.815,32 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, dok je s preostalim iznosom do iznosa od 30.815,32 kn tužitelj odbijen (toč. I.). Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.787,00 kn (toč. II.).

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužitelju dosuđen i daljnji iznos od 8.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 20. rujna 2007. do isplate, te daljnji iznos troškova postupka u iznosu od 3.523,62 kn (toč. I.). Žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu za iznos od 4.000,00 kn, kao i glede troškova postupka (toč. II.).

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je, za iznos od 12.000,00 kn, pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP). Predlaže se prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužitelja odbije s osporenim dijelom zahtjeva, te da se preinači odluka o troškovima postupka, te da se tužitelj obveže na plaćanje troškova postupka tuženiku.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika djelomično nije dopuštena, a djelomično je osnovana glede odluke o troškovima postupka.

U konkretnom slučaju revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP nije dopuštena, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373. a i čl. 373. b ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se tako primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

Stoga da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Iz sadržaja podnesene revizije može se zaključiti da tuženik postavlja dva pravna pitanja:

1. Pitanje pravilne primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu se ističe da je dosuđeni iznos novčane naknade s osnova straha previsok i u protivnosti s praksom revizijskog suda u predmetima Rev-736/03, Rev-1197/08, a u kojima predmetima je u istim ili sličnim činjeničnim situacijama dosuđena znatno niža naknada neimovinske štete.

2. Pitanje pravilne primjene materijalnog prava i to odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada stranke djelomično uspiju u sporu, da li u tom slučaju i tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka ovisno o svom uspjehu u postupku. Glede razloga važnosti ukazuje se na niz odluka revizijskog suda Rev-636/04, Rev-723/05, Rev- 200/01, Rev-885/06, Rev-1126/04, Rev-1687/09, Rev-842/10 u kojima je zauzeto shvaćanje suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda u ovom predmetu, a koji je vodio računa samo o uspjehu tužitelja kod dosuđivanja naknade parničnih troškova.

U pogledu prvog postavljenog pitanja valja istaći da pitanje visine dosuđene naknade nematerijalne štete uvijek ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, radi čega niti Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda za određivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete ne predstavljaju puku matematičku formulu za dosuđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete. Kako odgovor na postavljeno pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, to postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Glede pak drugog postavljenog pitanja valja istaći da su nižestupanjski sudovi prilikom odlučivanja o troškovima postupka postupili protivnom pravnom shvaćanju revizijskog suda koje je izraženo u odluci Rev-540/10-2 od 21. prosinca 2010. i nizu drugih odluka.

Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP propisano je da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj strani i umješaču razmjeran dio troškova.

Prema shvaćanju revizijskog suda u slučaju djelomičnog uspjeha tužitelja u sporu uzimaju se u obzir kako uspjeh tužitelja, tako i uspjeh tuženika u parnici, pa nakon što se na taj način izračunaju troškovi, valja te troškove međusobno prebiti i utvrditi koja strana mora platiti parnični trošak drugoj strani.

U konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu radi naknade štete, te je potraživao naknadu štete u visini od 20.000,00 kn, odnosno 20.815,32 kn. Kako je tužitelju ukupno dosuđeno 20.815,32 kn, to u fazi postupka kada je vrijednost predmeta spora iznosila gore navedene iznose, uspjeh tužitelja je 100%.

U toj fazi postupka tužitelju pripada naknada troškova za sastav tužbe, sastava podneska od 23. lipnja 2005., te zastupanje na ročištu 2. svibnja 2005. po 100 bodova prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07 - dalje Tarifa), te za podnesak od 25. siječnja 2006. 25 bodova ili u toj fazi postupka ukupno 325 bodova.

Nakon što je podneskom od 13. srpnja 2006. vrijednost predmeta spora povišena na iznos od 30.815,32 kn, obzirom na konačni uspjeh tužitelja u postupku isti je uspio s 67,54%, a tuženik sa 32,46%.

U toj fazi postupka tužitelju pripada nagrada za sastav podneska od 13. srpnja 2006. i zastupanje na četiri ročišta, za svaku radnju po 100 bodova ili ukupno 500 bodova, odnosno prema uspjehu u postupku 337,70 bodova.

Kada se navedeni iznos zbroji pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kn, te uveća za iznos PDV-a od 22% dobiva se iznos od 8.084,94 kn na ime troškova zastupanja. Tomu valja pribrojiti trošak sudskih pristojbi u iznosu od 900,00 kn, te trošak medicinskog vještačenja i preslike zdravstvenog kartona u iznosu od 2.650,00 kn, kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 962,72 kn (što predstavlja uspjeh od 44% s koliko je tužitelj uspio u žalbenom postupku), što ukupno daje iznos od 12.597,66 kn.

U isto vrijeme tuženik u prvoj fazi postupka, kada je vrijednost predmeta spora iznosila 20.000,00 odnosno 20.815,32 kn nema pravo na naknadu troškova postupak, budući je tužitelj u cijelosti uspio u postupku. Nakon što je vrijednost predmeta spora povišena na iznos od 30.815,32 kn isti je u postupku uspio sa 32,46%. U toj fazi postupka tuženiku pripada trošak sastava podneska od 24. srpnja 2006. i zastupanja na četiri ročišta, za svaku radnju po 100 bodova prema Tarifi ili ukupno 500 bodova. Obzirom na uspjeh u postupku tuženik je u pogledu troškova postupka uspio s iznosom od 162,30 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn i uvećano za PDV daje ukupan iznos od 1.980,06 kn. Tom iznosu valja pribrojiti i iznos sudske pristojbe od 275,00 kn na odgovor na tužbu, pa je ukupan trošak tuženika u ovom predmetu 2.255,06 kn.

Kada se navedeni iznosi međusobno prebiju dobiva se da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od ukupno 10.342,60 kn, a ne iznos od 11.310,62 kn koliko je tužitelju dosuđeno.

Stoga je u tom dijelu valjalo prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti obje nižestupanjske odluke o troškovima postupka na temelju odredbe čl. 395. st. 1. u vezi čl. 400. st. 3. ZPP, te naložiti tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 10.342,60 kn, dok je s iznosom od 968,02 kn valjalo tužitelja odbiti.

Obzirom da je tuženik uspio samo sa sporednim zahtjevom – glede troškova postupka, dok glede merituma spora je njegova revizija odbačena, to je valjalo odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova revizijskog postupka u skladu s odredbom čl. 166. ZPP. Isto tako tuženik nema pravo niti na naknadu troškova žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio.

Zagreb, 4. veljača 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.