III Kr-68/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 68/11-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. S. zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 4. ožujka 2009. broj K-530/06-12 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 21. rujna 2010. broj Kž-208/09-8, u sjednici održanoj 16. studenog 2011.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev osuđenog A. S. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Karlovcu od 4. ožujka 2009. broj K-530/06-12, preinačenom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 21. rujna 2010. broj Kž-208/09-8, A. S. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. i 50/00.; nastavno: KZ) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine.

Osuđenik je putem branitelja, odvjetnika Ž. Ž., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude iz razloga navedenog u članku 368. točki 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; nastavno: ZKP/97), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 428. stavka 4. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

III Kr 68/11-6

Zahtjev nije osnovan.

Pobijajući pravomoćnu presudu, osuđenik tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon jer da je „sud cijenio da postoji kvalifikatorno obilježje kaznenog djela“, a da se zapravo „radi o privilegiranom obliku djela odnosno da je djelo počinjeno ih nehaja“ pa „da se ovako utvrđeno činjenično stanje u skladu s dosadašnjom praksom može kvalificirati samo kao djelo iz čl. 272. st. 2. i 4. KZ.“

Obrazlažući ove tvrdnje, osuđeni A. S. u zahtjevu navodi da je drugostupanjski prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda „da je osuđenik, vozeći pod utjecajem alkohola, bio svjestan da nije sposoban za sigurnu vožnju pa da je time pristao da neadekvatnom i nesigurnom vožnjom ugrozi sigurnost prometa“. Osuđenik smatra da je „tvrdnja drugostupanjskog suda da njegova neizravna namjera počiva u alkoholiziranosti (…) preduhitrena, a pogotovo kada se vožnja osuđenika sagleda s još nekih aspekata“. Tvrdi, da je „nedopustivo da se alkohol sam po sebi odmah veže s predumišljajem“, da sud „potpuno zanemaruje činjenicu da je (on) u vožnji smanjio brzinu“, a to da „ukazuje da osuđenik ne pristaje na posljedice već ih želi izbjeći“, pa zaključuje da se „ovakva vožnja i posljedica mogu (…) pripisati samo nehaju“.

Iako osuđenik u zahtjevu tvrdi da „činjenično stanje (…) ne osporava“, iz ovakvog njegovog obrazloženja jasno proizlazi da on zapravo pobija pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog pravomoćnom presudom, i to u dijelu u kojem se ta utvrđenja odnose na oblik osuđenikove krivnje kao subjektivni element bića kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ zbog kojeg je pobijanom presudom proglašen krivim.

Naime, sve sastavnice krivnje - namjera (izravna ili neizravna) ili nehaj (svjesni ili nesvjesni), ubrojivost i svijest o protupravnosti - odlučne su činjenice čije utvrđenje je pretpostavka proglašavanja krivim počinitelja kaznenog djela.

Prvostupanjski je sud utvrdio, da je osuđeni A. S. postupao s neizravnom namjerom kada je izazvao prometnu nesreću kojom je prouzročena smrt jedne osobe, a drugostupanjski je sud to utvrđenje prihvatio kao pravilno, pa je i ponašanje osuđenika, kako je isto opisano u izreci prvostupanjske presude, ispravno označeno kao kazneno djelo iz članka 272. stavka 3. KZ.

Osporavajući takvo utvrđenje navedenog oblika krivnje, osuđenik zahtjevom pokušava ishoditi odluku ovog suda u trećem stupnju, a to je protivno smislu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog povreda zakona, odredaba postupka ili prava okrivljenika koje su navedene u članku 427. Zakona o kaznenom postupku, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Postojanje povrede kaznenog zakona iz članka 368. točke 4. ZKP/97 prosuđuje se prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno presudom - a ono uključuje i utvrđenje njegove neizravne namjere kao oblika krivnje s kojim je počinio radnju kaznenog djela - a ne

III Kr 68/11-6

na temelju onog činjeničnog stanja koje je, prema osuđenikovom shvaćanju - njegovog nehajnog postupanja - trebalo utvrditi.

Stoga valja samo reći, da su sudovi prvog i drugog stupnja na ono činjenično stanje koje je utvrđeno pobijanom pravomoćnom presudom pravilno primijenili kazneni zakon. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju članka 421. u vezi s člankom 429. ZKP/97 presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 16. studenog 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Buga Mrzljak Stenzel, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.