I Kž-431/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 431/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. veljače 2008., broj K-196/07, u sjednici održanoj dana 8. rujna 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. I. P. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-196/07 od 6. veljače 2008., opt. I. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06-u daljnjem tekstu: KZ), za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Na temelju čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u pritvoru od 11. do 12. siječnja 2007.

Temeljem odredbe čl. 122. st. 1. i čl. 119. st. 2. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” broj 110/97, 27/98, 58/99,112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP), optuženik je dužan naknaditi trošak provedenog vještačenja u iznosu od 1.464,00 HRK, dok je, na temelju odredbe čl. 122. st. 1. i čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP, obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 HRK.

Protiv te presude žali se opt. I. P. putem branitelja N. S., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 431/08-3

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u podnesku od 20. svibnja 2008., broj KŽ-DO-884/2008, izrazio je mišljenje da je žalba optuženika neosnovana i da je, kao takvu, treba odbiti.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje u kaznenom postupku nepotpuno i pogrešno utvrđeno zbog toga što sud prvog stupnja nije prihvatio njegovu obranu da je drugi spolni odnos između oštećenice i njega, kao i prvi, bio dobrovoljan. Naprotiv, prvostupanjski sud je opravdano prihvatio kao istinit iskaz oštećenice saslušane u svojstvu svjedoka, u kojem je, kako u istrazi, tako i na glavnoj raspravi, detaljno i logički povezano iznijela razloge zbog kojeg je kritične noći u njezinoj sobi, poslije dobrovoljnog spolnog odnosa, došlo do verbalnog sukoba između nje i optuženika, nakon kojega je optuženik prema njoj upotrijebio fizičku silu, nanijevši joj tjelesne ozljede, a potom je protiv njezine volje i pristanka i unatoč njenom opiranju, uz upotrebu sile izvršio obljubu.

Iskaz oštećenice potvrđen je nalazom i mišljenjem liječnika vještaka, koji je utvrdio da je oteklina na tjemenu oštećenice nastala udarcem tupo-tvrdog predmeta, što može odgovarati šaci, dok je oteklina na vratu mogla nastati kao posljedica pritiska, a oteklina i razderotina gornje usne kao rezultat udarca ili i jakog pritiska usne na zubalo, te da je oguljotina u predjelu desne prepone nastala povlačenjem oštrog predmeta, što može odgovarati noktu ili nekom oštrom tupo-tvrdom predmetu. Ovakav nalaz i mišljenje u skladu je s oštećenicinim opisom udaraca koje joj je optuženik zadao, a to su bili udarci glavom o zid, šakom po ustima i stezanje oko vrata.

Tvrdnja žalitelja kako je nemoguće da brat oštećenice, koji je spavao u drugom dijelu sobe ili njezin otac koji je spavao u drugoj sobi, nisu čuli buku koja bi nastala prilikom nasilnog spolnog odnosa, naročito njezino vikanje, zapomaganje i pozivanje u pomoć, što bi bile očekivane reakcije osobe nad kojom se nasilno vrši obljuba, također nije prihvatljiva kao dokaz da do kaznenog djela silovanja nije ni došlo. Naime, oštećenica je na glavnoj raspravi od 15. studenog 2007. godine objasnila kako je njezin mlađi brat, koji je u vrijeme izvršenja djela imao trinaest godina, čvrsto spavao, dok njezini roditelji uzimaju tablete za spavanje tako da nisu ništa čuli, te kako u početku nije mogla vikati jer ju je optuženik držao za vrat, a kasnije nije vikala zbog toga što ju je bilo strah da se njezin otac, koji je srčani bolesnik, i optuženik ne bi fizički sukobili.

Ponašanje oštećenice nakon počinjenja kaznenog djela, kao što je telefonsko nazivanje žalitelja, kontaktiranje s njime i obećanje da će povući prijavu protiv njega ukoliko prizna dijete koje se u međuvremenu rodilo, također nije dokaz da žalitelj nije počinio djelo koje mu se stavljana teret. Ovakvo ponašanje oštećenice razumljivo je kada se ima u vidu da su ona i žalitelj prije inkriminiranog događaja bili u emotivnoj vezi preko tri godine, te da je nespornim smatrala kako je upravo žalitelj otac djeteta, zbog čega je pokušala na sve načine privoliti žalitelja da se skrbi o djetetu, pa i obećanjem o povlačenju prijave. Pri tome treba reći da je oštećenica do kraja kaznenog postupka ostala kod svih svojih navoda glede samog inkriminiranog događaja i okolnosti pod kojima se on odvijao, a naknadne kontakte sa žaliteljem nije ni poricala. Stoga je prvostupanjski sud s pravom odbio prijedlog obrane za saslušanjem svjedokinje A. G. na okolnost kontakata oštećenice s optuženikom nakon počinjenja djela, a što se u žalbi navodi kao razlog zbog kojeg je činjenično stanje ostalo

I Kž 431/08-3

nepotpuno utvrđeno, jer navedene okolnosti nisu bitne za utvrđenje relevantnih činjenica u postupku.

Sud prvog stupnja je osnovano odbio i prijedlog obrane za rekonstrukcijom na mjestu događaja kojom bi se utvrdilo jesu li brat oštećenice i njezini roditelji mogli nešto čuti ili zamijetiti što bi ukazivalo na određena događanja u sobi, a što se također u žalbi ističe kao razlog zbog kojeg je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, jer se takva rekonstrukcija ne bi mogla provesti na način koji bi doveo do drugačije utvrđenog činjeničnog stanja od onoga koje je utvrđeno na temelju već provedenih dokaza, pa se taj prijedlog ukazuje suvišnim.

Stoga je žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana, pa ju ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nije prihvatio.

Nije prihvatljiva žalba optuženika ni u odnosu na izrečenu kaznu. Prvostupanjski sud je pravilno odmjerio kaznu uvažavajući sve olakotne i otegotne okolnosti koje su se zatekle na strani optuženika, te mu je, imajući u vidu njegovo raniju nekažnjavanost, izrekao najnižu moguću kaznu koja je propisana za ovo kazneno djelo. Kaznom zatvora u trajanju od tri godine, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je ispravno primijenio načelo individualizacije kazne, a da pri tome nije doveo u pitanje i načelo generalne prevencije, niti je podcijenio stupanj društvene opasnosti samog djela, tako da je izrečena kazna u skladu sa svrhom kažnjavanja propisanim u odredbama čl. 6. i čl. 50. KZ.

Kako je iz spisa predmeta vidljivo da se optuženik nalazio u pritvoru od 11. do 12. siječnja 2007. godine, trebalo je, temeljem odredbe čl. 63. st. 1. KZ, u jedinstvenu kaznu uračunati i to vrijeme.

S obzirom da, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, ovaj sud nije našao da bi bila ostvarena koja od povreda kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, kao niti povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika, valjalo je žalbu opt. I. P. odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, pa je, na temelju čl. 387. ZKP, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 8. rujna 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.