Rev-1645/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1645/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. D. iz Č., zastupanog po punomoćniku D. F., odvjetniku iz O., protiv tuženika D.P. O.-K. iz O., JVP V. iz O. i O. z. I. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji II-tuženika JVP V. iz O., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 15. rujna 1994. godine, br. Gž-1466/94., kojom je u odnosu na tog tuženika potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 4. ožujka 1994. godine, br. P-408/93., u sjednici održanoj dana 11. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u Osijeku br. P- 408/93. od 4. ožujka 1994. godine, kojom su obvezani tuženici solidarno platiti tužitelju na ime naknade štete za duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti iznos od 27.000,00 kn, za pretrpljene fizičke boli iznos od 8.500,00 kn, za pretrpljeni strah iznos od 7.400,00 kn, za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 10.000,00 kn, za tuđu njegu i pomoć iznos od 37.000,00 kn, sve sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do plateža. Također su tuženici obvezani solidarno isplatiti tužitelju naknadu štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 150,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 1993. godine do plateža, za troškove zubne proteze iznos od 709,44 kn sa zateznom kamatom od 10. rujna 1993. godine do plateža, te trošak postupka u iznosu od 14.596,40 kn dok je odbijen tužbeni zahtjev protiv III-tuženika O. z. Ilok.

II-tuženik je JVP V. iz O., izjavio je reviziju protiv dijela pravomoćne drugostupanjske presude, kojom je u odnosu na njega prihvaćen tužbeni zahtjev, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud u pobijanom dijelu preinači obje nižestupanjske presude, te odbije tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika JVP V. iz O..

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da istu revizijski sud odbije kao neosnovanu. Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Iako je prvostupanjski sud u razlozima naveo da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka to ne čini razloge prvostupanjske presude nejasnim i nerazumljivim, a razlozi nisu ni u proturječju s izrekom. Iz nalaza vještaka proizlazi da je u trenutku štetnog događaja bio upotrijebljen bager revidenta koji nije bio ispravan i kojim je rukovao radnik revidenta, a da nije ispunjavao propisane uvjete glede stručne osposobljenosti, zdravstvenog stanja kao i osposobljenosti za rad na siguran način koji dio nalaza vještaka navodi i revident u reviziji, a iz tih navoda ne proizlazi da bi do povrede tužitelja došlo isključivo krivnjom D.P. K. kako to pogrešno navodi revident u svojoj reviziji. Stoga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident, pa kako ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U revizijskoj fazi postupka sporna je odgovornost II-tuženika za štetu koja je nastala tužitelju u štetnom događaju dana 10. studenog 1992. godine.

U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj kao djelatnik D.P. O. -K. O. dana 10. studenog 1992. godine, doživio povredu na radu kada je kao pomoćni radnik sudjelovao u istovaru betonskih kanalizacijskih cijevi sa kamiona pomoću bagera revidenta koji nije bio ispravan, a korišten je kao dizalica, što je suprotno njegovoj namjeni. Utvrđeno je da bagerist A. I., zaposlenik revidenta nije ispunjavao propisane uvjete glede stručne osposobljenosti, zdravstvenog stanja kao i osposobljenosti za rad na siguran način. Tijekom postupka utvrđeno je da nema doprinos tužitelja nastupu štetnog događaja, u kojem je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede u vidu lijeve čeone kosti sa ulegnućem i više ulomaka, prijelom nosnih kostiju, lijeve jagodične kosti, obje gornje čeljusne kosti i baze prednje lubanjske jame (krova lijeve očne šupljine), udarac mozga i otok lijeve polovice mozga, krvarenje iz lijevog uha, te udarac u desno prsište. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj zbog zadobivenih povreda trpio fizičke boli jakog intenziteta u trajanju od 10 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 20 dana, a laganog oko 2 mjeseca, s time da će povremeni bolovi trajati duže vrijeme, a naročito pri promjeni vremena i izlaganju hladnoće. Utvrđeno je da je tužitelj za vrijeme dobivenih povreda trpio strah jakog intenziteta u trajanju od 2 do 3 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, te laganog intenziteta oko 1 mjesec, a da strah nije ostavio trajne posljedice. Vještačenjem je utvrđeno da kod tužitelja postoji estetska naruženost lakšeg stupnja uslijed promijene oblika piramide nosa, te posttraumatskog deformiteta lica, a da je nakon završenog liječenja došlo do smanjenja životne aktivnosti od 30%. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelju po izlasku iz bolnice bila potrebna kompletna tuđa njega i pomoć oko 10 dana, a djelomično 1 mjesec, a da je tužitelj nakon sanacije prijeloma gornje čeljusti morao nabaviti novu protezu formiranu prema saniranom koštanom dijelu vilice.

Neosnovano revident ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da postoji odgovornost i II-tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj u ovom štetnom događaju, budući je zaposlenik A. I. bager koji nije bio u cijelosti ispravan u sporno vrijeme, koristio kao dizalicu, što je suprotno njegovoj namjeni, pa revident odgovora za štetu koju je njegov zaposlenik u radu uzrokovao tužitelju (čl. 170. st. 1. ZOO), jer nije dokazao daje njegov zaposlenik postupao po pravilima struke. Obzirom na karakter povreda, te trajanje i jačinu fizičkih bolova, pretrpljenog straha, te duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, a imajući u vidu dob i zaposlenje tužitelja, po ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 200. ZOO u dosuđenju naknade nematerijalne štete, jer su dosuđeni iznosi (pobliže označeni u izreci prvostupanjske presude) i po ocjeni ovog suda pravična novčana naknada nematerijalne štete tužitelju. Visina materijalne štete dosuđena je sukladno odredbi (čl. 185. st. 3. ZOO, te čl. 195. st. 1. ZOO), pa se zbog svega navedenog nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ocijenivši revizijske navode koji su od odlučnog značaja utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, te je presuđeno kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 11. listopada 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.