Rev-1040/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1040/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja 1. A. M. i 2. I. M., oboje iz S., …, koje zastupaju punomoćnici V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., protiv tužene I. I. P. iz S., …, koju zastupa punomoćnica D. C. B., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-8/10 od 21. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-259/07 od 11. rujna 2009., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja 1. A. M. i 2. I. M. protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-8/010 od 21. siječnja 2010., kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-259/07 od 11. rujna 2009., odbijeni su tužbeni zahtjevi koji glase (točka I. izreke):

"1. Poništava se ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između tužene kao prodavateljice i tužitelja kao kupaca, kojim ugovorom je naznačena prodaja čestice zem. 167/6 K.O. S., a koji ugovor je ovjeren u potpisu prodavateljice pod br. 0v-4191/03 od dana 08.07.2003.god., kod I. B., javnog bilježnika u S..

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima sveukupan iznos od 51.000 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te im u istom roku naknaditi parbeni trošak."

Rješenjem o troškovima parnice iz točke II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tužiteljima solidarno platiti tuženoj troškove parnice u iznosu od 36.468,50 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-8/10 od 21. siječnja 2010., odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju usvojiti i preinačiti drugostupanjsku kao i prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a podredno predlažu pobijane presude ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje.

Tužena nije odgovorila na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U obrazloženju uvodno istaknutih revizijskih razloga tužitelji obrazlažu samo postojanje apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Suprotno njihovim tvrdnjama, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti njihove žalbe protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to u pobijanoj drugostupanjskoj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Također, neosnovano tužitelji ukazuju na postojanje relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP, učinjenu pred drugostupanjskim sudom, navodeći kako taj sud odluku "praktički" utemeljio na cijeni zemljišta, a da dokazi na utvrđivanje te činjenice nisu provedeni unatoč tome što su tužitelji predlagali provođenje dokaza vještačenjem.

Osim pogrešne tvrdnje da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na cijeni zemljišta, tužitelji neosnovano navode kako je riječ o činjenici u odnosu na koju nisu provedeni dokazi. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske odluke jasno proizlazi kako je taj sud proveo dokaz uvidom u dopis Porezne uprave od 16. travnja 2004., te da je iz njega razvidno kako prometna vrijednost zemljišta na području K.O. S. iznosi od 70 do 130 EUR- a/m2, ovisno o tome da li za predmetno zemljište postoji ili ne GUP, te da li je izdana lokacijska dozvola ili ne. Ovo utvrđenje prvostupanjskog suda prihvatio je i drugostupanjski sud. Koje će dokaze provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica odlučuje prvostupanjski sud (čl. 220. st. 2. ZPP), a koje će uzeti kao dokazane odlučuje prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja (ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga) prihvaćanjem činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud potvrđuje pravilnost i zakonitost načina na koji je sud proveo dokaze kao i načina na koji ih je ocijenio. Zbog toga nije ostvaren ni ovaj revizijski razlog, pa se prigovori koji se odnose na cijenu zemljišta svode na prigovore dijelu činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova. Takvi prigovori ne mogu biti razmatrani po ovome sudu, s obzirom na to da se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a).

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetni spor vođen je povodom zahtjeva tužitelja da se poništi ugovor o kupoprodaji nekretnine zaključen medu strankama i da tužena vrati tužiteljima cjelokupnu isplaćenu kupoprodajnu cijenu. Svoje traženje tužitelji temelje na tvrdnji da tužena nije bila vlasnica predmetne nekretnine te da su tužitelji bili u zabludi u pogledu predmeta ugovora, jer su smatrali da se radi o prodaji građevinskog zemljišta (zemljišta na kojemu je dopušteno građenje).

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tuženica temeljem predmetnog kupoprodajnog ugovora tužiteljima prodala 100/119 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 167/6 k.o. S. u površini od 600 m 2 za cijenu od 51.000 EUR-a,

- da se u zemljišnoj knjizi predmetna nekretnina vodi kao vinograd;

- daje u tužena oglasila prodaju tog zemljišta u M. o.;

- da je u oglasu navedeno da se prodaje zemljište od 600 m2 sa strujom, vodom i telefonom, urednog vlasništva, po cijeni od 100 EUR-a po m2;

- da je oglas objavljen u rubrici "Građevno zemljište" uređivačkom odlukom;

- da su kao vlasnici tog zemljišta bili uknjiženi roditelji tužene koji su Ugovorom o darovanju od 28. ožujka 2003., predmetnu nekretninu darovali tuženoj;

- da u kupoprodajnom ugovoru nije navedeno da je zemljište koje je predmet ugovora građevinsko;

- da se predmetno zemljište nalazi unutar obuhvata G.-a S. i to u zoni "prometnica s zaštitom" (unutar građevne zone, ali s posebnom namjenom za izgradnju prometnice);

- da iz dopisa Odsjeka za prostorno uređenje i zaštitu okoliša S. – dalmatinske županije od 13. kolovoza 2008., proizlazi kako se predmetno zemljište nalazi u građevnoj zoni (mješovita namjena Ml – pretežno stambena);

- da tužitelji prije sklapanja kupoprodajnog ugovora nisu kod nadležnih tijela provjerili nalazi li se zemljište koje kupuju u građevinskoj zoni, već su to učinili nekoliko dana po sklapanju ugovora,

- da se u vrijeme kupoprodaje prema podacima Porezne uprave, P. ured S., I. S., cijena zemljišta na istoj lokaciji kretala u rasponu od 70 do 130 EUR, ovisno o tome je li zemljište obuhvaćeno GUP-om i je li za njega izdana lokacijska dozvola.

Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova kako pri sklapanju kupoprodajnog ugovora tužitelji nisu bili u ispričivoj zabludi, te da ne postoje razlozi za pobojnost predmetnog ugovora iz odredbe članka 61. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96,112/99, 88/01 - dalje: ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08), niti postoje razlozi za poništenje tog ugovora propisani člankom 65. st. l. ZOO-a, jer tuženica nije prijevarnim ponašanjem navela tužitelje na sklapanje ugovora.

U ovoj revizijskoj fazi postupka sporno je jesu li se u ponašanju tužene stekla obilježja prijevarnog ponašanja u odnosu na pravnu narav zemljišta, a kojim je dovela tužitelje u zabludu u pogledu ove okolnosti bitne za sklapanje u ovoj parnici pobijanog ugovora

Razlozi navedeni u reviziji ne dovode u pitanje valjanost nižestupanjskih odluka. Ovo stoga što tužitelji pogrešno smatraju kako činjenica javne objave oglasa o prodaji predmetnog zemljišta u glasilu M. o. u rubrici "Građevinsko zemljište" vodi do zaključka o prijevarnom ponašanju tuženice.

Prema odredbi čl. 61. st. 1. ZOO bitna je ona zabluda koja se odnosi na bitna svojstva predmeta, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila ugovor takva sadržaja. U smislu odredbe čl. 61. st. 2. ZOO, da bi osoba koja za sebe tvrdi da je dovedena u zabludu prilikom sklapanja ugovora mogla isticati tu svoju zabludu kao razlog za pobijanje ugovora, zabluda mora biti bitna i neskrivljena. Pri sklapanju ugovora (kao i pri njihovu ispunjenju) zahtjeva se u pravnom prometu pozornost koju bi imao svaki prosječan i savjestan čovjek (dobar gospodar, dobar domaćin). To znači da bi strana u zabludi mogla pobijati ugovor pozivom na zabludu, ona je morala pri zaključenju ugovora postupati s dužnom pozornošću.

Prijevara je, po svojoj pravnoj prirodi, kvalificirana ili izazvana zabluda i postoji onda kada jedna strana svjesno poduzima određene radnje kojima izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi, u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora. Prijevara u sebi sadrži dva elementa: a) namjeru jednog ugovaratelja da kod drugog izazove ili ga održi u zabludi (pr. u pogledu predmeta ugovora) da bi on zaključilo ugovor i b) formiranu pogrešnu predodžbu o nekoj okolnosti na strani drugog ugovornika, a koja predodžba utječe na izjavu volje određenog sadržaja.

Kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da tužena nije oglasila prodaju predmetnog zemljišta kao građevinskog zemljišta te da do objave oglasa o prodaji predmetnog zemljišta u rubrici "Građevinsko zemljište", nije došlo voljom tužene, već je to posljedica uređivačke politike u glasilu u kojem je oglas objavljen, to i prema ocjeni ovoga suda u postupanju tužene nema namjere da kod druge strane izazove zabludu o predmetu ugovora – nedostaje svjesni element o izazivanju zablude kod protivne strane.

Pri tome, pravilno naglašavaju nižestupanjski sudovi kako tuženica nije mogla prikriti činjenicu o naravi zemljišta, niti je u tom smislu mogla prevariti tužitelje, jer su tužitelji, postupajući s očekivanom i potrebnom pažnjom u pravnom prometu bili u mogućnosti provjeriti sposobnost tog zemljišta za gradnju. Međutim, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelji su to učinili tek nakon zaključenja ugovora.

Na taj način tužitelji kao kupci nisu postupali s potrebnom pozornošću jer nisu koristili pozornost koju bi prosječan čovjek (dobar domaćin) morao koristiti prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji zemljišta, a takav propust ne opravdava ni njihova tvrdnja da ih je tuženica požurivala na sklapanje pobijanog ugovora.

S obzirom na izloženo, a suprotno navodima revizije, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo odlučivši kao pobijanoj presudi.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 12. veljače 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.