I Kž-363/2005-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 363/05-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. V., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 11. ožujka 2005., broj K-14/04, u sjednici održanoj 10. srpnja 2008., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, te zamjenika branitelja, B. B., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. J. V., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru proglašen je krivim opt. J. V. zbog kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. KZ, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je kaznu, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. studenog 1999. do 20. prosinca 1999. godine.

Protiv te presude osobnu žalbu, kao i po branitelju, odvjetniku G. N. iz Z., podnio je optuženik, i to iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Na zahtjev optuženika, a sadržan u žalbi njegova branitelja na temelju čl. 374. st. 1. ZKP ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06) o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženika, a ista je održana u nazočnosti uvodno naznačene zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te zamjenika branitelja, na temelju zamjeničke punomoći, odvjetnika B. B. iz Z.

I Kž 363/05-5

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana.

Iako se u osobnoj žalbi optuženika uvodno naznačuje žalbena osnova bitne povrede odredaba ZKP, ista se pravno ne označava niti obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi bile počinjene one bitne postupovne povrede na koje inače pazi po službenoj dužnosti.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj nalazi da je i u ponovljenom postupku, i dalje ostalo dvojbeno da li je optuženik počinitelj odnosnog kaznenog djela silovanja u pokušaju, kada ni sama oštećenica na posljednjoj glavnoj raspravi u prethodnom postupku i na ponovljenoj glavnoj raspravi nije više sigurna u identitet osobe koja je počinila odnosno kazneno djelo.

Uz navedeno, žalba smatra da u postupku osiguranja dokaza tijekom kriminalističke obrade predmeta policija nije osigurala tragove, posebno ne biološke, da bi se kasnije mogla izvršiti DNA analiza, te sa sigurnošću povezati optuženika s učinom djela.

Stoga, smatra žalba, da je trebalo prihvatiti alibi optuženika, potvrđen iskazom svjedokinje A. N. o vremenu i mjestu gdje se optuženik nalazio u vrijeme inkriminiranog događaja.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda žalbenim navodima žalitelja upire se ustvari na pogrešnu ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice i to njenog iskaza u istrazi kao i prvog iskaza na glavnoj raspravi, u kojim je iskazima oštećenica potpuno sigurna u identitet optuženika, kojeg je i u prethodnoj radnji prepoznavanja, prepoznala kao sigurnog počinitelja odnosnog kaznenog djela.

Ta sigurnost oštećenice proizlazi iz činjenice da je ona objektivno mogla uočiti fizički izgled optuženika (posebno glave) iz razloga što se radilo o dobu dana – sumraku, kada su već svjetla javne rasvjete, kao i svjetla izloga prodavaonica kroz koje su prolazili od bivše poslovnice „L. banke“ pa do mjesta događaja bila upaljena, uz njenu tvrdnju da se u nekoliko navrata „zagledala u optuženika“.

Izložena okolnost uz daljnju činjenicu da u to vrijeme još nije bila u stanju šoka, jer nije ni očekivala daljnji rasplet događaja u pravcu mogućeg počinjenja kaznenog djela silovanja, ukazuje da je ona i na subjektivnom planu bila u mogućnosti da jasno uoči identitet osobe počinitelja djela.

Uz navedeno bitno je reći da je oštećenica odmah djelo prijavila, ali je kriminalistička obrada predmeta trajala nešto više od pet mjeseci.

I Kž 363/05-5

Odlučna je činjenica da je oštećenica identifikacijska obilježja optuženika posebno ona vezana za pet osnovnih karakterističnih obilježja glave, lica i tijela optuženika, opisala odmah i svjedokinji B., osobi na koju je naišla oštećenica odmah nakon što se bacila s uzvisine i spasila bijegom.

Ista kontrolna činjenica u jednom segmentu potvrđena je i iskazom svjedoka L. K., koji je netom prije događaja uočio muškarca i ženu kako odlaze prema parku i pritom jasno naznačio da je ženska osoba bila viša od muškarca.

Stoga, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja o tome da je policija prethodno tijekom kriminalističke obrade predmeta pokazivala oštećenici fotografije različitih osoba, nije od bitnog značaja, jer se kaznena prijava odnosila na nepoznatog počinitelja odnosnog kaznenog djela. Međutim, ono što je bitno naglasiti je, da je prije izvršene radnje prepoznavanja oštećenica na jednaki način opisala fizički izgled optuženika kao i odmah nakon učina djela svjedokinji B., što je sada samo i ponovila prije izvršene radnje prepoznavanja.

U samoj radnji prepoznavanja odmah je na potpuno siguran način prepoznala počinitelja odnosnog kaznenog djela. Isto tako, tijekom istrage na posebno pitanje branitelja da li je optuženik osoba koja ju je napala i ista osoba koju je prije toga prepoznala na policiji oštećenica je dala potvrdan odgovor, kao i na glavnoj raspravi 22. veljače 2000. kada je na poseban upit državnog odvjetnika ukazala da je nazočna osoba optuženik, ona koja ju je pokušala silovati.

U pogledu načina postupanja optuženika, posebno onih vezanih za primjenu fizičke sile i načina primjene te sile prema oštećenici, oštećenica je uvijek na istovjetan način iskazivala, kako u istrazi, tako i na glavnoj raspravi u prethodnom postupku, kao i na glavnoj raspravi u ponovljenom postupku, a radi se o mlađoj, vrlo ozbiljnoj osobi završene više škole i zaposlene, koja u svom dotadašnjem životu nije prolazila kroz sličnu situaciju.

Stoga, ispravno sud prvog stupnja prihvaća iskaz oštećenice da je jasno uočila osobu napadača, jer su se gledali „licem u lice“, uz daljnju utvrđenu važnu činjenicu da joj je optuženik, u konverzaciji koju su vodili tijekom dolaska do parka, naznačio da je on bio u zatvoru i da se ničega ne boji, kao i daljnja posredna inicijalna činjenica koja proizlazi i iz obrane optuženika da je u periodu prije događaja nosio na vratu zlatni lančić, što sve čini zatvoreni indicijalni krug.

Stoga, ni za ovaj drugostupanjski sud nema dvojbe da treba vjerovati iskazu oštećenice u istrazi, i prvi puta na glavnoj raspravi, u kojim je iskazima ona pružala potpunu sigurnost glede učina djela od strane optuženika, kao osobe koja je nad njom počinila kazneno djelo silovanja u pokušaju, a koju je osobu prethodno i u radnji prepoznavanja i prepoznala. Iz tog razloga se i njena kasnija nesigurnost na posljednjoj glavnoj raspravi u prethodnom postupku,

čiti prije svega protekom

kao i na glavnoj raspravi u ponovljenom postupku, treba tuma

vremena od učina djela, a s druge strane teškom obiteljskom situacijom nastalom smrću oca, kao i teškom bolešću majke, subjektivnoj činjenici da zbog duljine trajanja postupka ona ustvari misli „da se zapravo njoj sudi“, što je onda rezultiralo kod nje tvrdnjom da više nije 100% sigurna da je optuženik osoba napadač.

I Kž 363/05-5

Stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja kao i drugačijoj ocjeni provedenih dokaza po žalitelju, ovdje se prije svega misli na iskaz svjedokinje A. N. o tome da je optuženik u vrijeme inkriminiranog događaja bio na drugom mjestu, treba tumačiti kao njegov pokušaj da od sebe otkloni kaznenopravnu odgovornost, a posebno u svjetlu činjenice da je u svojoj obrani u istrazi jasno naznačio da se ne sjeća što je u vrijeme događaja radio, niti gdje se nalazio, a njegovo naknadno "sjećanje" počinje od trenutka kada ga je svjedokinja A. N. posjetila u pritvoru, kako to s pravom utvrđuje i sud prvog stupnja.

S obzirom na sve naprijed izloženo, sud prvog stupnja dao je potpunu i pravilnu ocjenu o vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice I. D. vjerujući njezinom iskazu u istrazi i na prethodnoj glavnoj raspravi, zbog čega izložene žalbene tvrdnje žalitelja u cjelini, ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda da je opisanim ponašanjem optuženika, kako je to činjenično opisano u izreci presude, optuženik ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 188. st. 1. KZ u svezi s čl. 33. KZ, kao i da je u vrijeme počinjenja djela kod optuženika postojala svijest o zabranjenosti i kažnjivosti takvog ponašanja, koja je u sebi uključivala i svijest o postojanju konstitutivnog elementa djela vezanog za primjenu dugotrajnije fizičke sile prema oštećenici, koja je bila u funkciji slamanja njezinog otpora, o čemu egzaktno govori i pribavljena medicinska dokumentacija Doma Z. – Službe za hitnu medicinsku pomoć, iz koje proizlazi da je oštećenica u događaju zadobila cijeli niz oguljotina kože po tijelu, sa nekoliko nagnječenja čela, leđa desno, te laktova.

Nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a isto tako nema ni potrebe saslušavati svjedokinju J. F., kao i za sada nepoznatog vlasnika caffe bara u Z., kada se, s obzirom na sve naprijed izloženo, ništa više i ništa novo ne bi dobilo provođenjem ovih dokaza, te pravilne ocjene vjerodostojnosti obrane optuženika i svjedokinje A. N. o alibiju optuženika, a koji se dokazi predlažu u osobnoj žalbi optuženika.

Nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, trebalo je na temelju čl. 382. ZKP preispitati osnovanost i zakonitost odluke o kazni.

Pritom ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje inače u smislu čl. 56. st. 1. i 2. KZ su od utjecaja da kazna bude blaža ili teža za počinitelja u kom je sklopu pravilno kao olakotno cijenio podatak da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, činjenicu da je optuženik u vrijeme počinjenja djela imao status mlađe punoljetne osobe, dok mu je kao otegotno ispravno uzeta ranija višekratna osuđivanost za kaznena djela imovinskog značaja, zlouporabe opojnih droga, te napada na službenu osobu. Istovremeno je s pravom uzeta i kao otegotna okolnost da je oštećenica u događaju zadobila više tjelesnih ozljeda različitih regija tijela.

Stoga, po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve tako utvrđene okolnosti kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo prema optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, i u tu kaznu mu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru kako to proizlazi iz izreke pobijane presude, jer će se samo tako izrečenom kaznom

I Kž 363/05-5

zatvora, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, moći ostvariti sve svrhe i vidovi kažnjavanja iz čl. 50. u vezi s čl. 6. KZ.

S obzirom na sve naprijed izloženo, kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbi optuženika, ali ni povreda zakona na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP), presuđeno je na temelju čl. 387. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 10. srpnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.