Revr-1057/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1057/13-2

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Z. K. i D. R. iz S., protiv tuženika H.-H. p. d.d. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja (s „dopunom“) protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-136/12-2 od 30. kolovoza 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-315/10 od 13. srpnja 2011., u sjednici održanoj 23. rujna 2014.,

r i j e š i o j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-136/12-2 od 30. kolovoza 2012. i presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-315/10 od 13. srpnja 2011., i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje nedopuštenom Odluke broj DP-6- 1170/10 od 26. siječnja 2010. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj HP-2/4-1322/09 sklopljen 2. studenoga 2009. između tužitelja i tuženika - i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, uz obvezivanje tuženika vratiti tužitelja „na radno mjesto poštonoše raspoređenog u poštanskom uredu … S.-C.“ i naknaditi tužitelju trošak postupka, dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 200,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju (s „dopunom“) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i njegov tužbeni zahtjev prihvati, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a zbog kojeg je, prema sadržaju revizije, tužitelj žalbom pobijao i prvostupanjsku presudu.

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje nedopuštenom Odluke broj DP-6-1170/10 od 26. siječnja 2010. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj HP- 2/4-1322/09 sklopljen 2. studenoga 2009. s tužiteljem - i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja „na radno mjesto poštonoše raspoređenog u poštanskom uredu … S.-C.“.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu pismonoše u poštanskom uredu S.-C., i to na temelju Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme broj HP-2/4- 1322/09 od 2. studenoga 2009.,

- da je Ugovor o radu tužitelju otkazan Odlukom o izvanrednom otkazu od 26. siječnja 2010. zbog (prema obrazloženju Odluke) neopravdanog izostanka s posla u razdoblju od 13. siječnja 2010., odnosno jer (da) se od 13. siječnja 2010. „nije pojavljivao na poslu, a nije opravdao svoj izostanak, iako je pozivan da se javi na svoje radno mjesto, te je pozivan na iznošenje obrane“,

- da je tužitelj u prijepornom razdoblju, u kojemu je zaista izostao s posla, prvo 12. siječnja 2010. u 15,20 sati lišen slobode „radi sumnje u počinjenje kaznenog djela“, a potom bio u pritvoru - koji mu je određen 15. siječnja 2010. (i koji je ukinut 11. lipnja 2010. „jer je istekao rok od 6 mjeseci na koji se pritvor može produžavati“).

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje da je dani mu izvanredni otkaz Ugovora o radu osnovan „jer je tužitelj počinio osobito tešku povredu radnog odnosa” - i to time “što nije pravovremeno i na primjeren način obavještavao svojeg poslodavca o činjenici odsutnosti s posla, njenom trajanju i mogućem ishodu“, a da „zbog toga nastavak radnog odnosa tužitelja nije moguć”.

Pritom drugostupanjski sud polazi:

- od odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR- a) prema kojoj: “Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.”,

- od odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu mora dokazati poslodavac, ali i od shvaćanja da je na tužitelju ležao teret dokazivanja „da je iskoristio sve mogućnosti da poslodavcu što je moguće prije javi o svojoj odsutnosti s posla te njezinom trajanju“ - a što (da) nije dokazao,

- od sadržaja osporene Odluke tuženika iz koje proizlazi da je tužitelju na teret stavljeno „da je počinio na radu i u svezi s radom osobito tešku povredu radne obveze jer se od dana 13. siječnja 2010. nije pojavljivao na poslu, a nije opravdao svoj izostanak, iako je pozivan da se javi na svoje radno mjesto, te je pozivan na iznošenje obrane“.

Međutim, tužitelj, koji drži da nije učinio ono što mu je Odlukom o otkazu ugovora stavljeno na teret - neopravdano izostao s posla, kao niti ono što ističe drugostupanjski sud - propustio „iskoristiti sve mogućnosti da poslodavcu što je moguće prije javi o svojoj odsutnosti s posla te njezinom trajanju“, u žalbi na prvostupanjsku presudu kao i nastavno u reviziji protiv drugostupanjske presude opravdano ističe da su u drugostupanjskoj presudi izostali jasni i prihvatljivi razlozi koji bi potvrđivali ovdje jedino bitno: je li počinio ono što mu je tuženik stavio na teret i na čemu je kao njegov poslodavac temeljio svoju Odluku o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu.

Naime, u ovome je postupku trebalo raspraviti i ocijeniti (i samo za to dati razloge) je li tužitelj počinio na radu i u svezi s radom kod tuženika osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa - time što se od 13. siječnja 2010. do 26. siječnja 2010. i donošenja prijeporne Odluke tuženika nije pojavljivao na poslu i nije opravdao svoj izostanak, dakle ono što mu je poslodavac jedino stavio na teret i na čemu je temeljio izvanredni otkaz s njime sklopljenog Ugovora o radu, a sve obzirom da se u postupku kakav je ovaj odlučuje samo o dopuštenosti donesene odluke poslodavca - i to prema razlozima na kojima je takva temeljena, a ne drugim, novim razlozima - koji nisu bili niti predmetom radnopravne zaštite u postupku koji je prethodio ovome i vođenom kod poslodavca.

Pritom valja imati na umu:

- da u sudskom postupku u kojemu radnik ostvaruje zaštitu prava kojeg drži povrijeđenim odlukom poslodavca o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu, poslodavac ne može s uspjehom pozivati se na razloge koje ne sadrži ta odluka o otkazu, ali i da se (u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a, prema kojoj poslodavac mora dokazati opravdane razloge za otkaz) niti radnik (tužitelj) ne može dovoditi u situaciju da u takvome postupku istražuje za koje je propuste (povrede) u radu terećen i u svezi kojih mu je propusta otkazan ugovor o radu - jer bi (da bi uspio u sporu) odluku o otkazu imao osporavati samo u odnosu na razloge iz njezina sadržaja (one razloge postojanje kojih bi se po zahtjevu radnika trebale preispitati),

- da razlog na kojeg se drugostupanjski sud pozvao obrazlažući osporenu presudu (da tužitelj nije iskoristio „sve mogućnosti da poslodavcu što je moguće prije javi o svojoj odsutnosti s posla te njezinom trajanju“) nije i onaj na kojemu je temeljena osporena Odluka tuženika o otkazu s tužiteljem sklopljenog Ugovora o radu (da se tužitelj „od dana 13. siječnja 2010. nije pojavljivao na poslu, a nije opravdao svoj izostanak“) i takav ne opravdava shvaćanje iz osporene presude o neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje nedopuštenom te Odluke tuženika,

- da obzirom na sadržaj odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a, u slučaju kada se ne može s sigurnošću utvrditi je li počinjena povreda obveze iz radnog odnosa koja predstavlja razlog za otkaz (ovdje: neopravdani izostanak s posla), ne može se smatrati da je poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz,

- da sud ima pravo na ocjenu dokaza i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali je u slobodi ocjene dokaza ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti,

- da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio takav zaključak.

S prethodno navedenim u svezi, budući da osporena presuda ne sadrži razloge odlučne za ocjenu je li tužitelj u prijepornom razdoblju opravdano izostao s posla - i predstavlja li to važnu činjenicu zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, takva se ne može ispitati - i njezinim donošenjem bez tih razloga počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Istaknuti razlozi nedostaju i prvostupanjskoj presudi.

Stoga je uz prihvaćanje revizije valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. u svezi odredbe čl. 385. st. 2. ZPP- a ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem i razmotriti u ovoj odluci iznijete okolnosti - te navod revidenta (na kojeg se pozvao u žalbi a nastavno se poziva i u reviziji) da se u prijepornom razdoblju nije niti mogao „pojavljivati na poslu“ obzirom da je bio lišen slobode i pritvoren (te prinudno ograničen u kretanju i komunikaciji), te ovisno o rezultatu ocjene svih činjenica relevantnih za odluku o dopuštenosti otkaza ugovora o radu (pa i tvrdnje tužitelja u reviziji: „da nikada nije pravomoćno osuđen“), ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

U tome postupku valja prihvatiti da činjenica što se radnik nalazi u pritvoru (pa nije dolazio na posao i nije obavljao povjerene mu poslove) nije sama po sebi opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, odnosno da bi se ta činjenica mogla smatrati osobito važnom u smislu čl. 108. st. 1. ZR-a samo uz pretpostavke:

- da je (obzirom na to da pritvor ima za posljedicu radnikovu nemogućnost obavljanja rada i postupanja u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZR-a) utjecala na organizaciju procesa rada kod poslodavca (primjerice: da poslodavac zbog pritvora radnika nije mogao obavljati ugovorene poslove, odnosno da je pritvor radnika izazvao teškoće u poslovanju poslodavca ili poremećaj u procesu rada i negativno se odrazio na poslovanje poslodavca), ili

- da se već i zbog razloga određivanja pritvora (polazeći od toga da do ovoga u pravilu dolazi bez utjecaja volje radnika) odnosno njegove opravdanosti (koja ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, moguće i od načina na koji je u konačnom razriješen predmet povodom kojeg je pritvor određen) ima smatrati da je radnik neopravdano izostao s posla i (time) da postoji osobito važna činjenica zbog koje (uvažavanjem svih okolnosti i interesa obiju stranaka) nastavak radnog odnosa nije moguć.

Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl.166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 23. rujna 2014.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.