Revr-1005/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1005/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica V. A., odvjetnica u Z., protiv tuženika S. L. iz O., kojeg zastupa D. K., odvjetnik u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 3950/13-2 od 29. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-493/08-23 od 20. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 30. svibnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tuženika S. L. protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 3950/13-2 od 29. listopada 2013. odbija se kao neosnovana.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj Pr-493/08-23 od 20. prosinca 2012. naložio je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade materijalne štete iznos od 481.129,28 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na iznose i sa tijekom pobliže označenima u izreci presude te mu je naložio naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu 131.925,72 kune.

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-3950/13-2 od 29. listopada 2013. odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja te nije tužitelju dosudio trošak odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (redovnu reviziju) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine pobijanu presudu te predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika te traži trošak sastava odgovora na reviziju u iznosu 6.250,00 kuna.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP), koji se zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na počinjenje koje povrede revizija opisno upućuje, jer suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, presudu je moguće ispitati. Također, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda nema nedostataka zbog proturječnih navoda o odlučnim činjenicama.

Revident navodi i da je tužitelj u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev pa da se „dva puta sudi o istome“ čime ustvari ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP, jer da je odlučeno o zahtjevu o kojemu se već odlučuje u adhezijskom postupku u okviru kaznenog postupka. Međutim, osim što u postupku koji je prethodio reviziji, uopće nije utvrđeno da bi kazneni postupak protiv tuženika bio pokrenut, a time niti da bi tužitelj postavio takav zahtjev, radilo bi se o bitnoj povredi zbog koje se drugostupanjska presuda ne može pobijati prema odredbi čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP.

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 213. ZPP, jer je pravilno odbijen prijedlog tuženika za prekid postupka. Naime, okolnost da se protiv tuženika provodi istraga zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, a da o njegovoj kaznenoj odgovornosti još nije odlučeno, nije razlog za prekid postupka u parnici u kojoj tužitelj zahtijeva naknadu štete na osnovu građanskopravne odgovornosti tuženika. Ovo zato što su različite pretpostavke za postojanje građanskopravne od kaznenopravne odgovornosti, a građanskopravna je šira od kaznenopravne odgovornosti. Dakle, niti eventualno nepostojanje kaznenopravne odgovornosti tuženika ne bi isključivalo postojanje građanskopravne odgovornosti, kraj utvrđenih općih pretpostavki odgovornosti za štetu tuženika.

Preostali revizijski navodi kojima se tuženik poziva na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo sadržajno dovode u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, te s tim u vezi utvrđenja o nastanku štete za tužitelja. Međutim, kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP) te navode ovaj sud ne može razmatrati. Revizijski sud u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, koja su u ovom slučaju neproturječna.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

Suprotno tvrdnji revidenta nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, a koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja kao poslodavca kojim traži naknadu štete u iznosu 481.129,28 kuna, za koju tvrdi da mu je tuženik prouzročio tako što je u razdoblju od 1. siječnja 2001. do 2. prosinca 2003. tijekom rada kod tužitelja počinio više štetnih radnji.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tuženik bio u radnom odnosu kod tužitelja na radnom mjestu voditelja veleprodaje u O. u razdoblju od 1. siječnja 2001. do 2. prosinca 2003.

- da je u pravomoćno okončanom parničnom postupku odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tuženika da se Odluka tužitelja o otkazu ugovora o radu od 4. prosinca 2003. utvrdi nedopuštenom

- da je u istom razdoblju voditelj poslovnice u V. bio M. L.

- da je protiv tuženika i M. L. doneseno rješenje Županijskog suda u Vukovaru br. Kio-48/11 od 21. veljače 2012. o provođenju istrage zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ, a protiv M. L. i zbog kaznenog djela pronevjere iz čl. 345. st. 1. i 3. KZ

- da su u razdoblju od 1. siječnja 2001. do 18. studenog 2003. tuženik i M. L. zamjenom robe visoke nabavne vrijednosti za robu niske nabavne vrijednosti, lažnim računima i međuskladišnicama, oštetili tužitelja za ukupan iznos od 819.144,71 kunu, a da udio tuženika u šteti iznosi 481.129,28 kuna.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je tužitelju nastala šteta koja je počinjena od strane dva radnika, a kako je utvrđen točan iznos štete koju je uzrokovao pojedini radnik to pozivom na odredbu čl. 105. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 137/04- pročišćeni tekst - dalje: ZR) nalažu tuženiku isplatiti 481.129,28 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi u propustu nižestupanjskih sudova u definiranju oblika štete koju dosuđuju.

Iako prvostupanjski sud istina nije izrijekom naveo o kojem obliku štete se radi, drugostupanjski sud je izrazio shvaćanje da je došlo do umanjenja imovine tužitelja. Naime, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, kojem nijedna od stranaka nije prigovorila, utvrđeno je, a od kojih utvrđenja polazi i ovaj sud, da je šteta za tužitelja nastala tako što je tužitelj stekao robu niže nabavne vrijednosti, od nabavne vrijednosti robe za koju je prikazano da je kroz povrat robe zamijenjena pa da se šteta sastoji u razlici nabavnih vrijednosti robe koju su tuženik i M. L. unijeli u sustav tužitelja i one koja je iz sustava tužitelja izašla. Stoga je i prema shvaćanju ovoga suda tužitelj pretrpio stvarnu štetu u smislu odredbe čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), jer je zbog takvog postupanja tuženika umanjena imovina tužitelja.

Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

Trošak odgovora na reviziju nije potreban trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, pa se taj trošak tužitelju ne dosuđuje po čl. 154. st. 1. ZPP.

Zagreb, 30. svibnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.