I Kž-84/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 84/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana i Gudelj Milana, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č.H. zbog krivičnog djela iz čl. 40. st. 1. KZRH, u svezi s čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 28. rujna 1994. K-26/94, u sjednici održanoj 28. siječnja 1997., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V. mr. M.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Č.H., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e:

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. Č.H. zbog krivičnog djela pokušaja teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, za koje mu je po čl. 47. i 48. OKZRH izrečena uvjetna osuda i po čl. 40. st. 1. KZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te istodobno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.

Po čl. 64. st. 1. OKZRH optuženiku je oduzet jedan polomljeni kuhinjski nož kojim je izvršeno krivično djelo.

Protiv te presude optuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Prije svega ne stoji prigovor u žalbi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, jer da je nejasno kako je optuženik mogao pristati na nešto što se nije zbilo. Protivno shvaćanju žalitelja, u izreci pobijane presude, bez ikakvih nejasnoća i proturječnosti, navedene su sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela zbog kojeg je optuženik oglašen krivim, tako da ne može biti govora o postojanju postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, niti je takve ili slične povrede utvrdio ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.

Povredu krivičnog zakona žalitelj obrazlaže ističući da je eventualni umišljaj u pravilu moguć samo onda kada štetne posljedice nastupe, a kako u konkretnom slučaju štetna posljedica - teška tjelesna povreda, nije nastupila, žalitelj smatra da je povrijeđen krivični zakon kad je sud optuženika oglasio krivim jer "ako je okrivljenik s umišljajem započeo, ali nije dovršio da nešto učini on nema na što pristati...."

Isto tako u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio pristanak optuženika da oštećeniku nanese tešku tjelesnu povredu, već da naprotiv više pouzdano utvrđenih činjenica i okolnosti upućuju na suprotan zaključak, tj. da optuženik nije ni htio ni pristao na nastupanje onoga što se nije zbilo. Pri tome se žalitelj poziva na više svjedoka koji su navodno potvrdili optuženikovu obranu, međutim te svjedoke poimenično ne navodi. Poziva se i na nalaz i mišljenje liječnika vještaka, prema kome je oštećenik zadobio laku tjelesnu povredu, koja je zadana silom slabog intenziteta.

Zaključno žalitelj ističe prigovor da je sud prvog stupnja eventualni umišljaj, kao odlučnu činjenicu, utvrdio na temelju indicija, koje u ovom slučaju ne čine tako konzistentan logički krug da bi isključile drugačiji zaključak. Stoga smatra da je trebalo prihvatiti obranu optuženika da nije htio teško tjelesno povrijediti oštećenika.

Izloženi žalbeni prigovori nisu osnovani.

U konkretnom slučaju kad i sam optuženik priznaje da je stisnutom šakom udario u predjelu uha oštećenika, te da je nakon toga iza pojasa izvukao nož i njime zamahivao u pravcu oštećenika, ako se pravilno interpretiraju i ocijene iskazi svjedoka S.B.,.D.Š.,.L.S.,.G.H.,. te konačno oštećenog M.R., pa iskazi ovih svjedoka koji upravo svi potvrđuju da je optuženik nasrnuo na oštećenika još dok je ovaj sjedio na stolici, dovedu u vezu s nalazima i mišljenjima sudskih vještaka K. dr. P. i dr. R.D. .B., koji su vještačili o težini i načinu zadavanja tjelesnih ozljeda oštećeniku, zaključak suda prvog stupnja na eventualni umišljaj optuženika, izveden iz navedenih dokaza, suprotno shvaćanju žalitelja, logičan je i ne ostavlja nikakvu dvojbu o tome da je optuženik, u najmanju ruku, pristao da oštećeniku nanese tešku tjelesnu povredu.

Naime, kod eventualnog umišljaja svijest počinitelja o zabranjenoj posljedici pojavljuje se samo kao svijest o mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice a ne i kao svijest o relativno sigurnom nastupanju te posljedice. Pri postojanju svijesti da uslijed njegove radnje može nastupiti zabranjena posljedica voljna komponenta eventualnog umišljaja sastoji se u pristajanju počinitelja da takva posljedica i nastupi. Kod toga dakle nije nužno da je posljedica stvarno i nastupila, kako pogrešno smatra žalitelj, ako je prema realnom tijeku zbivanja i svim okolnostima s tim u svezi takva mogućnost objektivno postojala. U konkretnom slučaju, kad optuženik nožem dužine oštrice 16 cm i širine 2,5 cm nekoliko puta zamahuje prema oštećeniku i pri tom mu zadaje reznu ranu i posjekotinu na podlaktici ruke koju je oštećenik podigao da bi izbjegao udarac nožem u vitalne dijelove tijela, nema nikakve sumnje da je postojala vrlo bliska mogućnost nastupanja štetne posljedice - teške tjelesne ozljede oštećenika, te da je optuženik svekolikim ponašanjem manifestirao i volju da tu mogućnost prihvaća, tj. da pristaje na nastupanje zabranjene posljedice.

Stoga nikakva teoretska razmatranja u žalbi optuženika o pravnoj prirodi eventualnog umišljaja kao oblika krivnje ne dovode uspješno u ovom slučaju osporavana utvrđenja suda prvog stupnja o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika, kao i s tim u svezi pitanje primjene odredaba krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo, pa se žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi ništa određeno i ne navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio, niti se u tom pravcu predlaže izvođenje kakvih dokaza.

I Kž 84/95

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede krivičnog zakona, podnesena u korist optuženika, u smislu čl. 369. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji, ovaj sud je i u tom pravcu ispitao pobijanu presudu, te je našao da izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci i rokom kušnje od dvije godine ni u kom slučaju nije prestroga krivična sankcija, pogotovo ako se ima u vidu činjenica ranije višestruke osuđivanosti optuženika te okolnosti uz koje je djelo počinjeno.

Isto tako sud prvog stupnja opravdano je i u skladu sa zakonom optuženiku izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta - nož upotrijebljenog za izvršenje krivičnog djela, jer su za izricanje te sigurnosne mjere u konkretnom slučaju bili ostvareni svi zakonski uvjeti iz čl. 64. st. 1. OKZRH.

Kako dakle ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti su utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. siječnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.