I Kž-460/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 460/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te mr Horvatinović Ružice i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. M., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 1. ožujka 1990. K 10/90, u sjednici održanoj 23. svibnja 1991, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balde i branitelja optuženika R. D., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Uvažava se djelomično žalba opt. P. M., preinačuje se pobijana prvostepena presuda u odluci o kazni te se P. M. za krivično djelo zbog koga je tom presudom oglašen krivim po čl. 83. st. 1. KZH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

Odbija se žalba optuženika u ostalom dijelu kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružnog suda u Zagrebu oglašen je opt. P. M. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH, po kojem je propisu osudjen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik, zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te je predložio prvenstveno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno da se preinači u odluci o kazni tako da mu se izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Na temelju čl. 371. st. 1. i 4. ZKP sjednica vijeća

I Kž 460/1990-5

održana je u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Papac Balde i branitelja optuženika R. D., odvjetnika iz Z..

Žalba je djelomično osnovana.

Suprotno žalbenim prigovorima ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud ocijenio je da je činjenično stanje u pobijanoj presudi potpuno i pravilno utvrdjeno.

Suština pobijanja pravilnosti i potpunosti utvrdjenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi svodi se na tvrdnju da se oštećenici nije mogla pokloniti vjera te da je u skladu s prijedlogom obrane u toku postupka trebalo provesti testiranje oštećenice po sudskom psihologu. Iz spisa se, naime, može zaključiti da je oštećenica jednostavno struktuirana ličnost, minimalne naobrazbe, stara 24 godine, udata i majka trogodišnjeg djeteta.

Prvostepeni sud ocijenio je da to u konkretnom slučaju nije potrebno.

Pri tome prvostepeni sud na osnovi neposredne ocjene provedenih dokaza zaključuje da je siguran da oštećenica nije osoba koja bi bila u stanju konstruirati dogadjaj, upravo zbog strukture svoje ličnosti, pa sud dalje zaključuje da je ona upravo u stanju doslovno reproducirati ono što se stvarno dogodilo. Činjenica je da je oštećenica dala u osnovi potpuno isti prikaz dogadjaja u krivičnoj prijavi, u ispitivanju u istrazi te na glavnoj raspravi što se podudara i sa saznanjima o dogadjaju koje na osnovu njezinog prikaza ima i suprug oštećenice. Okolnosti, o kojima je oštećenica svjedočila ne zahtijevaju ni viši stupanj naobrazbe ni inteligencije. Drugo je pitanje je li ona imala razloga da dogadjaj izmisli. Izmedju ostalog žalba se poziva na znanstveni podatak prema kojem postoji 30-40% neistinitih prijava za krivično djelo silovanja. Pri čemu od patoloških na prvo mjesto dolazi histerija. U konkretnom se slučaju, medjutim, ne radi o izmišljenom dogadjaju jer optuženik niti ne poriče čin obljube s oštećenicom. Svakako da je u postupku trebalo prikupiti više podataka o ponašanju oštećenice što je bilo moguće s obzirom na seosku sredinu u kojoj živi, ali se po ocjeni ovog suda ne radi o takvom nedostatku koji bi u konkretnom slučaju dovodio u pitanje pravilnost utvrdjenog činjeničnog stanja. Neovisno o tome je li rezoniranje prvostepenog suda, kada ocjenjuje iskaz oštećenice, odnosno obranu optuženika, u svemu prihvatljivo i ispravno, zaključci o odlučnim činjenicama su pravilni. Oštećenica je bila putnica u autobusu optuženika kao vozača te je na kraju vožnje s obzirom na mjesto u koje je putovala ostala sama u vozilu. Pri tome apstrahiramo prisustvo svj. P. Z., koji je prijatelj optuženika te je s ovim nastavio vožnju kako bi se nakon završetka radnog dana optuženika, zajedno vratili kući. I optuženi i svjedok oštećenica rodjeni su u P.. Svj. P. Z. je tri godine mladji od oštećenice, sedam godina od optuženika i po zanimanju je mesar, te radi u Sloveniji. Svi se oni izvidjenja poznaju, svj. P. Z. se oštećenice sjeća i iz osnovne škole.

I Kž 460/1990-5

Oštećenica je zaposlena kao spremačica u RO N. P. pa je prema tome očito radno sposobna, za njoj odgovarajući posao. Ni optuženik ni svjedok ne tvrde da bi oštećenica bila u toj sredini poznata po nemoralnom ili slobodnijem ponašanju. Kad se sve to uzme u obzir, onda je logično i prihvatljivo zaključivanje prvostepenog suda da oštećenica ne bi ništa govorila svome mužu, niti bi prijavila djelo da je izmedju nje i optuženika došlo do dobrovoljnog spolnog odnosa. Optuženik je, očito, iskoristio svoje opažanje o ličnosti oštećenice u smislu prije rečene jednostavne struktuiranosti te je iskoristio trenutnu situaciju tj. da je ona ostala zadnji putnik u autobusu i da ju je prema kući vodila mračna staza, jer nije bilo kuća ni drugih objekata oko kilometar do dva od autobusnog stajališta pa do kuće oštećenice. Prvostepeni sud opravdano i po ocjeni ovog suda vjeruje oštećenici i u pogledu njezinog prikaza početka dogadjaja u autobusu, nakon što je ona ostala jedina putnica. Od neukusne primjedbe, da neće dalje voziti ako mu "neda fukati", pa do zatvaranja izlaznih vratiju, kada je oštećenica htjela izaći i prikaza onoga što je nakon toga slijedilo. Kad je optuženik konačno otvorio vrata i pustio ju da izadje ona je trčala u pravcu svoje kuće, ali ju je optuženik sustigao te joj rekao "ulovio sam te, sad mi više nećeš pobjeći". Sve to niukoliko ne ukazuje na dobrovoljnost i pristajanje oštećenice na obljubu. Da je oštećenica sklona lakovjernom stupanju u kontakt s poznatim i polupoznatim osobama i takovim seksualnim kontaktima uopće, onda ona takav dogadjaj ne bi ni prijavila. U žalbi se pokušava osporiti istinitost iskaza oštećenice, nasuprot obrani optuženika, pri čemu se medjutim, ne daje takva argumentacija, koja bi s pravom dovodila u pitanje utvrdjenje odlučnih činjenica u pobijanoj presudi.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je žalbu optuženika iz te zakonske osnove odbiti kao neosnovanu.

Osnovano se, medjutim, optuženik žali i ističe da mu je izrečena prestroga kazna. Iako u dobi od 28 godina u vrijeme izvršenja djela uz činjenicu da se radi o obiteljskom čovjeku, optuženik do sada za bilo koje djelo, pa ni slično, nije osudjivan. Sila koju je optuženik primijenio da bi slomio otpor oštećenice nije bila gruba, pa upravo to, uz ostale utvrdjene olakotne okolnosti i sa stanovišta generalne a i sa stanovišta specijalne prevencije opravdava izricanje blaže kazne, koja u ovom slučaju odgovara težini djela i svim ostalim utvrdjenim okolnostima odlučnim za kaznu.

Stoga je na temelju čl. 387. ZKP trebalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 23. svibnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

Svedrović Marijan v.r.