Revr-39/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 39/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz O., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u D., protiv tuženika T. š. O. d.o.o. O., kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3157/2013-2 od 29. kolovoza 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-584/2012-3 od 26. veljače 2013., u sjednici održanoj 26. travnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice T. š. O. d.o.o. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju manje isplaćenu otpremninu u iznosu od 12.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2010. do isplate. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlaže reviziju prihvatiti i pobijanu odluku preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije uz naknadu troškova postupka.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je za dopuštenost ove revizije potrebno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik postavlja dva pitanja:

1. Može li radnik svoje pravo na isplatu veće otpremnine zahtijevati u sudskom postupku bez da je prethodno pobijao odluku o otkazu ugovora o radu i zahtijevao od poslodavca ostvarenje tog prava?,

2. Je li valjano odricanje radnika od prava na otpremninu nakon dostave odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, a prije nego je ta tražbina dospjela?.

U odnosu na pitanje pod 1. (dalje: prvo pitanje):

Odgovor na prvo pitanje proizlazi već iz samog zakona jer je odredbom iz čl. 129. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) propisano sa zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. Dakle, iz te odredbe jasno proizlazi da se sa zahtjevom za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa radnik ne mora prethodno obratiti poslodavcu. Zato se postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, otpremnina je novčana tražbina iz radnog odnosa pa radnik može izravno sudskim putem ostvarivati taj novčani zahtjev.

Ovakav stav u primjeni odredbe čl. 129. ZR potvrđen je u brojnim odlukama ovoga suda (primjerice, u Revr-497/08 od 18. ožujka 2009., u Revr-537/08 od 19. studenoga 2008. i dr.).

Zbog toga prvo pitanje ne predstavlja procesnopravno ili materijalnopravno pitanje koje je važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, u smislu odredbe čl. 382. ZPP.

U odnosu na pitanje pod 2. (dalje: drugo pitanje):

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice da joj tuženik, pored već isplaćenog iznosa, isplati razliku otpremnine koja bi joj pripadala po Kolektivnom ugovoru.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev jer su zauzeli shvaćanje da se prije prestanka radnog odnosa radnik ne može odreći prava na otpremninu, ocijenivši da je takva izjava ne proizvodi pravne učinke, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da se tužitelj izjavom odrekao prava na dio otpremnine prije prestanka radnog odnosa, odnosno dospijeća obveze na isplatu otpremnine.

Prema pravnom shvaćanju zauzetom na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske 28. svibnja 2007. obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze.

Pitanje trenutka od kojeg radnik može slobodno raspolagati potraživanjem s naslova otpremnine vezano je s trenutkom dospijeća tog potraživanja pa izjava radnika kojom se odriče dijela otpremnine prije njezina dospijeća ne proizvodi učinke (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 228/11 od 20. travnja 2011., Revr 819/13 od 2. listopada 2013. i dr.), a takva praksa potvrđena je i na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 28. studenoga 2016.

Nadalje, i Ustavni sud je ocijenio da se pravno stajalište sudova - da se prije dospijeća obveze na isplatu otpremnine radnik ne može pravno valjano odreći prava da zahtijeva ispunjenje te obveze od poslodavca - zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava (tako u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1995/2006 od 25. veljače 2009., "Narodne novine", broj 33/09).

Prema tome, drugostupanjska presuda je utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s shvaćanjem ovog suda, pa i drugo pitanje zbog kojeg je izjavljena revizija nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP.

Slijedom navedenog, reviziju je valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 26. travnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.