Revr-1960/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1960/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz S. B., kojega zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-2886/13-2 od 25. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-385/11-30 od 18. lipnja 2013., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-2886/13-2 od 25. rujna 2014. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-385/11-30 od 18. lipnja 2013. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće u bruto iznosu od 170.602,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, (t. I. izreke), kao i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 16.815,00 kn (t. II. izreke.

Drugostupanjskom presudom žalba tuženice odbijena je kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Odlučeno je da se tuženici ne dosuđuje trošak žalbe. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13- dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženice je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od siječnja 2008. do listopada 2009.

U reviziji tuženica postavlja materijalnopravno pitanje "ima li djelatna vojna osoba pravo na isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme dežurstva, straža i terena te da li ima pravo na isplatu naknade plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li je stvarno radio ili se odmarao i spavao, ili kod izračuna ne treba uzimati i one sate koje se odmarao ili spavao"?

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjem tuženica navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pobijana presuda je sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP ispitana samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog naznačenog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

U postupku koji je prethodio reviziji sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 114/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08, 23/09 i 39/09).

Na temelju navedenih propisa tužitelju je dosuđena bruto plaća za prekovremene sate koji su obračunati tako da su u prekovremene sate uračunali, kako efektivne sate rada, tako i slobodne sate (tijekom jednog dana obavljanja dežurstva i straže) koje je tužitelj proveo na odmoru (s time da su od ukupnog broja prekovremenih sati odbijeni sati po iskorištenim slobodnim danima). Pritom su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji izrazili stajalište da se tužitelju kod obavljanja dežurstva (24 sata bez prekida) i straže (sedam dana neprekidno) 8 sati rada treba računati kao redovan rad, a da u prekovremeni rad treba računati preostalih 16 sati tijekom radnog dana, a u neradne dane i dane blagdana da u prekovremeni rad treba računati svih 24 sata, uz obrazloženje da zbog organizacije i načina obavljanja dežurstva i straže ne postoji mogućnost napuštanja mjesta gdje se navedena služba obavlja, već je radnik (tužitelj) stalno na raspolaganju poslodavcu (tuženiku), pa se onda i vrijeme odmora tijekom navedene službe ne može smatrati prekidom rada (dnevnim odmorom), jer nema potrebnu duljinu trajanja bez prekida, već se ima računati u ukupno radno vrijeme koje pored efektivnog rada obuhvaća i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Iz navedenog proizlazi da sudovi u postupku koji je prethodio reviziji ne razlikuju pitanje radnog vremena (u koje ulazi i vrijeme tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, ali tijekom kojeg stvarno ne radi) od pitanja različitog plaćanja (vrednovanja) različitog rada (radnog vremena), primjerice vremena tijekom kojeg radnik stvarno radi i onog vremena tijekom kojeg radnik mora biti na mjestu rada, ali stvarno ne radi.

Takva odluka nije u skladu s pravnim shvaćanjem koji je ovaj sud izrazio u većem broju odluka.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07 (tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016. i drugim odlukama).

Međutim, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme u trajanju od 8 sati, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., a tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1150/14-2 od 9. studenoga 2016. i drugim odlukama).

Stoga su nižestupanjski sudovi u ovom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju kao prekovremene sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao.

S obzirom na ovaj pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili potpuno i jasno utvrditi koji se sati rada (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) mogu priznati kao prekovremeni rad, a za koje tužitelj nije koristio slobodne dane niti su mu plaćeni pa na temelju tih odlučnih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate. Zbog toga je činjenično stanje u ovom postupku ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nije moguća preinaka pobijane drugostupanjske odluke.

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 7. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.