I Kž-837/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 837/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, Gudelj Milana, Klarić-Baranović Senke i Garačić Ane, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbama opt. M. P., I. P. i Š. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 6. studenog 1996. K-115/93, u sjednici održanoj 27. siječnja 1998., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vučković mr. Milojka,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbi opt. M.P., I.P. i Š.M., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da su opt. M.P., I.P. i Š.M. djelom zbog kojeg su tom presudom oglašeni krivim, počinili pokušaj krivičnog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. u svezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona, pa se za to djelo po čl. 218. st. 2.

svaki na kaznu

Kaznenog zakona, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, osuđuju zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju im se po čl. 63. st. 1. Kaznenog zakona uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada do 23. studenog 1993. godine.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. M.P., I.P. i Š.M., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašeni su krivim opt. M.P., I.P. i Š.M. zbog krivičnog djela pokušaja razbojništva u sastavu grupe iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te su uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada do 23. studenog 1993. godine.

Na temelju čl. 90. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/93 optuženici su obavezani solidarno nadoknaditi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.412,93 kn i platiti paušalni iznos od 200,00 kn svaki.

Protiv ove presude optuženici su podnijeli žalbe.

Opt. M.P. se žali zbog svih osnova iz kojih se može pobijati presuda suda prvog stupnja i predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. I.P. i Š.M. u zajedničkoj žalbi, podnesenoj po branitelju V.D., odvjetniku iz O., žale se zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u smislu žalbenih navoda.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93 državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalbe nisu osnovane.

U žalbi opt. M.P. uvodno je istaknuto da se prvostupanjska presuda pobija i zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, međutim ova žalbena osnova u žalbi uopće nije obrazložena niti je označena, a kako ovaj Vrhovni sud ispitivanjem pobijane presude nije našao da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93, žalba opt. M.P. u odnosu na ovu žalbenu osnovu ocijenjena je kao neosnovana.

Isto tako, iako je u žalbi opt. M.P. navedeno da se presuda suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja žalbe nedvojbeno proizlazi da se optuženik žali, u stvari, samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dok se u pogledu navodno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi ništa određeno ne navodi koju odlučnu činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio a trebao je utvrditi, niti se u tom pravcu predlaže izvođenje kakvih dokaza.

U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanja u žalbi opt. M.P. istaknut je prigovor da tijekom postupka nije sa sigurnošću dokazano da je ovaj optuženik prijetio puškom ili nožem oštećeniku, niti je dokazano da se on dogovorio sa ostalim optuženicima o izvršenju krivičnog djela.

U zajedničkoj žalbi opt. I.P. i Š.M. također se navodi da nije dokazano da su silu prema oštećeniku primijenili svi optuženici, pogotovo njih dvojica, te da sila nije ni primijenjena s ciljem da se od oštećenika oduzme novac, već eventualno da ga se zaplaši.

Također se ističe da između optuženika nije postojao dogovor niti organiziranost u smislu vođe grupe, unaprijed navedenog plana i podjele uloga. U prilog tvrdnje da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno žalitelji smatraju da je trebalo provesti neuro- psihijatrijsko vještačenje radi utvrđivanja njihove uračunljivosti.

Izloženi žalbeni navodi, u suštini, predstavljaju ponavljanje obrana koju su optuženici dali na glavnoj raspravi, a kako je te obrane sud prvog stupnja analizirao i temeljito ispitao,

I Kž 837/1996-3

dovedeći ih u vezu s drugim izvedenim dokazima, prije svega logičnim i uvjerljivim iskazom ošt. K.J., kao i iskazima nepristranih svjedoka V.T., I.T., J.S. i G.V., koji su kao pripadnici domobranske postrojbe u stvari spriječili optuženike da dovrše započeto krivično djelo, sud prvog stupnja s pravom je takve obrane optuženika ocijenio kao neistinite, navodeći za to u obrazloženju svoje presude iscrpne logične i uvjerljive razloge, pa stoga žalbeni navodi, objektivno, predstavljaju puke tvrdnje optuženika, koje nemaju uporišta u rezultatima dokaznog postupka.

Uostalom, optuženici su tijekom istrage, osim opt. I.P., koji se branio šutnjom, neovisno jedan od drugoga, okolnosno i uvjerljivo priznali sve ono što im je stavljeno na teret, a takav iskaz je dao i svjedok mlt. J.N., koji je zajedno sa ostalim optuženicima sudjelovao u inkriminiranoj djelatnosti.

Što se pak tiče prigovora da je trebalo provesti psihijatrijsko vještačenje opt. I.P. i Š.M., ovaj sud prihvaća kao pravilne razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja kad je odbio ovaj dokazni prijedlog i upućuje žalitelje na te razloge, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Usvajajući, prema tome, u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda u odnosu na sve optuženike, ovaj sud je našao da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu, pa se stoga žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuju neosnovanim.

Žalbena osnova povrede krivičnog zakona u žalbama optuženika obrazložena je tvrdnjom da nije postojao prethodni dogovor optuženika niti sudjelovanje u sastavu grupe. Međutim, kako je sud prvog stupnja iz rezultata dokaznog postupka pravilno utvrdio upravo suprotno, tj. postojanje dogovora i zajedničkog poduzimanja radnje izvršenja inkriminiranog krivičnog djela, ova žalbena tvrdnja sadržajno predstavlja prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja a ne ukazuje na povredu krivičnog zakona.

Isto tako posve je promašeno stajalište izloženo u zajedničkoj žalbi opt. I. i Š., prema kome bi se u konkretnom slučaju radilo o tzv. nepodobnom pokušaju iz čl. 18. OKZRH, jer da ošt. K.J. nije imao novaca. Pritom optuženici ispuštaju iz vida da je krivično djelo ostalo u pokušaju samo zato jer su pripadnici domobranske ophodnje svojim nailaskom spriječili dovršenje djela.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog povrede krivičnog zakona u izloženom pravcu.

Međutim, kako je stupanjem na snagu Kaznenog zakona sa danom 1. siječnja 1998. godine za krivično djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. tog zakona kao gornja granica kazne đena kazna zatvora do dvanaest godina, umjesto koja se može izreći za to djelo predvi

petnaest godina kako je bilo propisano u Krivičnom zakonu Republike Hrvatske, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i donošenja prvostupanjske presude, trebalo je, po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona, u povodu podnesenih žalbi, krivično djelo za koje su optuženici oglašeni krivim, pravno označiti po blažem kaznenom zakonu, u ovom slučaju po čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona i po tom propisu im izreći kazne,

I Kž 837/1996-3

te je stoga odlučeno kod pod toč. I. izreke ove presude.

Naime, uslijed preinačenja pobijane presude u pravnoj oznaci djela optuženicima je trebalo izreći krivičnu sankciju po propisu koji je primijenjen, te u smislu odredbe čl. 369. ZKP/93 u odnosu na žalbu opt. I. i Š. podnesenu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u odnosu na žalbu opt. M. zbog odluke o kazni, ispitati pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni.

Postupajući na taj način, ovaj Vrhovni sud je našao, da i unatoč izmijenjenoj pravnoj oznaci djela u pravcu primjene blažeg kaznenog zakona, nije potrebno a niti moguće optuženicima izreći blažu kaznu od one koju im je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne izrekao sud prvog stupnja, upravo iz razloga što im je izrečena najmanja kazna koja se uz primjenu propisa o ublažavanju kazne može izreći za ovo krivično djelo i po blažem zakonu koji je u ovom slučaju primijenjen.

Konačno, nije osnovana žalba opt. M.P. ni zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, s obzirom da je optuženik mlada i zdrava osoba, sposobna za rad i privređivanje, pa plaćanjem troškova krivičnog postupka u iznosu koji je odredio sud prvog stupnja neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili uzdržavanje njegove obitelji.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. siječnja 1998.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.