Rev-129/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 129/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „J.“ d.o.o. za trgovinu i ugostiteljstvo iz O., koga zastupa J. B., odvjetnica iz O., protiv tuženika V. l. d.d. Z., koga zastupa H. L., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-289/08-2 od 9. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1521/07-15 od 30. listopada 2007., u sjednici održanoj 16. veljače 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja J. d.o.o. odbija se.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„Tužbeni zahtjev tužitelja J. d.o.o. za trgovinu i ugostiteljstvo O., …, protiv tuženika V. L. d.d. Z., …, koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku:

a) da tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na čast, ugled i dobar glas, isplati iznos od 100.000,00 kn (slovima: stotisućakuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te b) da tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog povrede časti i širenja neistinitih navoda isplati slijedeće iznose:

- za mjesec veljaču 2006. godine 30.000,00 kn (slovima: tridesettisućakuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. ožujka 2006. godine do isplate,

- za mjesec ožujak 2006. godine 30.000,00 kn (slovima: tridesettisućakuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. travnja 2006. godine do isplate,

- za mjesec travanj 2006. godine 30.000,00 kn (slovima: tridesettisućakuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. svibnja 2006. godine do isplate.

2. Nalaže se tuženiku u dnevnim novinama „V. l.“ u rubrici „D. d.“ ili na drugom, istovrijednom mjestu programskog prostora dnevnih novina „V. l.“, o svom trošku objavi: a) ovu presudu bez komentara odmah nakon što presuda postane pravomoćna,

b) ispriku i ispravak informacija kojima je tužitelju nanesena šteta, sve na isti ili istovrijedan način na koji su bile objavljene informacije kojima je tužitelju nanesena šteta.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 51.240,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

o d b i j a s e kao neosnovan.

Nalaže se tužitelju J. d.o.o. O. da tuženiku V. l. d.d. Z., plati parnično trošak u iznosu od 15.250,00 kn, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv ove presude reviziju izjavljuje tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama određeno navedenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08 i 84/08 – dalje: ZPP) sukladno odredbi čl. 392. a. ZPP-a u svezi s čl. 52. st. 4. i čl. 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08 – dalje: ZID ZPP/08) i to stoga što je odluka suda drugog stupnja donesena nakon stupanja na snagu ZID ZPP-a.

Suprotno navodima revidenta sudovi nižeg stupnja nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer sudovi za svoje odluke daju jasne i razumljive razloge koji se mogu ispitati i koji su utemeljeni na sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

Razloge koje tužitelj u reviziji navodi predstavljaju ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i njegovu interpretaciju izvedenih dokaza i činjeničnih zaključaka koje je sud izveo iz utvrđenih činjenica što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se temeljem čl. 385. ZPP-a revizija ne može izjaviti.

Nije niti utemeljen prigovor tužitelja da je sud postupao suprotno odredbi čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava jer je upravo zadatak suda da u sudskom postupku primjenjujući unaprijed utvrđena pravila postupka slobodnim uvjerenjem za što mora dati valjane razloge, utvrđuje sve pravno relevantne činjenice.

Potraživanje tužitelja s naslova naknade imovinske (izgubljena zarada) i neimovinske štete zbog povrede časti i ugleda tvrtke temelji se na članku objavljenim u V. l. od … 2006. pod naslovom "...". U navedenom članku govori se o događajima u klubovima u Z. i K. te se iznad naslova članka spominje i klub P. iz O., objavljuje se slika kluba malog formata i tekst: "… ".

Sudovi nižeg stupnja nadalje utvrđuju da je tekst o klubu u vlasništvu tužitelja sačinila novinarka tuženika temeljem razgovora s susjedima kluba.

Temeljem odredbe čl. 21. Zakona o medijima Nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom a na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju se propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

U smislu čl. 22. st. 1. istog zakona nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

U odštetnim parnicama u kojima se potražuje naknada štete bilo imovinske bili neimovinska, bilo obje, zbog informacije objavljene u medijima, da bi postojala odštetna odgovornost nakladnika ili autora takve informacije mora se raditi o informaciji koja se u razumnoj mjeri može povezati s tužiteljem. Dakle da svaka prosječna osoba prosječnog znanja i poznavanja činjenica može znati da se neke informacija odnosi upravo na tužitelja.

Drugi uvjet koji također mora biti ispunjen da bi postojala odštetna odgovornost za informaciju objavljenu u medijima, to jest da bi se radilo o difamirajućoj informaciji, ona mora imati takva svojstva da svaka prosječna treća osoba može o tužitelju zauzeti negativan stav, smatrati ga osobom koju je potrebno izbjegavati ili prezirati, koju je moguće ismijavati odnosno kada se položaj tužitelja u društvu i njegovoj zajednici upravo zbog objavljene informacije, umanjuje.

Prema ocjeni ovog suda dio članka koji se odnosi rad kluba P. u O. zbog svoje dužine, činjenice da se taj klub ne spominje u glavnini članka, da se nigdje ne spominje tužitelj kao vlasnik kluba te da se u tom dijelu članka ne govori o gostima kluba i tegobama koje gosti kluba imaju već o tegobama koje eventualno imaju susjedi koji žive u blizini ugostiteljskog objekta u vlasništvu tužitelja, nije pogodna da na strani tužitelja prouzroči štetu kako imovinsku u obliku izmakle koristi jer tužitelj gubi zaradu zbog smanjenog prometa lokala nakon objave članka tako i neimovinsku zbog povrede časti i ugleda temeljem čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05 – dalje: ZOO).

Stoga je pravilan zaključak sudova nižeg stupnja da između štetne radnje i eventualne štete koju tužitelj trpi nema relevantne uzročne veze kao jedne od pretpostavki koje se moraju ostvariti da bi postojala odštetna odgovornost tužene.

Iz ovog razloga nije niti utemeljen revizijski prigovor povrede čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Slijedom navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 16. veljače 2010.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.