Revr-18/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 18/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr.sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š. iz Z., koju zastupa M. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatske željeznice iz Z., koga zastupa punomoćnik D. H., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 1999. godine, br. Gž 3664/97-2, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 1995. godine, br. Pr 2665/92, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice se prihvaća, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu od 23. ožujka 1999. godine, br. Gž 3664/97-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 1995. godine, br. Pr 2665/92 u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke načelnika tuženika od 4. ožujka 1993. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljice – za vračanje tužiteljice na poslove i zadatke koje je obavljala prije navedene odluke ili na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, kao i u odluci o parničnim troškovima, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništene su odluke tuženika od 28. rujna 1992. godine br. 417/92 o stavljanju izvan snage odluke o rasporedu tužiteljice, te se tuženiku nalaže da tužiteljicu vrati na rad i njezine dosadašnje radne zadatke, te je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.227,50 kn, a odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika od 4. ožujka 1993. godine o prestanku radnog odnosa tužitelja, te za vraćanje tužiteljice na poslove i zadatke koje je obavljala prije donošenja navedene odluke ili na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično odbijen, a ukinuta je u preostalom dijelu i u tom dijelu je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio osnovanost revizijskih navoda i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio. Revizija je osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu samostalnog referenta za ekonomiku u Odjelu plana i ekonomike Službe za ekonomiku i financije,

- da je za radom tužiteljice trajno prestala potreba, te je tuženik 4. ožujka 1993. godine donio odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljice zbog trajnog prestanka potrebe za njezinim radom, time da tužiteljici radni odnos prestaje istekom roka od pet mjeseci – 26. srpnja 1993. godine,

- da je prije donošenja te odluke Upravni odbor tuženika 26. veljače 1993. godine donio program rješavanja viška radnika u HŽ – Hrvatske željeznice (dalje program),

- da je u donošenju programa sudjelovao sindikat, a program sadrži sve uvjete iz čl. 25. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92, 26/93, 29/94 – dalje u tekstu ZRO), te razloge nastanka viška radnika (ratna situacija),

- da su na radnom mjestu tužiteljice bila zaposlena još dva radnika sa preko 30 godina radnog staža, dakle dužim radnim stažom od tužiteljice,

- da se prilikom određivanja viška radnika tuženik pridržavao kriterija navedenih u pogramu.

Ocijenivši da je osporena odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice zakonita nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za poništenje te odluke, kao i zahtjev za vraćanje tužiteljice na njezino ranije radno mjesto ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

Međutim, za sada nije prihvatljiv zaključak nižestupanjskih sudova o zakoniti osporene odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice.

Prema odredbi čl. 23. ZRO organizacija odnosno poslodavac može utvrditi da je trajno prestala potreba za radnom radnika ako mu ne može osigurati obavljanje posla na koje je raspoređen u vremenu dužem od šest mjeseci, a prema odredbi čl. 24. st. 1. istog Zakona – prije donošenja odluke o trajnom prestanku potrebe za radnom radnika nadležni organ u organizaciji, odnosno poslodavac dužan je izraditi program rješavanja viška radnika, dok je odredbom čl. 25. st. 1. ZRO propisano što program rješavanja viška radnika treba sadržavati. U smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZRO ako radniku nije moguće osigurati zaposlenje primjenom mjera iz st. 1. toga članka programom se može utvrditi da je za njegovim radom trajno prestala potreba.

Nije sporno u ovom postupku da je odlukom od 28. rujna 1992. godine, br. 417/99 načelnik službe za ekonomiku i financije tuženika odlučio da se stavlja izvan snage odluka o rasporedu tužiteljice i da se ona uvrštava u popis viška radnika i rješava u skladu sa programom za rješavanje viška radnika, te da se upućuje na čekanje kod kuće do rješavanja u skladu sa programom.

Tužiteljica je u žalbi protiv prvostupanjske presude kao novu činjenicu istaknula da je tuženik nakon što je ona bila upućena na čekanje zaposlio nove ekonomiste, npr. J. A.-F., iako je ovaj ispunjavao uvjete za starosnu mirovinu, te je predložila da se radi utvrđenja te okolnosti sasluša načelnik kadrovske službe tuženika I. R., no drugostupanjski sud taj žalbeni navod tužiteljice koji je odlučnog značenja nije ocjenjivao, a time je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje u tekstu ZPP).

Naime, ako je tuženik za vrijeme čekanja tužiteljice kod kuće zapošljavao ekonomista, a kako nije sporno da je tužiteljica po zanimanju dipl. ekonomist ne bi bio prihvatljiv zaključak da tuženik nije mogao tužiteljicu rasporediti na drugo radno mjesto (čl. 25. st. 1. podstav 3. ZRO).

Stoga je valjalo prihvaćanjem revizije ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski sud će raspraviti istinitost, odnosno neistinitost tvrdnje tužiteljice da je tuženik u vrijeme dok se ona nalazila na čekanju kod kuće zapošljavao druge ekonomiste, te da li je mogao tužiteljicu rasporediti na drugo radno mjesto, a zatim će donijeti novu presudu vodeći računa da ne dođe do bitne povrede odredaba parničnog postupka.

S obzirom da je ovaj sud ukinuo drugostupanjsku presudu i djelomično prvostupanjsku presudu odlučio je da o troškovima revizijskog postupka odluči prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu, 31. siječnja 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.