Gž-4173/2007-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-4173/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednika vijeća, Duška Abramovića i Darka Lupi, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. D. iz V., koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik iz R., protiv tuženika B. d.o.o. R., kojeg zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik iz R., radi poništenja Odluke, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-550/05-57 od 13. ožujka 2007. godine, u sjednici vijeća 18. veljače 2009. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-550/05-57 od 13. ožujka 2007. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđen je nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici, te je Odluka tuženika o otkaza ugovora o radu od 20. ožujka 2000. godine (pogrešno navedena 2002. godina) poništena kao nezakonita.

Točkom II. izreke prihvaćen je zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu te je utvrđeno da je dana 30. travnja 2002. godine tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika.

Točkom III. izreke tuženik je obvezan na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu isplatiti tužiteljici iznos od 5.590,68 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje počev od 13. ožujka 2007. godine do isplate.

Točkom IV. izreke tuženik je obvezan tužiteljici na ime izgubljene zarade za razdoblje od 20. ožujka 2000. do 30. travnja 2002.godine isplatiti iznos od 24.933,72 kn sa zateznom kamatom, tekućom na pojedinačno navedene iznose glavnog duga kao u izreci pobijane presude, sve u roku od 8 dana.

Točkom V. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 19.154,00 kn u roku od 8 dana.

Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08; dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška, tražeći i trošak žalbe.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženikovom Odlukom o otkazu ugovora o radu od 20. ožujka 2000. godine odlučeno da tužiteljici prestaje radni odnos na određeno vrijeme, dana 20. ožujka 2000. godine, da se u obrazloženju te odluke navodi da je tužiteljica zasnovala radni odnos, ugovorom o radu na određeno vrijeme zbog privremenog povećanja obima poslova, a da je smanjenjem obima poslova, prestala potreba za radom tužiteljice. Utvrđeno je da je tužiteljica pravovremeno podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, o kojem tuženik nije odlučio, te da je tužiteljica, pravovremeno, podnijela predmetnu tužbu u smislu odredbi čl. 126. st. 1., 2. i 3. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04, 68/05; dalje ZR). Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 30. listopada 1997. godine zaključile ugovor o radu na određeno vrijeme zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika, da je citiranim ugovorom regulirano da će tužiteljica početi s radom 1. studenoga 1997. godine, radi obavljanja poslova čistačice.

U ovom stadiju postupka sporno je činjenično i pravno pitanje da li je tužiteljica, nakon povratka s bolovanja privremeno nenazočne radnice A. F., s tuženikom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, što smatra tužiteljica, te da li su ispunjene zakonske pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 106. ZR-a, s obzirom da tužiteljica smatra da joj je tuženik otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, odnosno zbog prestanka potrebe za njezinim radom, radi smanjenja obima poslova, što se navodi u osporavanoj odluci o otkazu ugovora o radu. Utvrđeno je da tuženik u odgovoru na tužbu te tijekom postupka osporava opisano stajalište tužiteljice, te smatra da je tužiteljica zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika, čije, ime, kao i vrijeme trajanja ugovora nije navedeno, da ugovor o radu na određeno vrijeme, nije prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, dok tuženik, u odnosu na osporavanu odluku o otkazu ugovora o radu, navodi da je u odluci greškom navedeno da je prestala potreba za radom tužiteljice zbog smanjenja obima poslova, te da se slijedom toga ne radi o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica zaključila ugovor o radu od 30. listopada 1997. godine zbog zamjene radnice A. F., koja se nalazila na bolovanju, da je tužiteljica, otpočela obavljati poslove čistačice u dječjem vrtiću P., a nakon toga, povratkom radnice A. F. s bolovanja, da je raspoređena na rad u dječji vrtić M., također na poslove čistačice, te potom i u druge dječje vrtiće, sukladno potrebama posla tuženika. U postupku je također utvrđeno da je tužiteljica raspoređivana i na slobodna radna mjesta, zbog odlaska radnika tuženika u mirovinu, sve do otkazivanja ugovora, te je na radu kod tuženika ukupno provela 2 godine 4 mjeseca i 20 dana.

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pri tome cijeneći da se u ugovoru o radu navodi da je isti sklopljen na određeno vrijeme zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika, odnosno radnice A. F., da je tužiteljica, nakon povratka te radnice s bolovanja, nastavila raditi kod tuženika na poslovima čistačice, i da je bila, prema potrebama posla raspoređivana u različite objekte tuženika, kao i na slobodno radno mjesto nakon odlaska prethodnog radnika u mirovinu, te nadalje da se u osporavanoj odluci o otkazu ugovora o radu, navodi da tužiteljici prestaje ugovor o radu zbog smanjenja obima poslova, što ukazuje na razloge za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica nakon povratka radnice A. F. s bolovanja, zaključila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da je slijedom toga ugovor o radu od 30. listopada 1997. godine protivan odredbi čl. 10. st. 1. ZR-a, koji je u to vrijeme bio u primjeni. Nadalje, cijeneći iskaz svjedokinje M. B., sindikalnog povjerenika kod tuženika, kao i činjenicu da tuženik nije dostavio u spis dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je proveo savjetovanje sa radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom prije donošenja osporavane odluke, zaključuje da tuženik nije proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja osporavane odluke, te da je slijedom toga osporavana odluka nezakonita u smislu odredbe čl. 145. t. 11. ZR-a. Stoga odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

Nadalje utvrđuje da je tužiteljica tijekom postupka podnijela zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 30. travnja 2002. godine. Sud nalazi opravdanim zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu, te pobijanom presudom u točki II. izreke utvrđuje da je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao dana 30. travnja 2002. godine.

Nadalje prihvaća i zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a, te dosuđuje tužiteljici naknadu štete u visini 4 prosječne plaće, odnosno u iznosu od 5.590,68 kn, cijeneći pri tom duljinu radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, kao i njezine prilike.

Nadalje prihvaća i tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće u razdoblju od 20. ožujka 2000. godine, do 30. travnja 2002. godine, s time da visinu tužbenog zahtjeva utvrđuje na temelju podataka koje je tuženik dostavio u spis kao i na temelju podataka o visini plaće koju je tužiteljica ostvarila kod poslodavca kod kojeg se zaposlila nakon donošenja osporavane odluke. Pri tome ne uzima u obzir naknadu koju je tužiteljica ostvarila za vrijeme privremene nezaposlenosti kod Zavoda za zapošljavanje, u smislu odredbe čl. 47. Zakona o zapošljavanju. Stoga odlučuje kao u točci III. i IV. izreke. Ujedno obvezuje tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljici u iznosu od 19.154,00 kn u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da u postupku suda prvog stupnja i donošenju pobijane presude nije počinjena koja od bitnih procesnih povreda u okviru citirane zakonske odredbe. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je sud pravilno primijenio materijalno pravo, u okviru citiranih zakonskih odredbi kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

Tuženik u žalbi, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, ističe postojanje relativno bitne procesne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a, te navodi da sud nije donio rješenje kojim dopušta objektivnu preinaku tužbe, iako da se tuženik podneskom od 12. travnja 2006. godine usprotivio preinaci tužbe.

Opisani žalbeni razlog je neosnovan. Iz stanja u spisu proizlazi da je sud očito dopustio preinaku tužbe a okolnost da o tome nije donio posebno rješenje, nema za posljedicu nezakonitost pobijane presude. U konkretnom slučaju, i prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda bile su ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a za dopuštenje objektivne preinake tužbe, jer je to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

U daljnjem sadržaju žalbe ističe da je s obzirom na sadržaj preinačenog tužbenog zahtjeva nastupila prekluzija prava zahtijevati zaštitu pred sudom u smislu odredbe čl. 126. ZR-a, što sud nije imao u vidu. Opisani žalbeni navodi su neosnovani, jer iz sadržaja prvotnog tužbenog zahtjeva (list 2 spisa) proizlazi da je tužiteljica tražila poništenje kao nezakonite Odluke tuženika o otkazu ugovora o radu od 20. ožujka 2000. godine, kao i isplatu plaće, a podrednim tužbenim zahtjevom, tražila je sudski raskid ugovora o radu. Sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica, u roku od 15 dana, podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, o kojem tuženik nije odlučio, te da je tužiteljica nadalje, pravovremeno dana 2. svibnja 2000. godine podnijela predmetnu tužbu.

U daljnjem sadržaju žalbe tuženik ističe postojanje relativno bitne procesne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, te bitne procesne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. U bitnome navodi da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te na temelju tako izvedenih dokaza pogrešno zaključio da su stranke zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da osporavana odluka predstavlja poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Ukazuje da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme radi zamjene privremeno nenazočnog-neimenovanog radnika, te izričito navela, da nakon što se radnica A. F. vratila s bolovanja da tužiteljica nije pitala do kada će raditi, jer da je bila zadovoljna da radi. Smatra da već iz ovakvog iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme. Nadalje ukazuje da iz iskaza svjedoka S. N., proizlazi da su tuženiku otkazani poslovi čišćenja od strane nekoliko trgovačkih društava u R., (Brodogradilište V. L., A., A.) da je tuženik u vrlo kratkom roku od 30 dana imao stotinjak neraspoređenih radnika na poslovima čišćenja pa da i iz ovih okolnosti proizlazi da su se ispunili zakonski uvjeti iz odredbe čl. 10. ZR-a, prema kojima, radni odnos tužiteljice prestaje s danom 20. ožujka 2000. godine, što je utvrđeno i osporavanom odlukom o otkazu ugovora o radu.

Opisani žalbeni razlozi tuženika su neosnovani. To stoga jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu te rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u sadržaju zapisnika, o izvedenim dokazima, posebno stranačkog iskaza tužiteljice.

Ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđene činjenice da je tužiteljica zaključila s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika pri čemu je sud, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je tužiteljica zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme radi zamjene odsutne radnice A. F., koja se nalazila na bolovanju, da je tužiteljica tijekom tog vremena (oko mjesec i pol dana) obavljala poslove čišćenja u dječjem vrtiću P., da je, tužiteljica nakon povratka s bolovanja A. F., nastavila s poslovima čišćenja u drugim objektima tuženika, radi zamjene nenazočnih radnika, ali isto tako i na slobodnim radnim mjestima nakon odlaska prethodnog radnika tuženika u mirovinu, sve do otkazivanja ugovora o radu. Pravilnost ovih činjeničnih utvrđenja proizlazi iz provedenog dokaznog postupka posebno iskaza svjedoka T. A. koji je sud prvog stupnja pravilno ocijenio kao i stranačkog iskaza tužiteljice. Nadalje iz sadržaja osporavane odluke proizlazi da je tužiteljici otkazan ugovor o radu jer je prestala potreba za njezinim radom zbog smanjenja obima poslova, što prema pravnoj kvalifikaciji predstavlja poslovno uvjetovan otkaz u smislu odredbe čl. 106. st. 1.ZR-a.

S obzirom na ove pravilno utvrđene činjenice, proizlazi da je ugovor o radu na određeno vrijeme, povratkom radnice A. F. s bolovanja prestao, a da je nakon toga, nastao novi ugovor o radu, na neodređeno vrijeme, što proizlazi iz pravilno utvrđenih činjenica da je tužiteljica nakon toga nastavila raditi na poslovima čišćenja u različitim objektima tuženika, te je bila raspoređivana i na slobodno radno mjesto nakon odlaska prethodnog radnika u mirovinu, sve do otkazivanja ugovora o radu. S obzirom na to pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ugovor o radu zaključen s tužiteljicom suprotan sadržaju odredbe čl. 10. st. 1. ZR-a. Nadalje prema odredbi čl. 11. st. 4.ZR-a, važećoj u to vrijeme, proizlazi da ako poslodavac u roku iz stavka 3. ovog članka ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, osim ako poslodavac u roku od godine dana od početka rada ne dokaže suprotno. Prema odredbi čl. 11. st. 2. ZR-a proizlazi da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost toga ugovora. Tuženik, u ovom postupku nije dokazao da je nakon povratka radnice A. F. s bolovanja, s tužiteljicom zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme, jer suprotno proizlazi iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka kao i sadržaja odluke o otkazu ugovora o radu, u kojoj se navodi da je prestala potreba za radom tužiteljice zbog smanjenja opsega poslova. Na pravilnost ovoga zaključka ukazuju i žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da iz iskaza zz tuženika S. N. proizlazi da je tuženiku nekoliko trgovačkih društava u R. otkazalo poslove čišćenja, zbog čega je tuženik u kratkom roku od svega 30 dana imao stotinjak neraspoređenih radnika, jer se radi, o razlozima za poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu.

U provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja je pravilno, na temelju iskaza svjedokinje M. B., sindikalne povjerenice kod tuženika, te činjenice da tuženik u spis nije dostavio traženu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je prije donošenja osporavane odluke proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom, zaključio o činjenici da postupak otkazivanja ugovora o radu zaključenog s tužiteljicom na neodređeno vrijeme nije proveden u skladu s odredbom čl. 145. st. 1. ZR-a, te da je zbog toga osporavana odluka nezakonita u smislu odredbe čl. 145. st. 11. ZR-a. Na pravilnost ovog zaključka, osim navedenih činjenica, upućuje i stajalište tuženika, u kojem ističe da se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme, za koji nije potrebno provesti postupak otkazivanja, što ukazuje da tuženik, prije donošenja osporavane odluke nije proveo savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom o namjeravanoj odluci.

S obzirom da je pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu, i da tužiteljici, nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a prihvatio zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu s danom 30. travnja 2002. godine.

Neosnovani su žalbeni navodi da je sud pogrešno utvrdio visinu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, kao i visinu izgubljene zarade, koja bi u naznačenom vremenskom razdoblju pripadala tužiteljici, kao i tijek zatezne kamate.

U situaciji kada je prihvaćen zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu, tužiteljica ima pravo i na naknadu štete u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a. S obzirom na dužinu trajanja radnog odnosa tužiteljice kod tuženika, te njezine prilike sud je pravilno dosudio naknadu štete u visini četiri prosječne plaće u iznosu od 5.590,68 kn sa zateznom kamatom u tijeku od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate.

Sud prvog stupnja je nadalje pravilno utvrdio visinu izgubljene plaće u razdoblju od 20. ožujka 2000. do 30. travnja 2002. godine, i to u visini razlike plaće koju bi tužiteljica ostvarila kod tuženika, i plaće koju je tužiteljica ostvarila za vrijeme rada kod drugog poslodavca u tom vremenskom razdoblju. Iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik dostavio podatke o visini plaće tužiteljice u naznačenom vremenskom razdoblju, te isto tako da su dostavljeni podaci o visini plaće koju je tužiteljica ostvarila kod drugog poslodavca. Nadalje bi proizlazilo da je radi utvrđenja visine plaće tužiteljice određeno izvođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Z. R. (list 155 spisa), međutim tuženik nije uplatio potreban predujam za troškove vještačenja. S obzirom na takvo stanje u spisu, sud prvog stupnja je pravilno na temelju dokumentacije u spisu utvrdio visinu plaće tužiteljice u naznačenom vremenskom razdoblju.

Pravilno je sud odlučio i o naknadi troškova parničnog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pri čemu je visina parničnog troška koji pripada tužiteljici pravilno utvrđen.

Zbog tih razloga trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 18. veljače 2009. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ivanka Maričić Orešković, v.r.